dino mustafić foto privatna arhivafoto privatna arhiva

– Fašizmu je uvijek potreban vječni neprijatelj i određivanje prema drugom i drugačijem, a nasilje je bitan preduslov svakog fašizma. Fašizam je uvijek na istorijsku pozornicu dolazio u ime slobode, a nudio se pod etiketama konzervativizma i nacionalizma. Vidjeli smo kako se ljudima na Balkanu servirala ideja da je reducirani identitet koji time postaje ubilački jedini relevantan i legitiman – ovdje si rođen, ovo je tvoj narod, vjera, pleme.. I taj štos, ta ideološka kontaminacija, uvijek upali. Zahvaljujući tome etnonacionalisti su na vlasti više-manje trideset godina u regionu, a moju zemlju ugušiše primitivizmom i prostaklukom. Svi ti nacionalisti koji izazivaju i naglašavaju podjele naprosto su neofašistička gamad i lažovi, jer znamo odakle dolaze. Imamo to već u svom egzistencijalnom iskustvu  – kaže za Danas Dino Mustafić

Jednog od najuglednijih i najangažovanijih reditelja i javnih intelektualaca u regionu naša publika poznaje po brojnim gostujućim predstavama, kao i onim koje je s velikim uspehom režirao i ovde, i koje su osvajala nagrade na festivalima – „Rođeni u Yu“, „Mali mi je ovaj grob“, „Život se sa mnom mnogo poigrao“…

Prošle nedelje, obnovljena predstava „Noć Helvera“, koju je po drami Ingmara Vilkvista 2004. režirao u Kamernom teatru 55 u Sarajevu, u kojoj glavne junake igraju Mirjana Karanović i Ermin Bravo, sa premijernog izvođenja u Beogradskom dramskom pozorištu ispraćena je višeminutnim ovacijama pubilike i – suzama.

Razgovor za naš list upriličen je pred Mustafićevu premijeru u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, gde će 8. decembra biti izvedena predstava „Okretište“, adaptacija istoimenog romana Damira Karakaša koji je ove godine poneo regionalnu nagradu „Meša Selimović“.

Kako doživljavate nedavni uspeh „Noći Helvera“ kod naše publike i to što će ova predstava ostati na repertoaru Beogradskog dramskog pozorišta?

– Od 2004. godine kada je premijerno izvedena, „Noć Helvera“ doživjela je brojna izvođenja kako u Kamernom teatru, tako i na mnogim drugim pozorišnim scenama u BiH, regiji i u svijetu .Ova predstava je mali teatrološki fenomen. Igrala je u Americi, Aziji, Africi, cijeloj Evropi, a reakcije su bile iste, bez obzira na kulturni kod ili istorijsko nasljeđe. Publika je prepoznavala priču i uspostavljala emotivnu relaciju spram junaka ovog komada. Impresivne su bile kritike, zvanična objašnjenja nagrada, ali taj kontakt sa ljudima poslije predstave, razmjenjene rečenice koje smo čuli, dale su nam smisao ovim čime se bavimo. Ujedno su bile i obavezujuće da etičko u umjetnosti nikada nije odvojivo od estetskog, da je to uzajamno i nadopunjujuće, a u interakciji sa publikom plemenito i uzvisujuće. Onda možete misliti koliko nam svima iz ekipe znači da sada opet igramo predstavu u Beogradu, i to u trenutno jednom od umjetnički najintrigantnijih teatara regiona.

Radnja ovog komada događa se 30-tih godina prošlog veka, u doba fašističke euforije i „čišćenja rase“, kada su u ime „zdravih i čistih“ arijevaca nacisti ubili više od 300 hiljada bolesnih ljudi (najviše duševnih bolesnika i hendikepiranih), među kojima je bilo i oko 20 hiljada dece sa posebnim potrebama. Da li je „Noć Helvera“ danas možda aktuelnija nego u vreme kada ste režirali ovu dramu?

