Da ne pročitah tekst Save Dautovića, a pre njega esej Bore Ćosića, nikada ne bih saznao da sam i ja saradnik Ozne. Sam đavo me je naveo da nekoliko puta svratim u istoimeni kafić na Trgu republike. Trg je, zna se, mesto od sastanka, a ona kafeterija u KCB-u vazda prepuna. Baš je zgodno, mislio sam, što se u neposrednoj blizini pojavio još jedan ugostiteljski objekat. I to odličan. Ime objekta mi se učinilo kao duhovita i bezazlena provokacija.

Nekako su mi promakli Krcunovi i Lekini likovi naslikani na ulazu, a sve i da sam ih video, svejedno bih tamo popio kafu. Ali sad saznajem da je „Ozna“ neka vrsta hrama i da se tamo neguju opskurni kultovi Slobodana Penezića i Aleksandra Rankovića.

Kakav sam samo gaf napravio. Galamim po novinama da pod hitno treba izotvarati Udbine arhive, a ‘ladno sedim u „Ozni“, na mestu pored koga prolazi tout Belgrade. Nije onda ni čudo što me pisci e-pisama redakciji sumnjiče da galamom o nužnosti otvaranja arhiva nastojim da skrenem pažnju sa svoje doušničke malenkosti, po principu „drž’te lopova“. Da stvar bude gora: nije mi to jedini gaf. Tamo negde, sredinom devedesetih, počesto sam zalazio u kafić „Tito“ u blizini Botaničke bašte. To se još i zaboravilo, bila smutna vremena, ali moje posete „Ozni“ svakako su primećene i nije mi jasno zbog čega arhianalitičari Lolek i Bolek nisu u nekoj od svojih rezolucija napisali: „Aha, priča o modernizaciji i otvorenom društvu, a ovamo odlazi u ‘Oznu’ po Judine srebrnjake.“

Šta bih, pritešnjen dokazima, mogao da im odgovorim? Da volim retro! Šio mi ga Đura! Da je kafić u KCB bio prepun? A što nisam sačekao. Vera se ne prodaje ni za večeru, nekmoli za espreso. Ko bi u metropoli paranoje u to poverovao? Ostaje mi jedino da se uzdam u brzinu ovdašnjeg zaborava i da više nikada ne kročim u „Oznu“. Ali kad smo već kod zaborava, nije zgoreg opomenuti se njegove selektivnosti. Evo, recimo, Dobrica Ćosić se dobro seća svega, pa čak i stvari koje se nisu dogodile; štancuje tomove „Piščevih zapisa“. Za razliku od većine vremešnih ljudi, odlično se seća događaja iz skorije prošlosti, ali neke stvari iz pluskvamperfekta i ne pominje. Antisrpski nastrojena zakerala su sitničavo primetila da sećanja ovog pisca počinju negde oko 1950. Trebalo bi mu prepisati tablete selena (osvežavaju pamćenje) i navesti ga da se priseti šta je radio u periodu 1944-1950. Nije to malo vremena. A verujemo i da bi štivo bilo zanimljivo.

Što se tiče kulta Ozne i Ozninih zapovednika (čiji sam, kako vidimo, i ja pripadnik) on ukazuje na izvesnu morbidnu crtu nacionalnog karaktera. Dobro, puk je sklon idealizaciji i divinizaciji likova iz prošlosti, ali u Americi, recimo, (koja nam je mentalitetski mnogo sličnija nego što se ovde i sanja) naivčine veruju da je Elvis živ, a oni najektsremniji – fundamentalisti da rečemo – idu tako daleko da se odevanjem, frizurom i plastičnim operacijama pretvaraju u Elvisove kopije. Ovde to nije potrebno. Svi mi, što svojevoljno, što pod pritiskom, neodoljivo ličimo na Krcuna i Leku. Ličili bismo i na Tita, ali on nije bio Srbin.

Sad, kad sam zabrljao, nastaviću da sastanke zakazujem u „Ozni“. Možda ću tamo i saznati zbog čega u Srbiji umesto legendarnih pevača i umetnika obožavaju policajce. I zbog čega su Leka i Krcun mnogo življi od Elvisa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari