Ekstatični mesmerizam 1Foto: Beta/Nebojša Mićković

Dead Can Dance mogu biti veoma zadovoljni. NJihov prvi dolazak u Beograd odigrao se pred apsolutno punom Velikom dvoranom Sava centra, verovatno i u najprikladnijem ambijentu uopšte za ovakvu vrstu umetničkog rock doprinosa, što su ga nešto pre njih već trasirali čudesni Cocteau Twins.

Brojnost okupljenih slušalaca i neposrednost reakcija na pojedine pesme tokom večeri, međutim, svedoče o jednom mnogo dubljem poznavanju stvaralaštva Lize DŽerard i Brendana Perija u nas. Moglo bi se reći da je duhovna energija ovog tla nekako prirodno oduvek bila privučena metaspiritualnim dejstvima australijsko-britanskog muzičkog projekta Dead Can Dance. U njihovom stvaralačkom iskazu zrcale se uostalom mnoge unutrašnje dimenzije ljudi novog doba, koji su nakon brutalnog punk razobličavanja one ustajale i politički podmukle zvanične svakodnevice oko polovine 70-ih, utehu potražili u religiji ili – barem nečemu njoj nalik. Dead Can Dance bili su upravo ta savršena doza mističnosti, kontemplacije i posvećenog istraživanja unutrašnjih prostranstava duše, kojima se mogla zameniti ona previše konkretna slika nedaća, što se ukazala nakon temeljnog punk razaranja. Kulise su strgnute, zidovi porušeni, prizor ništa manje nego svirep. Osetljiva bića, koja u sebi nisu pronalazila ni mrvu revolucionarnog zanosa, skrhana, jednostavno su morala da potraže druga zvučna zadovoljstva i smirenja.

I, upravo je koncert u Sava Centru potcrtao – nakon skoro 40 godina od nastanka – sve ove činjenice u vezi sa nekadašnjim 4AD ‘ethereal wave’ vedetama. Iako njihovo postignuće danas deluje kao prastari rad sa odgovarajućom patinom, ono paradoksalno i dalje dopire do savremenog čoveka sa svom nepomućenom gorljivošću. Neka vrsta ushićenja dosegnutog u veri i primamljujuće ekspedicije po tamnim obroncima duha, baš taj iskonski susret Dead Can Dance uspevaju da prizovu u svojim dostojanstvenim zvučnim objavama suštine stvari. Auditorijum je bez ikakve sumnje pun dobrovoljnih vernika.

Muzički, ovde nailazimo na mnogo arhaičnog folka iz neke imaginarne pesmarice Sendi Deni, pri čemu nastupi Brendana Perija vuku na potonje The Handsome Family i čak Marka Ajcela, dok je Liza DŽerard neka vrsta vrhunaravnog bića ispod svoje uzvišene tijare i u odeždi kakve mitske persone. Ekstatični mesmerizam što izbija ispod fascinantnih udara njenog kineskog dulčimera, daje osnovni ton ovom nastupu. Moćan glas kojim raspolaže kao da dolazi od samog anđela sa nebesa i prihvatate ga takvim kakav jeste, povinujući se naredbodavnosti ove činjenice bez pogovora. Perijevo kreativno prisustvo, sa druge strane, mnogo je ljudskije i podložnije stvarnim emocijama. NJegovi delovi Dead Can Dance repertoara, praćeni nekom vrstom buzukija u alternaciji sa zelenom električnom gitarom sa koje se otkidaju slamajuća sazvučja, svedoče tako i o sumnjama običnog čoveka. Dead Can Dance na taj način kao da potvrđuju da božanski entiteti i obični smrtnici i te kako mogu zajedno.

Pre nego što je koncert Dead Can Dance počeo, sa scene su tiho dopirali zvuci pesme „Venus in Furs“ Velvet Underground i nešto malo Dika Dejla, a na odlasku ispratio nas je Brajan Ino. Uzmemo li u obzir i prekrasnu verziju „Song to the Siren“ Tima Baklija, koju su izveli u okviru jednog od biseva, dobijamo zanimljiv izbor paralelnog muzičkog kosmosa Lize DŽerard i Brendana Perija. Svi komplimenti njihovim muzičarima, koji su se u okviru jedne impresivne scenske svetlosne simfonije kretali poput tek marljivih senki, ali su njihovi doprinosi bogatstvu ovog zvučnog tkiva zacelo nemerljivi. Možda smo očekivali malo više intimnosti, a manje pompezne zvučne raskoši, ali bi takva primedba nakon svega sigurno mogla da bude protumačena kao puka sitničavost. Jer, ko još kritikuje serafime? Mi, svakako ne, nikako.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari