Božo Koprivica: Opozicija je svako ko prepoznaje ovaj primitivizam 1Foto: Stanislav Milojković

To dolazi iz nesigurnosti. Ako niste dobar čistač cipela, kao moj prijatelj Mustafa, ako niste dobar zanatlija, vi ste nesigurni. Tako je u svakoj oblasti – primećuje Božo Koprivica, pisac, partizanovac, Crnogorac, Jugosloven, jedan od onih stanovnika Beograda zbog kojih je, i kad je stešnjen prekopanim ulicama, pritisnut epidemijom virusa, povučen pred najezdom „ulepšavanja“, ovaj grad i dalje otvoren, veliki i divan.

* Danas je Dan pobede (nad fašizmom). Mislite li da je fašizam pobeđen?

– Velika mi je čast što ovo izlazi za Dan pobjede zato što je to vrijeme pobjede nad jednom pošasti 20. vijeka koja je imala najstravičnije posljedice u vidu Holokausta i ambicije desnih snaga da vladaju čitavim svijetom i da nametnu zakone svoje rase.

I u ovo vrijeme kovida a moramo da imamo na umu pobjedu – ne ovo politički što pričaju, nego da čovjek mora da vjeruje da će se iz bilo koje situacije izvući.

Mislim da je vrijeme da se probudi nešto u čovjeku, da ne bude samo ove hrabrosti na mrežama – ima stvarno duhovitih, ali ona mora da se pretvori u nešto drugo. Moramo da imamo na umu tradiciju otpora. Kao herojski gest građana Beograda koji 27. marta izlaze, neko je to posle pokušavao da pripiše engleskom uticaju, ali to je bio impuls naroda. Pada mi na pamet prezime Bombaški, to je bio student pjevanja koji je na časovima intonacije kod profesora Miodraga Vasiljević, koji se bavio naslijeđem, zabilježio nekoliko pjesama iz Vojvodine, jedna je „Ala volim garavu“; on je zato što je bio povezan sa partizanskim pokretom strijeljan na Banjici pjevajući pjesmu „Hej, Sloveni“. Dakle, ima i tih ljudi, „neznanih junaka“, mada je ovaj zabilježen, ali nije samo Jelena Ćetković… U Češkoj nije bio jedan Jan Palah nego je bilo više tih koji su pružili otpor. Moramo malo da snizimo zahtjeve svog komfora i da ne budemo samo deklarativno protiv ovih desnih snaga, mora neki gest, neka žrtva da bude. Jer, da nije bilo žrtve ne bi pao Berlin.

* Spada li u taj čin otpora protest organizovan u vreme policijskog časa kao znak podrške Draganu Đilasu zbog toga što su mu ugrožena deca, kome ste i vi prisustvovali?

– To je bio prijateljski gest. Svako dijete, ako se ugrozi… Pokušaj svim sredstvima da se zastraši, za mene je to znak kukavica onih koji su to naredili, a zna se da je to naredio Vučić, nema nikakve dileme. Jer, on je odrastao kao posluga zločinaca i onih koji su podstrekivali na zločin, veliki dio života bio je posluga Šešelja i Tome Nikolića i onda samoubistvom ove bolje strane, ne građanske, nego Srbije, koja napravi taj napor da sruši Miloševića, pa onda izvršava samoubistvo, pobjedi. A oni su vječiti gubitnici, ove desne snage, oni su jednom poraženi u Drugom svjetskom ratu, i sad smo dozvolili da se oni vrate.

On nikad nije vjerovao, to je najbolji dokaz, u lila džemperu, što sam i u jednom ranijem razgovoru pominjao, plače kada se saznalo da je na izborima dobio Toma Nikolić, dakle, on još ne vjeruje da je on predsjednik. Dvadeset četiri sata on pokušava, ta besposlena zamlata, da dokaže sebi da je on predsjednik i zato svaki dan – otvaram ovo, otvaram ono, jer ne zna ništa da radi. I onda je iz tog bijesa naredio – hajde da zaplašimo djecu ovoga čovjeka. Moje prisustvo je moj prijateljski gest i građanski gest.

* Na šta mislite kad kažete „samoubistvo opozicije“?

