U poslednje vreme kao najbolji lek za glavobolju poteže se kombinovani prašak. U mom detinjstvu kombinovani… je bio umotan u beli, beli papir. Moja sestra Mara, ribara starog kći, od tri pakovanja pravila je barku.

Kiša je danima lila u gradu N. Kod kuće Makrida porinuo bih flotu od tri bele barke u nabujalu kunetu.

Spustio bi barke svečano i s tugom, a u potiljak čujem sestrin glas pusti ih slobodno boleće naše još glava.

Iz moje Karađorđeve ulice barke bi skrenule u dugu ulicu Vuka Mićunovića, pa kod Vojnog stana ulicom Princeze Ksenije okrenule Hercegovačkim putem do plaže Manitovac na Zeti.

Iz Zete u Moraču, pa u Bojanu i onda u Jadransko more. Jedna bi barka ostala u Ulcinju, a dve bi otplovile prema Dubrovniku i Istri.

More je žudnja za povratkom.

Moja sestra odigrala je u dvorištu Makrida Ofeliju, uže, noć 2. maja 1967, i valom, val je rekom nosi i lovi trag belih barki. Čitavo stablo treperi, a vetru ni traga. Ova se detinja priča uliva u pesmu Miodraga Raičevića Čamci od papira.

danas kad taj brežuljak

            obrastao u mahovinu

            skoro da i ne primećujem

            dok v.k. nožem

            seckaš glavicu luka

            i plačeš nad loncem

            u kome se kuva ručak

            često odem do reke

            gde od starih novina

            na kojima su sedeli

            ljubavnici

            pravim brodiće i puštam

            da ih voda nosi

           

            tuga je reka koja odlazi

            jer ne odlazi zauvek

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari