
Nemam vremena da se previše vraćam u prošlost. Prisiljen sam da živim u sadašnjosti. Svakodnevno sam zatrpan brojnim zadacima na nekoliko frontova. Uz to, ne pamtim suviše dobro. Bolje pamtim loše stvari kako bih izvukao pouku i da se ne ponove, ali slab sam sa datumima i detaljima prošlih događaja.
Sećanja su mi, dakle, potpuno haotična, ali ću, kao na kontrolnom u školi, pokušati da ih nekako uredim u jednu malu istoriju atipičnih strategija i prostora slobodnog delovanja. Možda bi ovo trebalo da bude priča o čoveku koji nije dozvolio da ga nasilno i korumpirano društvo povuče sa sobom. To zahteva mali moralni kompas i puno rada. Naravno, nema kukanja.
***
Rano detinjstvo sam proveo u Pančevu. Sa bratom i decom iz ulice se igramo u dvorištu porodične kuće. Idem u zabavište, a ponekad i u Radnički univerzitet gde pod imenom Bob učim engleski jezik. Zbog industrijskog zagađenja i bratovljevog bronhitisa prinuđeni smo da se preselimo se u Beograd.
***
Prelaz iz južnog Banata na Dorćol je nagao. U osnovnoj školi sam se osećao kao vanzemaljac. Drugačije se ponašam, drugačije govorim. Učiteljica Marica Popović je bila učesnica NOB-a. Bratstvo i jedinstvo raznolike dece iz OŠ Braća Baruh. Imao sam nešto drugara sa kojima sam delio strast ka čitanju i nauci. Utočište smo nalazili u školskoj biblioteci. Bio sam autsajder među decom, ali danas mislim da je super što je bilo tako.
***
Posle osnovne škole želeo sam da se promenim. Iako sam bio vukovac, nisam otišao u Prvu beogradsku gimnaziju kao većina dobrih učenika iz razreda. Otišao sam u ETŠ Nikola Tesla gde nisam nikoga poznavao i gde sam mogao sebe ponovo da izmislim ispočetka. Družio sam se sa pankerima, skinsima, visio ispred SKC-a i išao na koncerte, izložbe i razne događaje. Sve vreme sam bio hevi metalac.
***
Nagrada za završetak srednje škole i upis na ETF trebalo je da bude putovanje vozom po Evropi. Roditelji su hteli da malo vidim sveta pre studija, a glava mi je ionako bila napunjena pustolovnim štivom Marka Tvena, Keruaka i Londona. Biti putnik – to je delovalo kao prava stvar! Baš tada je izbio rat, Jugoslavija se raspala, eto sankcija i hiperinflacije! Sva putovanja i planovi su bili otkazani.
***
Stvarnost je postala surova i, pre svega, lažna. Bilo je potrebno izmigoljiti se njenoj buđavosti. Ni u šta nisam verovao, ali nisam hteo ni da se prepustim. Sve ono što je stizalo sa TV-a mi je već tad zvučalo kao brdo budalaština. Znao sam da moram da rezonujem, delam i ponašam se različito od većine kako bih se spasio.
***
Srećom imao sam zaštitni zid. Hamvaš kaže – jedan je ludak, ali dvojica su već ideologija. Sa Borisom, Nemanjom i bratom Žoltom smo napravili istočnoevropski rokenrol bend Jarboli.
***
Preko Borisa sam upoznao Igora Brakusa koji nas je navukao na Monti Pajtone, a najbolji drug, a kasnije i kum, mi je bio Miloš Tomić, danas legendarni animator i doktor đubrolog. Miloš me je naučio da preskačem ograde, da slobodno ulazim u živote nepoznatih ljudi, a pomogla je i strast ka dadaizmu i ostalim avangardnim praksama.