– Opozicija si ti – ne moram ja da budem, mada ja jesam po prirodi – i opozicija je svaki čovjek koji prepoznaje ovaj primitivizam, ne mora da bude član neke partije. Tako da kod mene ne pije vodu priča – „kakva je opozicija, ja bih glasao za tebe da se ti kandiduješ“, a znaju da ja neću, to je alibi priča. Ne govorim da se u okviru nekih gestova ne kritikuje nešto, ali da se tako kaže „Ma, ovi su isti, pa šta će se promijeniti“. Promijeniće se. Treba da prestanemo da vjerujemo u izvjesnost neslobode, i da napravimo neki rizik. Svaka promjena, svaka promjena ritma, makar ima šansu. Ako pristanemo na ovo, pa to je ta guzičavost, ta sklonost ka kompromisu.

* Šta kažete na to što su još u Italiji kao simbolički vid borbe protiv bolesti koja nas je zadesila odabrali da pevaju baš pesmu talijanskih partizana „Bella, ciao“?

– Nije slučajno. Lijepo je što je to ljubavna pjesma. I lijepo je što ona poziva na otpor. Međutim, moramo sami nešto da preduzmemo. Ja sam kršio policijski čas, trudeći se da nikoga ne ugrozim, držeći se propisanih pravila, ali zgodno mi je bilo da čekam – iako ne moram ništa da radim, obezbijeđen sam, najobezbeđeniji sam otac u Jugoslaviji – kod Malog Kalenića da kupim voće i čitao Peti Smit, u izvrsnom prevodu mog prijatelja Voje Šindolića, koji je prevodio i „Urlik“ Ginzbergov, i onda u pjesmi Peti Smit, kaže: „Moji grijesi moji su…“, pa sad preskačemo neke stihove, „Stoga, Kriste, želim ti sretan put. Dajem ti nogu noćas i sama se mogu pobrinuti da mi svjetlost sja.“ Ja sam to istog trenutka povezao sa Ajantom, to su te natruhe nas sa svjetske književnosti, kad taj Ajant, moj omiljeni junak, najveći junak, on i Ahil su u istoj ravni, i Ajant, kad mu otac kaže: „Zašto se ne pomoliš nekom bogu“ pred neku odsudnu bitku, „Ne“, kaže, „ne molim se nikome, ja ću sam da nađem svoje junaštvo, da branim svoje junaštvo“. Mi moramo svoje junaštvo sami da branimo.

* Vređa li vas, kao navijača Partizana, kad ove huligane koji su palili baklje po krovovima nazivaju navijačima?

– Ja njih uopšte ne smatram navijačima. Za mene su pravi navijači Partizana sad GTR, Milenko Tišma, Uroš, student arhitekture iz Loznice, Ivan Lovrić i Marko Lovrić, ovaj novinar Nina koji zna Partizan, koji nastavljaju te tradicije, a ovo su jurišnici, oni ne navijaju ni na fudbalu ni na košarci. Oni dođu sa smišljenom strategijom da provociraju nekog političkog protivnika. A i ova tzv. vlada, ovi koji su sad na vlasti, oni nikad nisu izašli iz ratne psihoze, oni su podstrekivali na rat, i sad svojom politikom nikad nisu rekli da treba govoriti o pomirenju sa Albancima. Oni su doveli patriotizam na ništa. Patriotizam je za mene, navešću priču iz crnogorske tradicije, jedan Bakić, u vrijeme izmirenja, dobrih odnosa Knjaza Nikole i sultana Hamida, bio je u liceju u Turskoj i jedan od osnivača najpopularnijeg fudbalskog kluba Galatasaraj, u vrijeme Balkanskih ratova, imao je veliki tretman, vidi se po tekstovima kako su ga hvalili kao fudbalera i kao osnivača, vratio se i poginuo na Skadru u borbi protiv Turaka. A ovakva vlast je to izgubila, izgubili smo svi tu vrstu patriotizma. Sad je popularna ideja, pogotovo političara, zatvaranje u nacionalne države. To je apsolutno pogubno. Ja jesam Crnogorac, to nema dileme, i Jugoslaven, ali valjalo bi da se vratimo polisu i agori, da budemo građani grada Beograda. I tradicija je ovoga grada, ja ću to hiljadu puta reći, Beograd mora da završi stvari u ovoj državi, svojom hrabrošću da se vrati sebi. Jer, ako pogledate, Beograd nikad nije bio primitivniji, od likovnog do ovih pošasti arhitektonskih. Moramo malo da odustanemo od tog komfora i da vjerujemo da ćemo počistiti grad. I ne treba im nikad pokazati da se plašimo. Ta priča – oni su organizovani… to su preispoljne kukavice, to se manifestuje na svaki način, oni nastupaju samo u grupi, dakle, obezbijede sebi igru u svom dvorištu i okruže se onima koji im aplaudiraju. Nikad nikome nije izašao jedan na jedan na megdan, nikom. To obezbjeđivanje podrške, te režirane tzv. konferencije za štampu, jasno je kao dan da neka agencija koja se bavi tim marketingom njega šiša, obuva, oblači, propisuje širinu osmijeha i položaj ruku, međutim, odaje ga hod. On čovjek hoda kao da će svaki put da se sruši, ne vjeruje da je on taj koji će sad da drži konferenciju. I onda iz toga probudi ta radikalska… i počne da pjeni, da vrijeđa ljude…

* Mislite li da smo u čitavoj ovoj situaciji bili suviše poslušni, da nam nedostaje građanske neposlušnosti?

– I ovo je marketinški osmišljeno. Upravo sam slušao nekog momka, mislim da se Antonić zove, najbolji student, ako sam dobro shvatio, u povijesti moderne medicine, sad je u nekom institutu u Švedskoj. Prvo je rekao, u dva, tri navrata, da misli da je sve prenaduvano, a zatim da su sjevernjaci sami po sebi depresivni, da su skloni alkoholu… i da su se pridržavali svih tih mjera, bila bi katastrofa još veća. Većina ljudi je vezana za kuću i izvan ovoga, sad ih još zatvarate i oni su izloženi takvom propadanju… Treba nam građanske hrabrosti, neposlušnost je nedovoljna.

Mislim da smo postali tolerantni i prema ministrima i ministricama kojih je bilo i u Miloševićevoj vlasti. I krug beogradskih pisaca sa Ćosićem i bulumenta intelektualaca izabrali su tu sramnu kukavicu koja je započela mržnju i ratove, tog polupjesnika Karadžića da on njihove snove… i čime je to rezultiralo? Granatiranjem Sarajeva. Meni su sarajevski mangupi pričali bilo je užasnih zločina prema građanima grada Sarajeva kojih se stidi prava raja, to nije uopšte sporno, ali svaki put kad ugledam Sarajevo imam stid. Kažu, sjedili smo ispred pozorišta, slali poruke, video, pakete… To je nedovoljno. To je dvjesto kilometara. A da ne govorim o primjerima pisaca koji su odobravali to. Nije trebalo oprostiti nikome ništa, kao što je ove trebalo staviti istorijski ad acta i gotovo.

* Kiš, od čije se smrti prošle godina navršilo tri decenije, imao bi ove godine 85. Kako bi njemu sve ovo izgledalo?

– Dopadao bi se i dalje ženama. Sa 85 godina. To pouzdano znam. On je sam po sebi bio otpor. Čitava njegova literatura od početka do kraja je borba protiv pošasti, borba protiv zlih ljudi, veća od njegove vječite borbe – čikanja smrti, od izazivanja. On je gledao zločinu u oči. Ako je on kao dječak vidio „hladne dane“ u Novom Sadu, kad su Jevreje, Srbe i Rome ubijali mađarski fašisti i ta trauma i to što je on znao da je njegov otac stajao u tom redu… Zaleđen je bio Dunav i nije više mogao da primi, koliko su ih pobili, u tu rupu koju su bili iskopali, i zato je on morao tome čitav život da posvijeti. Tako da ja smatram da je njegova priča o Staljinovim logorima apsolutno autobiografska, pa ne bi mogao on tako da napiše Borisa Davidoviča da nema i on kao Buharin na prvoj zastavi otpora neku kap svoje krvi.

Da je samo ostao njegov prevodilački rad, da je preveo samo „Novogodišnju“ Marine Cvetajeve, on bi ostavio trag.

* Nedostaje li vam pozorište?