– Iako je našom rediteljsko-dramaturškom intervencijom radnja smještena u tridesete godine prošlog vijeka i fašističku Njemačku, aktuelnost predstave „Noć Helver“ neminovna je i danas. Daleko više nego kada smo je radili prije osamanest godina. Fašizmu je uvijek potreban vječni neprijatelj i određivanje prema drugom i drugačijem, a nasilje je bitan preduslov svakog fašizma. Fašizam je uvijek na istorijsku pozornicu dolazio u ime slobode, a nudio se pod etiketama konzervativizma i nacionalizma. Vidjeli smo kako se ljudima na Balkanu servirala ideja da je reducirani identitet koji time postaje ubilački jedini relevantan i legitiman – ovdje si rođen, ovo je tvoj narod, vjera, pleme.. I taj štos, ta ideološka kontaminacija uvijek upali. Zahvaljujući tome etnonacionalisti su na vlasti više-manje trideset godina u regionu, a moju zemlju ugušiše primitivizmom i prostaklukom. Vratimo se predstavi „Noć Helvera“, u kojoj jasno vidimo da smo svi, koliko god različito izgledamo i mislimo, ljudska bića, i da svako zaslužuje poštovanje, a svako društvo mora svima osigurati život u dostojanstvu. Ali, što nam se sada ponovo događa? Sve te ideologije koje ne cijene jedinstvo ljudskog roda, koje pokušavaju ponovo razdijeliti ljude na naše i njihove, sve je to stara priča, opet ponovljena, nasuprot osjećaja za civilizaciju i demokratske vrijednosti. Svi ti nacionalisti koji izazivaju i naglašavaju podjele naprosto su neofašistička gamad i lažovi, jer znamo odakle dolaze. Imamo to već u svom egzistencijalnom iskustvu. Analogije u toj predstavi su preočite, i zato tako emotivno pozorišno rade da ljude vraćaju više puta na gledanje predstave.

Kako sada izgleda ta naša postdejtonovska stvarnost, zašto nam se čini da se uprkos strašnom iskustvu iz 90-tih godina, opet gledamo kao da smo jedni drugima mete?

– Mislim da smo se odvojili od stvarnosti, od realnog činjeničnog života, i da živimo u jednom simulakrumu u kojem je važnije da se identificirate kao pripadnik jednog kolektiviteta, nego kao čovjek koji svojim razumom pokušava da prodre u ključne probleme svoje zajednice. Očito je i do nas, da probamo kao slobodno misleći ljudi odlučiti: hoćemo li biti sluge političkog naloga ili ćemo zajednici doprinositi tako što ćemo postavljati prava pitanja. Nisam optimist da je moguće bez otpora se izvući iz kandži etno-nacionalizma kojim su zaraženi, nažalost, i mladi ljudi bez obzira kojoj generaciji pripadali.

U HNK u Splitu za koji dan imaćete premijeru predstave „Okretište“, po romanu Damira Karakaša, jednog od najznačajnijih hrvatskih i regionalnih pisaca. Šta je vama najuzbudljivije u toj priči, i zbog čega smatrate važnim da se nađe i na sceni?

– Roman „Okretište“ Damira Karakaša na mene je ostavio snažan utisak već prilikom prvog čitanja. Kasnije sam mu pristupio kao materijalu za predstavu, i nije mi se izmijenio moj prvobitni rediteljski impuls koliko je ovo nježna priča koja govori o tome kako je čovjek, u stvari, ranjivo biće. O toj ranjivosti Karakaš pripovijeda na način koji je daleko od svake grubosti i od sirovog naturalizma karakterističnog za prikaze uličnog nasilja, čega je autor romana bio i žrtva. Oni koji poznaju opus ovog izvanrednog pisca, „Okretište“ će iznenaditi sa koliko emocije Karakaš gradi priču, nižući sitne narativne fragmente, kadrove i scene jednog unutrašnjeg filma koji razara dušu čitaoca, a ja se nadam i teatarskog gledatelja. Iako je riječ o romanu autofikciji koji je zasnovan na čistoj autobiografiji, ova tema je svakom od nas bliska, svi se možemo identifikovati ili naći u toj situaciji : Damir iz novele pretrpio je težak fizički napad i dugotrajan bolnički oporavak. Damir odustaje od osvete o kojoj je razmišljao i zadovoljit će se pisanjem o tome.

Šta je ono što ćete vi fokusirati u svojoj predstavi?

– Roman i jeste autoterapija koja je omogućila autoru da nastavi živjeti dalje, sa tom traumom i ožiljkom koji nikada neće nestati, ali može zarasti kao rana. I po samom priznanju pisca to je njegov najintimniji roman koji za predmet ima tešku psihofizičku traumu. Mene rediteljski zanima kako se scenski Damir nosi sa tim, koji je njegov način kako prevazilazi bol i strah, kako pronalazi mehanizme ponovnog vraćanja povjerenja u ljude i svakodnevicu. Nasilje je danas sveprisutno oko nas u raznim oblicima života. Nekada smo direktne žrtve poput junaka/autora ove priče, a sa njim i uža obitelj koja se pokušava skupiti i nastaviti živjeti dalje. Karakaševa priča dodiruje svojom iskrenošću koja svima nama ostavlja na razmišljanje da li smo spremni kao ljudi oprostiti učinjeno nedjelo prema nama?

Da li u tom ključu želje za osvetom zbog svega proživljenog u ratnim godinama, i potrebe da se uprkos svemu treba vratiti normalnom životu, treba tražiti i odgovor na pitanje kako da ozdravimo ovaj naš prostor i naša društva?

– Nacionalizam se hrani paranojom i uzajamnim strahom, namjerni je proizvod političkih elita koje nisu sposobne razriješiti mnogostruke krize – ustavnu, ekonomsku, moralnu, pravosudnu i itd, i onda se hvataju jakih ideoloških narativa koji im osiguravaju opstanak na vlasti. Temelji se na bazi neriješenih odnosa prošlosti i neprestano paralizira budućnost. To je nacionalizam koji se kao pantljičara uspinje hijerarhijski od portira do akademika. To je na razini zavjeta; čvrsti bedem kulture laži i poricanja kojoj smo izloženi svakodnevno.
Karakaš je sačekao skoro desetak godina da bi napisao ovaj roman, i ta vremenska distanca, kako je izjavio, bila mu je neophodna kako bi se rastvorile emocije koje ga vežu za ovu traumu, i kako bi priča mogla da se razvija na pravi način.

Koliko mogu da se rastvore emocije ljudi koji su 90-tih godina doživeli brutalne traume ako se u javnosti svakodnevno i iznova kopa po onome što se događalo, i ako se njihova tuga i bes gotovo trideset godina neguju, čuvaju i iskorišćavaju za prigodne političke prilike?

– Zbog neprestanih obnavljanja tih manipulativnih i strašnih priča danas mi više nije dovoljno da sam sretan čovjek što smo stali sa ubijanjem. Mislim da ne postoji klima koja bi izdržala istinu. I gledaju se tako decenujama svi sa svoje strane, gledaju. I mrze se mržnjom koju imaju čak i prema sebi. I tako zavide jedni drugima, preziru se i kleveću. Ili se možda i perverzno balkanski vole u kompeticiji ko će biti veći nitkov.
Kako mi danas živimo, može li život da bude normalan u društvima zaleđenim mržnjom, pri tom i vrlo siromašnim, raspolućenim i korumpiranim u svim oblastima i na svim nivoima, u kojima je prošlost politički koncept nove budućnosti?
– Živimo u ludilu kleroetničke ekstaze. Čak ni bog u koga se paradno zaklinju ne može pomoći tom ološu koji se glasno moli , a praktično rade upravo sve suprotno božijim i ljudskim zakonima.

Kako iz te destruktivnosti možemo da krenemo dalje, u nešto što bi se mogli nazvati makar i nekakvim minimalnim prosperitetom, i zašto nam izgleda nemoguće da pobedimo naše vladajuće elite, kojima uopšte ne odgovara da krenemo da se izvlačimo iz tog blata?

– Dakle, uz sve ove traume koje smo iznijeli iz rata, nakon kojeg je došao divljački i primitivni kapitalizam, ljudima koji primaju mizerne plaće i penzije ubijena je volja za aktivizmom. Ljudi žive u strahu jer nacionalne i religijske tenzije nisu prestale, kao ni huškačka retorika i onda iako žive bijedno i ucijenjeno, oni možda misle: „Jeste grozno i teško, ali može biti i gore“. Ima i ona misao „Da je sve dobro dok se ne puca“… Ljudi se plaše još surovije budućnosti, i to je tragedija. U isto to vrijeme mi ne možemo da ne primijetimo da ti ljudi, nezaposleni i penzioneri, ako nisu na samrti, onda jesu polugladni.

Jedna od ključnih tema Karakaševog romana „Okretište“ jeste pitanje kako posle brutalnih događaja skinuti emotivne barikade i povratiti poverenje u ljude. Kakvi smo mi danas kao ljudi, da li uopšte imamo osećaj i sopstvene odgovornosti za ono što danas živimo?

– Nemamo, jer zemlje u kojima dominiraju nacionalističke politike su po svojoj prirodi već u predvorju fašizma. Neumorni su u dokazivanju svojih politika koje zagovaraju da ne možemo živjeti jedni s drugima; da se mora konačno riješiti svoje nacionalno pitanje i za sva vremena se jasno razgraničiti, pri čemu na toj zaokruženoj teritoriji svoje nacije treba da bude što manje ili nimalo onih drugih; to su jasni programi onog što se nudi glasačima i dolazećim generacijama.