***
Oko ovog jezgra bili su ljudi koji su nas podržavali – umetnica Nena Skoko, Saša Marković Mikrob, grupa Škart i naročito Darka Radosavljević koja nas je dovela da radimo u Lepom ritmu srca na radio B92.
***
Život devedesetih se odvijao u trouglu ETF, Biblioteka grada Beograda, u čijoj čitaonici sam učio, i Ćalije, gde su u podrumu kuće Nemanjinih roditelja Jarboli imali probe. Tamo je plafon bio toliko nizak da smo temenima skidali slojeve kreča. Pa opet – vežbali smo uporno i bivali sve bolji.
***
Živeli smo na ulici i učestvovali u svemu. Bez imalo novca, iskorištavali smo do srži kulturnu infrastrukturu grada koji se od ratova i štetočinske uprave raspadao. Na primer, kad nisam imao gde, odlazio bih u kafe Narodnog muzeja, tamo pio prejeftini čaj i učio za ispite kao da sam car u pustoj palati prepunoj basnoslovnih umetnina. Bio sam ubeđen da je nadrealizam koji smo živeli tih godina prava suština onoga što grad predstavlja, pa sam o tome napisao knjigu Logika reke, pruge i otpada.
***
Za vreme demonstracija 96/97 povremeno bih izveštavao sa protesta za B92. Išao sam sa motorolom i uključivao se u program. Kad to nisam radio, bio sam student koji učestvuje u studentskom protestu. A onda, bio sam i Jarbol koji svira koncerte. Često sve to u istom danu.
***
Jarboli su počeli redovno da nastupaju. Najbolji smo bili u klubovima. Sent Džejms u Domu Omladine, mali klub SKC-a i Akademija. Danas to ne postoji. Poetski, sa Borisom sam kroz pesme Jarbola izgradio neku vrstu beskompromisne etike i visoke estetike. Boris je izuzetno osećajan i pronicljiv posmatrač društvenih procesa i jako tačan kada to treba pretočiti u pesme. Biti u istoj grupi sa njim je izuzetna privilegija. Do sad, njegovoj kombinaciji poezije i kompozicije se niko nije primakao.
***
Na veče promocije prvog studijskog albuma Jarbola Dobrodošli, počelo je NATO bombardovanje Srbije. Ceo tiraž zaplenili su SPS aparatčici. Upali su u radio B92 koji je bio izdavač albuma. Kao u pesmi Jarbola Dan pre kraja sveta.
***

U to vreme veliki utisak na mene je ostavio prevod knjige TAZ američkog mislioca Hakima Beja. TAZ – to su Temporalne (Privremene) Autonomne Zone. Bej tvrdi da je jedini način da se očuva integritet dela i autora taj da delovanje bude privremeno. Nakon što se dejstvo ostvari, učesnici se razilaze i razgrađuju infrastrukturu stvorenu da bi se delo napravilo. To štiti samo delo od korupcije.
***
Svaki koncert Jarbola je TAZ, pa onda razlaz do neke sledeće prilike. Zadovoljan sam što danas studenti u protestu primenjuju TAZ, a da verovatno nisu čitali Hakima Beja. Intuitivno je jasno da tako čuvamo rad i delo od zloupotreba. Nema
vođe, nema zasluga, ali rezultat ostaje.
***
I tako, TAZ za TAZ-om, a Jarboli i dalje postoje u originalnom sastavu. Za to vreme, ovo je već četvrta država u kojoj taj orkestar deluje, a da nismo promenili adresu. Toliko o postojanosti. Igor Brakus je davno imao skeč-poslovicu: Kad se dobro planira, uspeh ne izostaje. Mogu samo da dodam: Sve što je glupo se pretvara u prah.