– Apsolutno mi nedostaje. Jedino mislim da bi trebalo da se neki glumci presaberu i neki reditelji i pozorišne kuće, da budu više posvećeni svom poslu. Mnogo su ih odvukle te socijalne priče kako mora da se zaradi. Ako smo u nečemu prvaci svijeta to je i dalje u tom glumačkom daru, gotovo božanskom daru. Ali, ne treba da se pravi ta atmosfera da je popularan glumac najbolji glumac. I onda ta velika količina serija i to trčanje, to zarobljavanje. Mislim da se tu gubi dostojanstvo i to je alibi priča jer mala je granica između toga da ćeš sebi da obezbijediš za pristojan život ili eventualno da kupiš stan i toga da čovjek postaje nezajažljiv. I kod dobrih glumaca to se vidi u pozorištu. Malo vidim strast.

* Šta ćemo sa izborima? Da se pravimo da ih nema ili…?

– Ja mislim da postoje razne vrste otpora. Duhovitosti ima. Treba se boriti protiv njih. Na razne načine. Za mene je borba isto tako da se razlikuju vrijednosti. Počinjemo malo da budemo slijepi koja je predstava dobra, koja nije, izgubili smo kriterijum, koji je film dobar, koji nije, da li je neki glumac koji je odličan glumac u nekoj ulozi bio stvarno dobar. Sve se pomera prema toj estradi. Nemam ja ništa protiv, al izgubili su se kriterijumi. Brzo se postaje legenda Partizana, Zvezde, dozvoljava se da se jedan klub sa ogromnom tradicijom, kao što je OFK Beograd, koji je mirio sve ove strasti, bude treća liga, sedamnaesta, da bi neko tamo pravio, na tom stadionu, neke zgrade, da se to uruši. Pa to je nezamislivo. Da se neko od ovih gradonačelnika sad poredi sa Brankom Pešićem koji je živeo sa ovim gradom.

I moramo, Ivana, neko poštovanje, ne interes. Hajde da se naviknemo, da ako se ti i ja posvađamo, a ja smatram da si ti dobar novinar, da govorim da dobro radiš svoj posao, a ne, ako smo se posvađali, danas ću pričati da jesi, da znaš svoj posao, a sutra da ne. A takvih primjera ima mnogo. Daj makar tu profesionalnu neku disciplinu, neki karakter, da sačuvamo to. Ako se sve pomjera – može i ovako, može i onako, to dolazi iz te priče „A šta će biti ako neko drugi dođe na vlast? Biće isto.“ Neće, ima u ovoj istoriji nekih svijetlih promjena, nekih pokušaja. Beograd između dva rata, gledao sam jedan film u Kinoteci, pa to te odmah tjera na optimizam – tu na Savi je živo, Mika Alas, brod se njegov prodaje… Mora da se diže glava. Nije dobro stanje apatije. I mora se vjerovati mladima. Ne može na ovim protestima da bude Basara, Filip David, Božo Koprivica, Velikić, Sergej, nego mladi ljudi, kao ova mala Jovana. Ne treba samo klonuti.

O „slučaju“ Ninova nagrada

* Kako bi Kiš reagovao na napad na ovogodišnjeg dobitnika Ninove nagrade i mislite li da je žiri ove nagrade reagovao malko na „prozivanja“ sa jednog dela ovdašnje književne scene?

– Kiš je pokazao kako bi se ponašao – vratio je bio tu nagradu za „Peščanik“ posle neke nepodopštine. Ne bi nikad ničiju podršku tražio. Sve je radio sam. Nije slučajno on dao prezime Eduardu – Sam i sebi – Andi Sam. Bilo kakav protest, on je sam potpisivao. Kada se pokrenu neke peticije, on je sam pisao pismo vlastima.

Smatram da su oba romana i Bodirogićev i Saše Ilića odlični. Zanatski i tematski to su jako dobro napravljene knjige i imaju, što bi se reklo, strategiju.

A ovi drugi, ima među njima i pristojnih pisaca, koji naginju nacionalizmu i koji su se sad jako dobro uklopili u ove nove tokove, dobijaju funkcije urednika, nagrade sad počinju da dobijaju… Sa druge strane, ta nagrada Nin jedina je koja pokrene nešto, ovde su se srozale nagrade užasno – imala je postignuće nagrada „Biljana Jovanović“ ili Andrićeva nagrada, koja je potpuno dezavuisana, koja bi trebalo da bude u smislu pripovjedačkom najveća nagrada. I sve te nagrade moraju da imaju jugoslovenski karakter, čak i prevodi sa makedonskog i slovenačkog trebalo bi da se uzimaju u obzir. Drugačije je to, isto kao i sa ligama, Drugačija je Aba liga u odnosu na neku lokalnu ligu. Doći će nam svaki sport, kao što je fudbal došao, u krizu.

