Alarm u slikarskom ateljeu 1

Objavljivanje odlomka iz knjige Žana Klera „Kritike modernosti“ (izdavač Gradac, Čačak 2018) u Danasu 2-3. februara ove godine, izazvalo je primetno interesovanje u likovnjačkim i širim kulturnim krugovima.

Redakcija se najpre javio profesor Vladimir Kopečni, čija smo razmišljanja o stanju u savremenoj umetnosti objavili u broju od 2-3. marta. U međuvremenu, takođe podstaknut knjigom Žana Klera, redakciji je svoj tekst na istu temu dostavio prof. Sreten Petrović koji, uz izvesna kraćenja, objavljujemo u današnjem broju.

„Jesmo li baš sigurni da na Zapadu, ispod očite slobode ostavljene umetnicima, ne vlada cenzura tim efikasnija što je pritvornija?“ (Žan Kler).

Knjiga Žana Klera govori o krajnje kritičnom stanju u kojem se danas nalazi likovna, posebno slikarska umetnost u Evropi. Sve je manje istinskih umetničkih slika a sve više „neumetničkih praksi“, dela sumnjive „‘avangarde’ koju izlažu muzejski kustosi, umorni od prošlosti“.

Tradicija i modernost su na suprotstavljenim vrednosnim polovima. Ideja „modernosti kao poricanja tradicije“ javila se još sredinom XIX veka, kada ju je Bodler doveo u vezu sa „modom“, uviđajući kako svaka nova, prelomna epoha umetnosti nesvesno u svoj stvaralački proces unosi momenat „mode“ kao svoj pečat.

Ipak, to je samo jedan deo, ona prolazna strana koja ulazi u delo, dok se najbitniji deo umetnosti ľ estetska forma, nikako ne „rastvara“ u toj modernosti. Dakle, „modno“ u delu, sasvim uslovno, jeste lična karta, ona samo govori o mestu i danu rođenja dela, ali Dela bez Umetnika koji ga stvara i rađa, nema! Prema tome, drugi i najvažniji deo umetnosti, koji čini umetnička forma trajno uznosi delo do transcendentnog!

Parafrazirajući Bodlera, Žan Kler je pokazао kako „moda“ prati svaku epohu, stil umetnosti. Posle renesanse, novi stilski prelom dolazi sa barokom. Kada se ovaj ustalio, i neko vreme trajao, postao je i sâm tradicija, sa iščekivanjem nove mode.

U tome je smisao ove dijalektike. Onu drugu i najvažniju polovinu umetnosti, saglasno Bodleru, Ž. Kler određuje kao ono večno, nepromenljivo u velikoj umetnosti, bilo koje „moderne“ ili „mode“, sadašnje ili buduće. Uostalom, svaka nova a „moderna umetnost“ imanentno poništava prethodno „modno“ a da time nikako ne šteti onom veličanstvenom, večnom u njoj, njenu estetsku, likovnu Formu!

Tako, dakle, na svakom umetničkom delu nove epohe nalazimo njen „modernitet“. No, ne treba zaboraviti da je to „moderno“, uvek samo „‘prolazni’ i ‘nestalni’ element“. Po definiciji novo vreme unosi u delo tragove svog, novog, ili modernog duha. Tako su osim renesanse, svoju modernu imali i barok i impresionizam, a i druge epohe. Isto tako, svaka umetnost, osim ove vremenske prolaznosti, tj. mode, nosi i „nepromenljivu“, „tajanstvenu lepotu“ koja čini srce njenoga oblika.

Ideal velikog umetničkog dela je „da bude transcendentno u vremenu“. Toj vrednosti, svakako, nimalo ne doprinosi količina u njemu namerno unetih saznanja koja potiču iz duha vremena, politike, ekonomije, istorije. Kada bi to bilo tako, umetničko delo bi vredelo onoliko koliko se više zalaže za ciljeve „propagande“, politike i duha vremena! A kao takvo „umetničko“ delo postaje ono što nije, „jedan odeljak među tolikim drugim odeljcima širokog domena mass media“!

Mnogo je važniji odnos „modernosti“ i „avangarde“. U našem vremenu od starta se „avangarda“ snažno postavila antitetički prema „modernoj“! Razlog je što i sama „modernost“ radikalno oponira avangardnim idejama, a naročito ideji „progresa“! U stvari, šta ovde avangardi smeta? Najpre „modernost“ nastoji da već osvojeni novi stil trajno sačuva i „zatvori“, kao zalog duha vremena, čemu se „avangarda“ žestoko opire, budući da ona, po definiciji, jeste sila koja sumanuto „gura“ napred, rušeći pred sobom sve ľ a radi Novog, tj. Progresa.

Avangarda nastoji da demontira postojeće, u tome i „modernu“ kao činjenicu prošlosti! „Avangarda nije isto što i moderna“, već je „podređena imperativu vremena“, njen je borbeni, kritički oponent! Ona treba da omogući razvoj, uklanjajući sve ustaljene vrednosti, dakle, i pre svega samu „modernost“. „Avangarda“ je još u prvim decenijama XX veka prekinula normalni tok razvoja modernosti, usredsređujući se na to da je „poništi: ona se hrani njome „modernom“ tako što je proždire“!