***
Posle su me spakovali u vojsku. Prištinski korpus, kasarna Južni logor u Leskovcu. Bila je to poražena, moralno i ideološki dezorijentisana organizacija. Bavili smo se saniranjem posledica NATO bombardovanja – kopali rovove, prepakivali opremu. Zima je bila teška, a imali smo samo 4 cepanice drva dnevno da grejemo spavaonicu, pa smo uvek krali poneku više. Bio je toliki mraz da su gladni psi ganjali mačke na drveće gde bi se one smrzle i padale dole. Nalazili smo ih ujutro u lokvama krvi.
***
Zatim prekomanda u komandu treće armije u Niš. General Pavković je jednog vikenda igrao fudbal kod nas u Šivari, a onda bio isporučen u Hag. Onda smo selili stvari generala Lazarevića za Beograd da ga zameni. Kasnije je i on završtio u Hagu. Početak suđenja Miloševiću sam gledao na TV-u sa oficirima koji su lično poznavali svedoke.
***
Život se posle jako ubrzao. Našao sam najteži, najstručniji i, kako to biva, najslabije plaćeni posao u struci. Da bih izbegao činovništvo i trgovinu, počeo sam da se bavim industrijskom automatikom. Računao sam da će takav posao da mi donese avanture dostojne Džeka Londona. Zaista, u naredne dve decenije, stalno u pokretu, radio sam po fabrikama u Srbiji, ali i u 11 stranih zemalja – srednja Evropa, Balkan, Rusija i Turska.
***
Bio sam verovatno prvi inženjer iz Srbije koji je posle ratova radio na projektu u Hrvatskoj, u staroj rafineriji INA u Rijeci. U Ostrowu Wielkopolskom sam nabavio malu gitaricu i za par nedelja postao gradska luda koja svira deci i penzionerima na glavnom trgu.
***
U Češkoj sam sa kolegom Zbinjekom koji je svirao udaraljke napravio muzički duo pa smo nastupali posle posla u šumi i u seoskom domu kulture. U Anadoliji sam do kolena upao u rečicu u kanjonu Sadaği. U Rusiji sam radio na obali reke Volhov, koja ponekad teče unazad. Milioni, sad već mutnih, utisaka.
***
Svuda sam nalazio prijatelje. U međunarodnoj ekipi inženjera, uvek su mene slali da komuniciram sa lokalnim radnicima. Naučio sam da nikome ne sudim i pustim ljude da predamnom budu kakvi god žele. Ako mi neko kaže da je predsednik kosmosa, obratiću mu se, bez ikakve ironije, sa: dobar dan predsedniče kosmosa, šta ima novo? To je nulta tačka poverenja, prijateljstva i saradnje. Daješ da bi ti se vratilo.
***
Vremenom, moj dubinski zanat je postao pisanje pesama. Počelo je sa Jarbolima, ali kada je broj pesama nabujao osnovao sam Jesenji Orkestar, neku vrstu otvorenog muzičkog instituta preko koga sam širio polje onoga što pesma uopšte može da bude.
***
Kroz orkestar je prošlo i vraćalo mu se dvadesetak muzičara. Sa jedne strane, bavili smo se tradicijom i otimali stare pesme od zaborava, a sa druge išli u eksperiment, rastežući značenje pojma pesma za pevanje.
***
Na putovanjima sam pisao knjige. Prvo sam napisao Carstvo, roman o tome da svako može, ukoliko prevaziđe sopstvenu ksenofobiju, da od prijateljstava napravi lično carstvo. Istovremeno, uviđao sam nepravdu i korupciju. Kada bih se vraćao kući, delovalo mi je da srpsko rukovodstvo vodi neprekidni rat u kom ljudi jurišaju sami na sebe i vrte se u krug samosakateći se.
***
Istovremeno, na drugoj livadi se vodi pravi rat na koji nismo poslali nikoga, pa neprijatelj bez otpora ulazi i uzima šta mu treba. Trenutno, u Evropi, ne računajući Putinovu agresiju na Ukrajinu, najveći rat je rat za ljudske resurse, svaki čovek je važan i ne sme da se izgubi. Države se bore da otmu radnu snagu – radnim uslovima, stipendijama, pojednostavljenom administracijom.
***
Istovremeno, korumpirana Srbija se iživljava nad ljudima i tera ih da odu. O histeriji života pod neprekidnim medijskim vanrednim stanjem napisao sam roman Klara i leksikon minimalnog života, u kome Klara ne uspeva da ima najobičniju ljubavnu vezu zato što je uronjena u budalaštine.
***
Eto nas u sadašnjem trenutku kada se stvari opet ubrzavaju. Dopada mi se što ljudi pokušavaju da odbrane Savski most i što su studenti našli način da pokrenu društvo koje je bilo u samrtnom ropcu. Opet smo dozvolili da propagandom nametnuta stvarnost suviše odbegne od one stvarne. To se uvek desi pod autoritarnom vlašću i samo je pitanje vremena kada će doći na naplatu.
***
Dolazim iz sveta u kome je 2+2 uvek jednako 4 bez obzira koliko nas ubeđivali da to nije istina. Kada taj račun nije tačan dođe do krvoprolića i ratova. Istorija nudi brojne primere, ali se svejedno ponavlja. Utešno je da diktatori i autokrate uvek na kraju izgube, naravno uništavajući i one koji su im dozvolili da zavladaju. Jedino što kraj, iako neumitan, nekada predugo traje.
***
U romanu Objašnjenja nisu potrebna opisujem krah društva koje je dozvolilo da mu partijska policija kroji stvarnost. Na muzičkom albumu Korrrupcija pravim analizu odnosa malog čoveka prema korupciji koja se završava smrću korumpirane države. Slušam kako sam predvideo stvari koje nam se danas dešavaju, ali ne mislim da je tako. Nikakvo predviđanje nije neophodno. Dovoljno je samo malo logike, poznavanja ljudi, računa i zdravog razuma.
***
Sve vreme se trudim da u svom okruženju oživim društvo. Šta to znači? To znači da zaključke donosim na osnovu ličnih uvida. Ne preko vesti, ne preko ogovaranja i glasina, nego tako što odem na lice mesta i vidim. Usput srećem žive ljude. Smejemo se, pričamo, trudimo se da budemo hrabri i čovečni. Tako se pravi društvo, pa makar kako to sporo i neefikasno bilo. Živi ljudi i borba za svakog, alternative nema.
O sagovorniku
Daniel Kovač je inženjer iz Mirijeva koji se profesionalno bavi industrijskom automatikom. Član je rokenrol grupe Jarboli sa kojom je objavio šest dugosvirajućih albuma od kojih je poslednji Probaj golog muškarca objavljen krajem 2024. godine. Već petnaestak godina vodi Jesenji Orkestar, neformalnu muzičku grupu sa nestalnim članstvom sa kojom istražuje „pesme za pevanje“, od tradicionala do eksperimenata u toj disciplini. Često nastupa uživo sam ili sa bendovima. Objavio je pet romana, jedan dramski tekst i zbirku priloga za radijsku emisiju Lepi ritam srca. Bavi se crtanjem u kompjuterskom programu Paint i konceptualnim likovnim radovima. Ponekad pravi izložbe.Nepravda i korupcija
Istovremeno, uviđao sam nepravdu i korupciju. Kada bih se vraćao kući, delovalo mi je da srpsko rukovodstvo vodi neprekidni rat u kom ljudi jurišaju sami na sebe i vrte se u krug samosakateći se. Istovremeno, na drugoj livadi se vodi pravi rat na koji nismo poslali nikoga, pa neprijatelj bez otpora ulazi i uzima šta mu treba. Trenutno, u Evropi, ne računajući Putinovu agresiju na Ukrajinu, najveći rat je rat za ljudske resurse, svaki čovek je važan i ne sme da se izgubi. Države se bore da otmu radnu snagu – radnim uslovima, stipendijama, pojednostavljenom administracijom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.