Foto: Srđan Veljović

… koji je i znak za Krista/Hrista, ali i putača, oznaka za ono prekriženo, poništeno, te obeležje za hromozom u biologiji i nepoznatu u matematici, objavio je pre tri godine zadarski pesnik i prozaist Želimir Periš knjigu pesama („X“, Algoritam, Zagreb, 2016), da, u stvari, taj znak na njenom čelu ukaže čitaocu da je tu upravo otkrio mesto skrivenog, zakopanog blaga, koje je njegovo – oteta mu lična svojina, i ono što je od nje ostalo, kao nesvodivi/nesvodljivi deo, koji se ekonomskom mahinacijom nije mogao pretaliti u privatni posed.

Jer ta knjiga „X“, jeste to: popis arheoloških dragocenosti poharanih iz našeg života sadašnjeg, koji se cinično zove tranzicija, a ne život, ali ne tranzicija u svom drevnom, autentičnom smislu, kao prelaz iz života u smrt, iz nastajanja u nestajanje, iz detinjstva u zrelost, iz zrelosti u starost, prelaz iz životinjstva u ljudskost, iz prirodnog stanja u kulturu, nego kao prelaz iz društvenog života u nedruštveni život, iz sopstva u pogon dobiti, ili, kako se to zvanično zavodi u registraturi: iz planske u tržišnu privredu, iz varvarstva socijalizma u civilizatorski kapitalizam; a zapravo: iz vere u čoveka u veru u kler, iz crvene buržoazije u novi crni feudalizam. Amen/Amin.

U ovom evidentiranju, pođimo od pesme koja se zove „Širom otvorena crkvena vrata“, jer se danas, dok se sva ostala zatvaraju, jedino vrata crkvena otvaraju: „iz svakog kuta crni vrag viri/ cijela zgrada ostala bez grijanja jer – hej! – preko ljeta nam nestala kotlovnica/ da mi ukradu veš što se suši s balkona, hajde/ al kako se krade ulica, kako se krade grad?/ kako se, jebemu, krade moja prošlost?/ gdje sam bio i što sam volio to se više ništa ne smije“.

Zastanimo sad kod pesme koja se zove pesnikovim prezimenom, „Periš“: „moje lice poznatije je od mog imena/ kao dijete glumio sam u reklami za satove/ mora da ste ih vidjeli/ tvrtka je propala devedesetih/ bila je iz pančeva pa su joj polupali izloge i sve pokrali/ pola grada nosilo je te satove/ znate li da smo i mi imali kristalnu noć?“ Tako, dakle, peva onaj koji je buđenje svog proleća dočekao i preživeo u gradu koji je godinama granatirala Armija vrhovnog komandanta Slobodana Miloševića, jer je glupo da pevaš o zločinima za koje nema odgovornosti tvog polisa, jer je patetično da pevaš o sebi i svom gradu kao žrtvi – to je na pesnicima koji žive u gradovima odakle su, da pale i tamane, dolazili vojnici.

„Zadarska“ je, međutim, ovde i ne samo ovde (u ovoj zbirci), pesma nad pesmama. Ona je naš ginzbergovski „Urlik“ (Howl), ali ne tek prepev, hrvatskosrpsko prilagođenje te slavne poeme, nego autentičan vapaj, napisan na našem jeziku, iz duha našeg vremena i naše svakidašnje jadikovke, koja je ista pesnicima što „žvaču“ ovaj jedan jezik, od Zadra do Niša, i od Kotora do Sarajeva. „Zadarska“ je, bez sumnje, antologijska pesma nove jugoslovenske književnosti, ali i više od toga, ta poema je kardinalni popis svega onoga što je iz društvenog života iščezlo, a s njim i društveni život, kao da ga, osim u zamisli, nikada nije ni bilo, pa sad i nema ništa s realnošću, nego jedino s verovatnim i mogućim u pesništvu, lirskom i epskom: „i/ tokario sam u bagatu/ trideset sam godina tokario u bagatu (…) i onda naglo i iz ničega – kraj (…) znate li koliko godina ima život?/ jeste li vidjeli dvjestočetrdeset ljudi kako plaču?/ jeste li vidjeli svoje majke na koljenima?“

Nastaloj iz duha prekriženog života, knjigu „X“ čine pesme sablasti koje, poput Duha Hamletovog oca, dolaze da nas suoče sa istinom koja se u stvarnosti više ne da evidentirati, jer su tragovi njenog ubistva uklonjeni, i to je ubojsto – savršeno (savršenstvo je kraj stvaralaštva i kraj življenja). Eto, čemu pesništvo i pesnici, od Pindarovih do našijeh dana i Periša, koji je i sam pesnik mudrac.

Čujte stoga šta on veli u pesmi „Život ali“, u kojoj se, kao osnovni moralni zakon, u formi prekora, danteovski ističe ovaj jedanaesterac: „i bili lijeni za ono bitno“! Elem: „da se manje vjerovalo lažnim prorocima/ da se manje vjerovalo stvarnim prorocima/ da je bilo više skepse/ da je bilo više humora// smrt bi bila prihvatljiva/ da život nije ali“.

Povezani tekstovi