„Sve je ovo Sergej zaslužio”: Ante Tomić za Velike priče

Ovoga puta, Ante piše Draži o slučaju Sergej Trifunović na Jadranskom moru sa kućnim ljubimcem tačnije, sa psom Miletom, nemačkim ovčarom.

Mesto zbivanja , znate već, Split, plaža Kaštelet, na kojoj su se glumac i Mile kupali iako to nije dozvoljeno, kao što nije dozvoljeno ni u Novom Sadu, ni u Beogradu, uopšte u bilo kom uređenom mestu na planeti gde ima vode i gde bi se psi rado bućnuli.

Ima i za njih mesta, označena su. I,  na to, u svojoj kolumni na sajtu Velike priče podeseća Ante Tomić, a donosi i zanimljivu opeservaciju o glumčevoj gladi za pažnjom.

U neku ruku je to normalno za glumce, kao što nekad zna biti previše.

Prenosimo vam deo Antinog teksta „Sve je ovo Sergej zaslužio”

Dragi moj Petroviću,

Obalna linija Splita duga je dvadesetak kilometara i gotovo se posvuda može kupati u moru koje je, otkako je devedesetih godina prošlog stoljeća prdnula sva industrija oko Kaštelanskog zaljeva, besprijekorno čisto.

U gradu je petnaest plaža. Jedna ljepša od druge. Prva voda i dražesni mali Lubinski porat, sjenovite Bene, Institut i Kašuni, plaža Kaštelet, poznata i po imenu Obojena svjetlost po kafiću koji je jedan kriminalac tu držao, Ježinac i Zvončac.

To su samo plaže oko Marjana. Zatim u nastavku, iza rive i trajektne luke, ide drugi, gotovo neprekinuti niz, Bačvice, Ovčice, Firule, Zenta, Trstenik, Žnjan i Duilovo.

Tako je mnogo mjesta za kupanje da je vlast namijenila i dvije plaže za pse. One su u zakonu, da nitko ne može otjerati labradore, hrtove i koker španijele kad se dođu osvježiti.

Jer i Splićani naravno vole pse i znaju kako psi prosto obožavaju plivati.

Kakav je psima merak pljusnuti sa sve četiri u more i pedalirati prednjim šapama kroz valove, držeći njušku visoko kao da im nešto smrdi, a onda izaći i otresti mokro krzno, najbolje u blizini neke starije žene koja će prodorno vrisnuti kad je vragolan poprska.

Jedna je takva plaža na Kašunima, pod južnom padinom Marjana, a druga na Duilovu ispod bivšeg hotela JNA.

Na ovoj drugoj, usputno rečeno, ja se povremeno okupam rano ujutro nakon trčanja. Do mene obično dopliva jedan simpatični border collie da me pozdravi.

Osim toga, pored ove dvije plaže, nitko vlasniku psa neće praviti problem dođe li na običnu plažu ujutro kad još nema gužve, ili predvečer kad narod ode, ili ako se on sa svojim dlakavim prijateljem izmakne dvadesetak, tridesetak metara dalje od ručnika, suncobrana i ležaljki.

Kraj svih uređenih mjesta za kupanje, ostalo je dovoljno neuređenih, zabačenih, usamljenih, gdje pas također može divno plivati i prskati i ljutito lajati na ribice u plićaku.

Da ne duljim više s ovim uvodom, Sergeju Trifunoviću i njegovom njemačkom ovčaru po imenu Mile u Splitu se nudilo mnogo mirnih i ugodnih opcija za okupanje.

Trifunović ih je morao znati jer nije prvi put ovdje. Pa ni u Srbiji, napokon, nisu drugačiji propisi.

Dođeš li u Novi Sad, na primjer, na prepuni dunavski Štrand sa psom, najkasnije za dvadeset minuta pojavit će se policija i komunalno redarstvo da ti napiše kaznu i otjera te.

Svuda na svijetu će se naći netko tko ne voli pse i nikakvim ih “gospođo, ne bojte se, neće vam ništa” nećeš umiriti, a oni, jasno, imaju svako pravo na svoje strahove i inhibicije.

Mrziti pse na plaži jednako je ispravno i dobro kao i mrziti tuđu djecu koja trče i vrište između kafanskih stolova.

Naš poznati glumac, da zaključim, bio je totalno u krivu kad su se on i Mile usred dana došli na Kaštelet, na jednu od dvije najposjećenije splitske plaže, u krkljanac ležaljki, suncobrana, sladoleda, krokodila na napuhavanje, reumatičnih baba i mališana s grabljicama i lopaticama, da se bace u more i otplivaju.

Zašto su to njih dvojica napravili, velika je misterija. Ili zapravo nije, to se samo tako kaže.

Poznajem Sergeja Trifunovića dulje od dva desetljeća i mislim da s velikim pouzdanjem mogu objasniti njegov postupak.

Glumci obično vole da ih se gleda, da su u centru pozornosti, da im narod plješće, smije se i plače s njima, a između desetaka njih s kojima sam se družio i radio u kazalištu i na filmu, nikad i nigdje kao kod Trifunovića, vjeruj mi, Dražo, ja to nisam vidio tako snažno, tako divlje.

On ima takvu glad za publikom, takvu nezasitnu želju da bude opažen, a istodobno je tako ushićen samim sobom i svojoj nadahnutom interpretacijom, da i u svojim najintimnijim časovima, dok u kupaonici pred ogledalom pere zube, misli – majku mu, zašto ovo nitko ne gleda?

Nema šanse da bi taj i takav Sergej Trifunović sa psom otišao na kupanje na nekakvo usamljeno i zabačeno mjesto.

Ne, on je jednostavno morao doći na Kaštelet, među mnoštvo, premda je plaža za pse samo pola kilometra dalje na Kašunima. Srce ga je vuklo u gužvu.

Pa i kad je neka starija žena viknula kako je plaža zabranjena za pse i kad su kratko nakon toga došli predstavnici reda i zakona, on je vjerojatno uživao. Barem ispočetka. Pred stotinama gledatelja ponovno je mogao igrati drskog delikventa, ulogu koju je ponovio u desecima filmova i serija, s kojom je stekao omiljenost u regiji i šire.

Ulogu koja se, ruku na srce, nešto otrcala, postala pomalo i groteskna otkako je neukrotivi mladić prešao pedesetu, ugodno se zaoblio i omekšao.

I tako je on psovao i prostačio, upravo kao onaj nasilnik iz autobusa u “Buretu baruta”, glumio je frajera iz “Munja” i “Karaule”.

I kad je postalo mučno, iscrpljujuće, nakon nekoliko sati čekanja na tvrdim klupama u sudskim i policijskim hodnicima, uvjeren sam da je on dijelom i dalje perverzno uživao.

Glumac u njemu, rekao sam ti, nikad ne miruje.

On je uvijek u krupnom kadru.

Reflektori ga obasjavaju.

Svaki je trenutak njegovog života predstava.

Kolumnu Ante Tomića možete pročitati u celini na sajtu Velike priče.