Snježana Banović bila je prva hrvatska umetnica koja je radila u Beogradu nakon dobro poznatih događaja, kada je pre tačno 12 godina sa velikim uspehom režirala komad „Dvije” Tene Štivičić u Ateljeu 212. Ovih dana dana priprema postavku „Enciklopedije izgubljenog vremena“ Slobodana Šnajdera u novosadskom Pozorištu mladih, čija je premijera zakazana za jesen.
Ovaj komad predstavlja direktan omaž Kišu i Kafki, ali i svim zatvorenim fabrikama i otpuštenim radnicima – tačnije svim žrtvama tranzicije, koji odbijaju da umru „jer nisu ni živeli”. Kako kaže, angažovan je gotovo celi ansambl Pozorišta mladih, muziku je komponovao Mate Matišić, kostime radi Milica Grbić Komazec, a Banović pored režije potpisuje i scenografiju.
Povod za razgovor sa ovom rediteljkom, koja je na hrvatskoj kulturnoj sceni vrlo često u središtu pažnje zbog javnih istupa i oštrih stavova, jeste nova predstava kojom se vraća na srpsku teatarsku scenu, ali i njeni tekstovi o ulozi pozorišta u vreme Nezavisne države Hrvatske (njen doktorski rad koji je objavljen u knjizi „Država i njezino kazalište – Hrvatsko državno kazalište 1941-1945“) i tvorcu hrvatskog teatra Branku Gaveli („Branko Gavella i oblikovanje naših kazališnih politika u XX stoljeću. Između politike i ideje Novog Teatra“ objavljen nedavno u elektronskom časopisu Mediantrop), koji umnogome govore o savremenoj situaciji u pozorištima regiona.
*Šta vas privlači u tekstovima Slobodana Šnajdera, za mnoge nepodobnog pisca?
– Ovo je već drugi put da mu se vraćam s istim tekstom o problemu rasprodaje domovine za jednu kunu, prije četiri godine sam režirala praizvedbu u varaždinskom kazalištu. Šnajder je izuzetan pisac koji na originalan način zasjeca u stvarnost našeg posttranzicijskog kaosa. Tim je i apsurdniji podatak da za Šnajdera nema mjesta na daskama hrvatskih kazališnih centara, tek mu se rijetko nasmiješi pokrajinski repertoarni slučaj kao što je to bilo s „Enciklopedijom“ u Varaždinu s komadom „Kako je Dunda spasila domovinu“ u pulskom kazalištu prije tri godine koji sam također imala sreću režirati.
*Koliko je teška borba glavnog junaka Gregora Samse da nađe smisao svom životu, ali i svih onih koji odbijaju da umru jer nisu ni živeli?
– Samsa je Svatković s ex-YU prostora koji poput milijuna sličnih ne uspijeva živjeti u razuzdanom parakapitalizmu i malograđanštini koja se uspela do razine ideologije. „Enciklopedija izgubljenog vremena“ bogato je šifrirani tekst o neuspjelom pokušaju stasanja zemlje u kojoj je sve staro umrlo a gotovo ništa novo se još nije rodilo, u kojoj se ne može pokrenuti baš ništa, buduće da se ne govori o prošlome na budalast način. U kojoj nema snage ni znanja za uspostavu prave demokracije pa glumimo da živimo u demokraciji. U njoj se najviše misli na materijalnu sigurnost, a najmanje na ideju pravednosti što se u „Enciklopediji“ ponajbolje vidi u zastrašujućoj epizodi u kojoj se na „mirakulozan“ način kriptira svirepo umorstvo sindikalnoga vođe Milana Krivokuće iz 90-ih.
*Ako je pozorište, kao što često govorite, ogledalo društva, šta nam savremeni teatar govori o Hrvatskoj, Srbiji i drugim postjugoslovenskim državama?
– Suvremeni je teatar baš kao i sve postjugoslovenske državice u endemskoj krizi. Raspali su se svi javni sustavi, što je rezultat programiranog djelovanja političkih elita bez znanja i obrazovanja. Jedno od najvećih uzroka (ali i posljedica te endemične krize koja smrdi na nove ratove) je potpuni otklon od suočavanja s prošlošću koji svakodnevno generira nove i nove krize i u državi, u njezinu teatru i cijeloj kulturi.
*O tome koliko pozorište može biti slika društva pokazuje i simbolični početak vaše knjige „Država i njezino kazalište – Hrvatsko državno kazalište 1941-1945“ gde u trenutku kada se ustoličuje NDH na sceni zagrebačkog HNK traju probe za „Glembajeve“. Koji komad bi u ovom trenutku imao sličan efekat?
– Danas izvan prostora političke provokacije nema takvoga komada. Kazalište više nije u središtu društvenog interesa kao onda, osim ako ga se ne odluči instrumentalizirati u cilju uskih dnevno-političko-interesnih ciljeva i obračuna s neistomišljenicima, izvan prostora slobode umjetničkog izričaja kao što je to slučaj s riječkim kazalištem od dolaska Olivera Frljića na mjesto intendanta.
*U vašoj knjizi vidimo da je pozornica zagrebačkog HNK tokom endehazije bila mesto sa kojeg su se slale poruke o novom etničkom poretku Ante Pavelića. Kakve su se ideje slale u jugoslovenskom periodu i tokom ratova devedesetih?