Postavlja se razumljivo pitanje kakvo to nepočinstvo avangarda sobom nosi? Najpre, opterećena verom u progres, ona je mogla, barem za uzornu evropsku kulturu, biti porazna, najpre, zbog jedne očite teorijske omaške. Naime, njena borbena parola bila je da svaka „inovacija“ već po sebi donosi i „estetsku Novost“! Ovo logički pogrešno izvođenje doprinelo je ne samo nastanku nepreglednog mnoštva svačega, već, delom, i otkupu za muzeje određene količine takvih primeraka, za koja se moglo, a i moralo već tada znati da nisu bili od preke potrebe muzejima, barem ne u tolikom broju.

U čemu je ona logička pogreška? Kada se napravi nešto „novo“, onda je to, svakako, po sebi i „originalno“, a to znači ono je i neobično. No, od svega originalnog i neobičnog za Čoveka ima vrednost samo ono što je od egzistencijalnog značaja, prožeto duhovnim smislom, kadro da mu se dopada i greje njegovu dušu! Međutim, u onome ogromnom mnoštvu neobičnoga bilo je već mnogo tzv. „originalnih besmislica“, tj. stvari koje padaju izvan Čovekovoga interesa!

Ž. Kler je postavio još jedno pitanje: „Gde su onda već dvadeset pet godina velika plastička ostvarenja koja bi svedočila o našoj epohi? Zašto se u muzejima moderne umetnosti vide samo nebitnost, formalizam, isprazni intelektualizam ili poruga i naročito nepodnošljiva masa apstraktnih dela bez bilo kakve suštine, očajna, suvoparna, koja se ipak uporno kupuju, veličaju, komentarišu, izlažu pred posetiocima kojih se to inače ne tiče?

Jesmo li sigurni da ona više vrede od kičerajskih prikaza“? A posle svega, tu je i zabrinutost. „Možemo se pitati pred ovom prazninom koju su podržavale institucije“, zar nisu za to odgovorni „direktori muzeja, kritičari, animatori“? To je, dakle, sumaran opis stanja umetničkog slikarstva u Zapadnoj Evropi.

A kako je kod nas? Da li je sve isto, ili, malo više, a gore? Možda zbog toga, što onaj ko ne uči na greškama razvijenijih kultura, po pravilu pravi još veće greške. Kada bih delom izokrenuo Klerovu opasku sa početka ovoga teksta imali bismo sledeći iskaz. „Da li smo sigurni da u Srbiji, ispod očite propagirane slobode koju, navodno, imaju baš svi umetnici, dakle i likovne struke, ne vlada cenzura koja je utoliko više efikasnija što je pritvornija?“

Dakle, zar se upravo takva pritvornost, rad „ispod žita“, ne vidi kod nas u „orkestriranoj“ kampanji jedne anti slikarske, anti likovne politike! Naopaka likovna kritika, izvedena iz naopake likovne teorije, kontrira najboljoj tradiciji zapadnoevropske estetike, a onda i našoj, izuzetno značajnoj umetničkoj, tj. likovnoj tradiciji.

Uvođenjem na scenu „novih umetničkih praksi“ i skandaloznih performansa, koje prati „egzibicionizam“, veoma je mnogo toga urađeno na negaciji istinskoga „bića umetnosti“. Ove godine će naš Muzej savremene umetnosti, uz posredovanje čak vrha vlasti, upriličiti prezentaciju „radova“ „svetske umetnice“ performansa (sic!) M. Abramović. No, takvu počast ne zasluži jedan LJuba Popović, poznat u svetu kao zaista „veliki slikar“!

Ali, još po nečemu smo „dalje“ od svih u Evropi. Posle tri milenijuma duge istorije zapadne umetnosti, i koliko toliko pristojnih likovnih učilišta, mi imamo danas u Beogradu nešto neviđeno? Umesto vrhunskih slikara-pedagoga ľ kakvih je, inače, u Likovnoj akademiji i koji su do sada radili na negovanju i usmeravanju likovnih talenata, čega, formalno, još i danas ima ľ no, kod nas se dogodio kulturološki prevrat!

Umesto renomiranog slikara, kod nas je otvoreno novo radno mesto Kustosa. Opis radnog mesta ovoga državnoga činovnika enciklopedije određuju kao „čuvara i negovatelja slika u muzeju“. No, kod nas a i još ponegde postao je „likovni veroučitelj“!

NJegov je zadatak da sofistifikovanim sistemom poduka pokuša zdravorazumskog mladića (bez talenta) preobraziti u istinskoga „umetnika Novog merkantilnog doba“! A baš sa takvim „umetninama“, mi izlazimo na beogradske „oktobarske salone“, a za tu svrhu, pored naših, angažuju se i gostujući kustosi-stranci, jer naši nisu kadri da sve postignu!

Da se razumemo. Nemam ništa protiv Kustosa, ali se mora kompetentno odgovoriti barem na dva principijelna pitanja:

1) Da li se i kako performans (tipa „Gledanja magarca“), koji je za velike pare otkupio Vojvođanski muzej, može smatrati slikarskim umetničkim delom?

2) Da li je Kustos nominalno: slikar, umetnik, ili službenik Muzeja? Ako je već on taj, slikar i učitelj, kakva je uloga profesora slikara na umetničkim akademijama slikarstva i vajarstva?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari