Nepoznati, samozatajni i usamljeni Ivo Gregurević

Popularni Kratki metar ili Martovski festival počinje danas, a Šmitov film u selekciji Regionalna panorama na programu je prekosutra u Velikoj dvorani Doma omladine Beograda.

Šmit je film o svom dugogodišnjem prijatelju i jednom od dvojice glumaca sa kojima je najviše sarađivao (drugi je takođe legendarni Fabijan Šovagović) počeo da snima nedugo nakon iznenadne Gregurevićeve smrti pre dve godine.

„Branko Šmit napravio je vrlo ličan, biografski film“, najavljuju iz Martovskog festivala dodajući: „Kroz svedočenja ljudi pokazao je nepoznatog Ivu. Ivu koji je mrzeo samoću, zvao ljude u različito doba dana i noći, dolazio u kuće nenajavljen, tražio društvo, neumorno okupljao ljude oko sebe. Onda život bude ironičan: Ivo je zaplesao svoj poslednji ples sam, u noći između 1. i 2. januara 2019. godine. Svetska premijera filma bila je u Orašju, rodnom mestu Ive Gregurevića, u kome je glumac osnovao Dane hrvatskog filma.“

A kada je u pitanju Danasov sagovornik, dovoljno je samo podsetiti na naslove njegovih filmova – od debitantskog „Sokol ga nije volio“, preko „Đuke Begovića“, „Vukovar se vraća kući“, „Božić u Beču“, „Kraljica noći“, koji su nastajali po raspadu Jugoslavije, pa ih ovdašnja publika možda slabije poznaje, ali je zato, zahvaljujući ovdašnjim festivalima, upoznata sa najnovijim izuzetnim Šmitovim delima – „Put lubenica“ te trilogijom: „Metastaze“, „Ljudožder vegetarijanac“ i „Agape“.

* Da krenemo od početka tj. od naslova vašeg filma. Šta znači sintagma „prvi do srca“ u njemu? Je li vama Gregurević kao prijatelj bio „prvi do srca“, vi njemu, uzajamno, „prvi do srca“ publike, i to na čitavom nekadašnjem jugoslovenskom prostoru, ili nešto treće?

– U poslovnom i prijateljskom smislu siguran sam da smo Ivo Gregurević i ja bili jedan drugome prvi do srca. Poznamo se još od studija na Akademiji dramske umjetnosti i praktički nije bilo nijednog značajnijeg dana u njegovom i mom životu koji nismo proveli zajedno. Između ostalog, Ivo Gregurević je bio i moj vjenčani kum. Osim druženja u Zagrebu često je dolazio u moj rodni Osijek, a ja u njegovo Orašje.

* Kad već pominjemo jugoslovenski kulturni prostor, za one koji su, makar i kratko živeli u njemu, Gregurević je smešten u raspon od uloge Netjaka u „Velom mistu“ početkom osamdesetih do Čaruge u istoimenom filmu deceniju kasnije. Šta je još sve i ko je bio Ivo Gregurević, posebno u novonastaloj hrvatskoj kinematografiji?

– Uloga Netjaka u Velom mistu učinila je Ivu poznatim na prostoru cijele bivše Jugoslavije, ali ga je umalo i uništila. On je godinama nakon te serije bio bez ozbiljnijeg posla do pojave nas mlađih redatelja i filma „Čaruga“ Rajka Grlića, koji ga je vratio u samu elitu hrvatskog i jugoslavenskog glumišta. A u novonastaloj hrvatskoj kinematografiji gotovo da nije bilo filma u kojem nije igrao Ivo Gregurević. Tako da, nakon Fabijana Šovagovića, Ivu smatram najvećim hrvatskim glumcem.

* Kako je otpočela vaša saradnja i drugovanje? Da li ste ga i koliko često birali za junaka vaših filmova, a da li ste ikada pre njegove smrti pomislili da bi on sam, njegov život mogao da bude predmet nekog vašeg ostvarenja – dokumentarnog ili igranog, svejedno?

– Daleke 1982. kada sam diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, dobio sam priliku za tadašnju televiziju Zagreb snimati svoj prvi TV film „Hildergard“. U tom filmu prvi puta sam surađivao s dva čovjeka koja su bitno odredila moj profesionalni život: Fabijan Šovagović i Ivo Gregurević. Postali smo nerazdvojni sve do njihove smrti. Zanimljivo je da su obojica umrli na Novu godinu u razmaku od 20 godina, pa se ponekad pitam jesam li ja treći. „Hildergard“ je bila proglašena najboljim TV filmom bivše države i zastupala je Jugoslaviju na festivalu Zlatni Prag u Pragu. Prijateljstvo s Fabijanom Šovagovićem rezultiralo je snimanjem i mog prvog igranog filma „Sokol ga nije volio“ 1988, u kojem je uz Fabijana Ivo imao jednu od glavnih uloga. Nakon Sokola, Ivo je igrao u većini mojih filmova, ali nikada mi prije njegove smrti nije palo na pamet da bih snimio film o njemu.

* Kako je nastajao film o Ivi Gregureviću – ko su vam bili sagovornici, svedoci njegovog života i karijere, koliko i da li u njemu ima dokumentarnih zapisa Gregurevića samog? Koliko, najzad, saznajemo iz vašeg filma nečega što možda o ovom glumcu nismo znali, a da li ste i vi snimajući ga otkrili neku Ivinu vama nepoznatu dimenziju?

– Na Staru godinu 2018. Ivo me u ranim prijepodnevni satima pozvao na piće. Budući da nisam bio najboljeg zdravlja i budući da sam znao da odlazak na piće s Ivom Gregurević neće završiti jednim pićem, ja sam ga odbio. Sutradan, Ivo je bio mrtav. Dan-danas si ne mogu to oprostiti. Kako je običaj u Bosanskoj Posavini da kum nosi križ na sprovodu, noseći taj križ prema grobu palo mi je na pamet da bih trebao o njegovom životu snimiti film. Na HRT-u sam naišao na podršku i krenuo snimati film o Ivi, ali ne način da poznati ljudi govore o njemu, već sam obilazio ona skrovita mjesta na koja je Ivo odlazio i obične ljude s kojima je prijateljovao, pokušavajući prikazati onoga, ljudima nepoznatoga, samozatajnog, i u dubini svoje duše, osamljenog Ivu Gregurević. Naravno da sam i ja sam, tada otkrio neke stvari iz Ivinog života, za koje, kao njegov najbolji prijatelj, nisam znao.

* Film se u Srbiji premijerno prikazuje na nekada velikom jugoslovenskom festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma, jednog od najstarijih te vrste u Evropi. Koliko vam znači njegovo predstavljanje baš na ovoj manifestaciji? Da li se, s obzirom na pandemiju pogotovo, nadate i radujete ovdašnjoj publici?

– U Srbiji imam prijatelje od Sombora do Leskovca, a najviše u Beogradu. Bez obzira na pandemiju s veseljem dolazim na festival i radujem se susretu s prijateljima i prilici da beogradska publika vidi moj film i upozna jednog drugačijeg Ivu Gregurevića.