– Frapantno je koliko se Tuđmanov način uspostave „kulturne revolucije“ poklapa u nekim segmentima s onima iz doba NDH. Nisu smjernice „katedrala duhe“ tj. televizije iz 1991. kao središnjeg prostora širenja nove propagande, morala i prosvjete puno drugačije od one Budakove „njive novog duha“ iz 1941. Šire govoreći, u kazalištu 90-ih, osim novoideološkog diskursa vladali su posluh i strah te sprega i pogodovanje podobnima baš kao i danas. Rezultat svega bila je ispodprosječnost programa i autizam prema stvarnosti. Baš kao i danas.
*Postoji li danas nacionalna pozorišna politika ili je zapravo sve ono što se dešava u savremenom teatru posledica, ne konkretne političke volje, već nezainteresovanosti (ili neznanje) umetnika za savremenost?
– Ne postoji, sve je rezultat kaotičnog očuvanja sustava pod svaku cijenu u kojem interesno organizirana politika zasipava novcem javne ustanove kojima su na čelu njihovi poslušnici bez opusa. Tako nekolicina moćnika upravlja javnim ustanovama kao da su njihove privatne i kreira u njima svoj vlastiti instrumentarij financiranja i odlučivanja. Većina umjetnika šuti u strahu i pristaje na posluh u kojem se gasi stvaralaštvo i – kako vi kažete – zainteresiranost za suvremenost. Meni je taj pristup stran i nikada neću na njega pristati.
*Ne samo dešavanja iz naše savremenosti, već ni škakljive teme iz bliže prošlosti i dalje ne mogu biti viđene na pozorišnim scenama. Period NDH, ako izuzmemo „Hrvatskog Fausta“, kojeg je i danas jako teško postaviti na scenu, nije često bio tema pozorišnih insenacija, a slično je i sa događajima 90-ih. Ništa drugačije nije ni u Srbiji. Kada će se to promeniti?
– Iznimka je Oliver Frljić, koji se redovito bavi temom suočavanja, ali to u zadnje vrijeme, otkad je na čelu HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci čini selektivno i u dosluhu s lokalnom politikom kojoj je na čelu moćnik SDP-a, onaj isti koji je dopustio da mu se i Grad i Teatar uruše do neslućenih razmjera. Svojim posluhom prema takvom „gazdi“ Frljić pokazuje da nije konzekvetan u svom umjetničkom i društvenom credu, što je šteta. Da ga ne zanima kazalište kao umjetnički već kao ideološki prostor bilo je jasno onog trenutka kad je na početku mandata s repertoara skinuo upravo „Hrvatskog Fausta“ i ušao u agresivnu polemiku sa Šnajderom. Do promjena o kojima govorite, a bez koje nema progresa, neće tako brzo doći jer je suočavanje s prošlošću i inače najteži mogući kolektivni zadatak, ali i najveća smetnja i prijetnja suludom „projektu“ naših političara koji bi se mogao nazvati „Lijepe razjedinjene države Balkana“. Očišćene od raznolikosti koja je krasila bivšu državu.
*U danima „odluka i dilema“ tokom Drugog svetskog rata umetnici su se na razne načine snalazili. Možda je najinteresantniji slučaj Branka Gavele, njegovog mesta u pozorišnom životu NDH i Jugoslaviji. Kolika je zapravo odgovornost umetnika za sve što biva izgovoreno na sceni, ali i za sve što nije rečeno?
– Strah, posluh i sprega s politikom su ono što najviše ugrožava svaku slobodu i kreativni potencijal. Pristajanje na kompromis s politikom od koje koristi nema kultura, ali ima politika je zamka o koju su zapeli mnogi umjetnički geniji u svim našim danima odluka i dilema. Rijetki su Afrići, čije riječi citirate, bili i onda, danas ih nema. Gavellin strah od smrti za vrijeme NDH uslijed „krivoga“ porijekla pretvorio ga je u poslušnika, no nije zatomio njegov talent. Na samom početku 1944. uspio je pobjeći, pristavši da mu do samog kraja taj režim dostavlja nadredateljsku plaću u Bratislavu i Brno. Posljedice su bile očekivane, pune četiri godine nije se vratio u Zagreb. No, Titova kulturna politika znala je prepoznati i poduprijeti vizionare s mrljama iz prošlosti kakav je bio Gavella te se on, kao ponajveći autoritet scene stavio na čelo velikih kulturno-političkih projekata – bilo je to osnivanje Akademije i novoga kazališta koje danas nosi njegovo ime. Takav poduhvat nismo nikad više ponovili pa se može reći da je Gavelli bio zaslužno oprošten kompromis s Pavelićevim režimom.
Interesna politika kulture bere svoj danak svakodnevno
*Vaš program za pozorište Gavella izazvao je brojne pozitivne reakcije ne samo u Hrvatskoj, već i u susednoj Sloveniji, ipak niste izabrani za upravnicu, kao ni na konkursu u ZKM-u. Narodno pozorište u Beogradu već godinu i po dana ne može da dobije direktora koji nije u v. d. statusu, a ni konkursi za ostale upravnike beogradskih teatara nisu prošli bez, manjih ili većih, skandala. Možemo li očekivati da se politika skloni iz pozorišnih repertoara, ako ne izbija iz teatarskih kancelarija?
– Sve je to produkt davno uspostavljene politike status quo-a čiji su primarni ciljevi raspoređivanje vjernih kadrova na lukrativna mjesta. Preko namještenih natječaja, naravno. Brechtova replika „Sanjajmo odgovorno!“ po mome je mišljenju najbolje oslikala namjeru mog Programa. Nastojim, koliko god je to u mojoj moći, boriti se protiv hrvatske kazališne laži koja se nažalost prilično uvriježila u samim krugovima u kazalištu, oko kazališta i kod tzv. kazališnih „stručnjaka“. Interesna politika kulture bere svoj danak svakodnevno.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