Neda ili o dostojanstvu i junaštvu

* U oktobru prošle godine, na godišnjicu Kišove smrti, odlomke iz vaše knjige objavljene tim povodom, čitala je i duhovito interpretirala Neda Arnerić, bez koje je ova kultura ostala samo par meseci kasnije.

– To je dokaz koliko ti pravi tipovi, i kad imaju neke svoje unutarnje probleme, kad izađu na scenu, imaju taj dar… Ona je to pretvorila u svoje veče iako nije imala tu pretenziju, ali, prosto, bila je u takvoj formi, govorila je jako dobro o knjizi, toliko je šarmantno pročitala Kišovu erotsku pjesmu, čisto dramski, odlomke koje je čitala čitala je bolje nego što su napisani. A kad su me pitali ko čita i kad sam odgovarao „Neda“, postavljali su pitanje koliki su njeni intelektualni kapaciteti. Žena koja je igrala u toliko filmova, koja je kao klinka prepoznala tu poetiku kad je u pitanju Drugi svjetski rat, kod Puriše Đorđevića, koja je dala ogroman doprinos. Meni je ona na nivou „Ivanovog djetinjstva“ Tarkovskog. Ta igrivost, taj poetski naboj, i to ima veze se ovom našom pričom. U toj trilogiji kad hoće da strijeljaju Miju Aleksića, on traži mjesto koje njemu odgovara, dakle, smrt hoće da izrežira. To liči na jednu priču koja mene oduševljava – čovjek koji je osuđen na smrt, hoće da ga strijeljaju, on slaže svoju odjeću da se ne uprlja, složenu da ostavi, a za 20 sekundi će ga ubiti! Dostojanstvo nam je sad potrebno a junaštvo veliko uvijek ide sa dostojanstvom. Moja tzv. hrabrost dosta dolazi od toga kako će to neko drugi da vidi.

Protiv radničke klase

– Ovo je u istoriji čovječanstva toliko mala epizoda, da posledice mogu da budu možda ekonomske. Ovo je ponovo upereno protiv tzv. radničke klase, vjerovatno je cijena rada negdje po tim zapadnim zemljama malo skočila i sad je želja, i iz straha da će svi da gube radno mjesto, da se snizi.

Priklanjanje vlasti

– Pokušavao sam za ljude koje znam da nađem razumijevanja iz nekih kompromisa da bi ostvarili neke umjetničke projekte, da bi ostali na nekim mjestima, ali sad kako ovo buja, uz ovu koronu, ovaj primitivizam, nemam apsolutno razumijevanja za ljude za koje pouzdano znam da mogu da razlikuju stvari što se priklanjaju ovoj vlasti

Nema bez pogleda zenice u zenicu

Kad smo kod „Bella, ciao“, moram da navedem jedan primjer iz naše tradicije – mostarska ljepotica koja je bolesna na smrt, leži ispod nekog drveta, tamo u Mostaru, i dolaze“ tri hećima mlada“. Prvi, ne znam šta, drugi hećim kaže „Bolovo bih za te“, treći hećim, ljekar: „Ja bih umro za te“, a ona, ovo govorim o činu, čin je potreban, kaže: „Niti boluj, niti umri za me, skin’ dolamu pa lezi uza me“. Ovo vezujem za priču – ako sad razvijemo strah i onda počnemo da se plašimo dodira, zapašćemo u bolest koja će tri puta biti gora i neizlečiva u odnosu na koronu. Emocije ćemo da uskratimo čovjeku, a to je katastrofa. Nema bez pogleda zenice u zenicu, nema života, nema ničega, nema rada, nema ispovijesti.

Odlaganje je najopasnije

Treba imati neke male pobjede – kostimiraj se besprekorno kad si u kući kao da ćeš da izađeš, neko samopoštovanje, ako te neki trun, ako te nešto smeta u tom prostoru u kome si, pomjeri to. Odlaganje u ovakvim situacijama je najopasnije – „Sad je korona, pa neću ništa“, posle ovoga će biti „dok me ovo prođe“, nema ništa od odlaganja. Ne možeš ti da odložiš kad ćeš da dodaš dupli pas, gotovo, daj odmah.

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.