Foto:Lična arhivaKao da su se svi dani slili u jedan, ako noću ne spavam dobro, ako ne spavam dovoljno, po danu zakunjam, skoli me drijemež, zaspim. Kada se probudim ne znam da li je jutro, ili neki drugi dio dana. Šta da činim? Potpuno sam, okrenut sam više u sebe nego izvan sebe.
Ako gledam na ulicu sa šestog sprata vidim prizore suprotne onome što bi trebalo prema zvaničnim izvještajima da vidim. Nema starih, njima je zabranjeno da se pojavljuju, ali mladi čine što žele, niko ni ne pokušava da ih upozori koje je ovo vrijeme i šta im sve prijeti. U vrijeme policijskog časa vidim nekoliko žena kako odoše u crkvu, liturgija se služi kao i obično.
Mi smo u zamci vremena i vlasti, obje, svjetovne i crkvene, virusa, ovog novog, što rešeta starije kao da ga je poslalo penziono da smanji i onako prevelike izdatke za naše jadne penzije. Ali i novih podjela na vjernike i ateiste, na mlade i stare…Meandrira moja misao, teško ju je usmjeriti prema nekom jasnom cilju, kada se taj cilj ne vidi. U meni se u tome stalno spore pjesnik i matematičar. Na kraju i jedan i drugi malo popuste, mada bi možda bolje bilo da to ne čine.
Samo jutro donosi ne samo svjetlost, nego i svijet koji posmatram kroz prozor, ali to što vidim ispisujem zahvaljujući ko zna kojem unutrašnjem oku. Ono istovremeno vidi i meni fizički nevidljivo, ali sasvim jasno osvijetljeno da o tome mogu napisati pjesmu. A sve se ove godine vrti oko Vaskrsa, dvije vlasti koje se pomažu, kao što kaže u Svetom pismu da je svaka vlast od Boga. Ali ovdje se prostom laiku čini da je taj bog izgubio veliko ime i da se on ovdje zove drugačije, rečeno narodski bog i batina. Ne znam da li je on blizu ili daleko, ali bez njega ništa od ovog panoptikuma ne bi moglo da postoji. Da te zatvore i da ti kažu da je to zbog tebe, glupi stari stvore. Mi te volimo i stalo nam je da ne umreš baš sada, pa da budemo krivi što te nismo zaštitili. Inače ćeš uskoro umrijeti ovako ili onako, ali u tajnosti svojih hroničnih bolesti. Samo nemoj od novog virusa!
A gdje je tu vjera? Gdje je tu Isus? Zar nisam napisao Božićnu priču, poput vječne bajke o vladaru i njegovoj budali što upozorava gazdu da se rodio novi car i sve tako. Kako ga spriječiti da poremeti poredak? Uzaptili su me u ime moje slobode koje ovdje nikada i nije bilo. Ostaje mi samo pjesma kao utjeha. Baš ova što sam je ovim povodom i napisao.
Proljeće ljeta gospodnjeg 2020
Zavjese nema, sve je sada scena,
Ista je i drama svuda po svijetu,
Svi mi skupa publika smo njena,
I glumci što se primiču marketu.
Iz novih samica pjesma se ori,
Čak i pljesak stiže stražarima.
Ne više Onom, što vjeru stvori,
Klanjamo se novim titanima.
Ima li Gospod ulogu u drami?
Ili je u izolaciji,
A mi smo opet jednako sami,
Kao što bjesmo, nekad u raciji –
Na ulicu sada ne smije starac,
Ausweis treba Isus i magarac.
Ranko Risojević
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