Ostali ste jugoslovenski reditelj – režirate na značajnim scenama širom regiona, i sve što radite uvek donosi i jedan građanski svetonazor i inspiriše na aktivizam. Koliko je pobuna i ume humane ideje sveta danas moguća, ukoliko takva ideja uopšte postoji i globalno i na ovom našem prostoru, i ko bi trebalo da ponese taj barjak?

– Moje jugoslovenstvo je kulturni identitet, duhovni prostor kojeg živim intezivno. Ima tu i mog inata prema onim kojim je Jugoslavija postala psovka. Biti Jugoslaven danas nije samo politički stav veći je i etički. Svojevrsni vid otpora nacionalističkom ološu, možda jedna odgovornija forma antinacionalizma. Ako je nekom najvažnije da bude Hrvat ili Srbin ili Bošnjak po liniji svoje nacionalne pripadnosti, onda je potpuno prirodno da možete biti Jugoslaven po liniji svoje nadnacionalne pripadnosti. Barjak kojeg pominjete ima smisla samo na ulici kao građanska pobuna protiv etnonacionalističke naracije nepovjerenja, konflikta, mržnje i neprijateljstva. Moraju se natjerati političke elite da uspostave odnose politike prijateljstva. Naravno da društvo koje je zasnovano na neprijateljstvu i proizvodnji nepovjerenja ugrožava sve građane koje žele mir dostojanstvo i slobodu.

Stereotipni varvari sa Balkana

I vaša predstava „Osramoćeni“, po drami Ajada Akhtara, američkog pisca pakistanskog porekla koji je za ovaj tekst dobio Pulicerovu nagradu, takođe doživljava veliki uspeh na festivalima i gostovanjima u regionu. I to je priča o netrpeljivosti, verskoj i nacionalnoj, identitetu, ksenofobiji, ali u zapadnom, liberalnom i civilizovanom svetu koji to, zapravo, nije?
– Nakon Drugog svjetskog rata EU je postepeno i obazrivo gradila konstituciju jedne ideje u čijoj je pozadini san o ujedinjenom kontinentu, gradila je to kroz institucije, kroz jačanje ekonomske osnove, jačanje koncepta ljudskih prava, jačanje nekih sigurnosnih koncepata, i sada je pred izazovom da stane baš gdje treba nastaviti, na Zapadnom Balkanu. I zato jačaju nabačaji radikalnog pesimizma u njenu mogućnost na cijelom Zapadnom Balkanu, što je otvorilo prostor za ekonomski i politički uticaj Rusije i Kine. Očigledno da je i pandemijska kriza sve ubrzala. Preko noći je konstituisana nova Evropa iza nevidljivog zida, sa mnogim ograničenjima, od kretanja do poslovanja. Mi smo u ovom slučaju ostali oni stereotipni varvari sa Balkana.

Estradna “klerikalizacija”

Zašto smo tom religijskom identitetu danas dali veći značaj nego što bi trebalo, i da li sekularizam u 21. veku postaje ugrožen?
– U osnovi, promatrajući tzv. zapadno iskustvo, pod sekularizacijom se podrazumijevalo smanjenje društvenog značaja religije, naročito u politici, obrazovanju, javnosti, dakle, to su bili oni procesi u modernom društvu kojim religijske institucije, djela i svijest gube svoj društveni značaj. Sekularizacijom se oblasti društva i kulture oslobađaju dominacije vjerskih institucija i simbola, a u užem smislu riječi, pod ovim pojmom se podrazumijevale odvojenost crkve i države. Međutim, mi svjedočimo konstantnim pokušajem religijskih zajednica i njihovih vođa da teokratiziraju društvo, da njihova vjersko-dogmatska uvjerenja dobiju društvenu i političku pa i zakonsku, ustavnu potvrdu. To je oznaka svih novonastalih država na području ex Jugoslavije, u kojima se javni život sve više estradno “klerikalizira”. Političari rado koriste simboličku moć religije i religijskih simbola, i oni će to uvijek činiti, ako im se dopusti. Zato je važno da religijske institucije i njihovi predstavnici ne pristaju na to. Međutim, očito je da političari svojim utjecajem, moći i donacijama doslovno „kupuju“ ljude u vjerskim zajednicama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.