Garavo lice svog naroda

Inića (2014-2000). Drugim riječima, knjiga nas podsjeća na hronični duhovni i kulturni deficit liberalnih mislilaca na ovim prostorima. (O liberalnim političkim „praktičarima“ i da ne pričamo.) Knjiga opominje i tadašnju ali i sadašnju širu i diskrecionu kulturnu javnost gdje i zašto smo griješili i kako smo zalutali sa puta tek „osvojene slobode“ poslije samopropasti komunizma.

Knjiga veoma precizno, gotovo pointilističkom metodikom, skenira i dijagnostikuje krucijalne uzroke naših istorijskih lutanja koji su vodili jedinačno, zbirno i sinergetski društvo u sunovrate šarom bivše Jugoslavije sa akcentom na Miloševićevu Srbiju. Slobodan Inić u ovoj knjizi šire i dublje daje zabrinjavajuću sliku naše budućnosti: da li ovakvi kakvi jesmo možemo biti dio moderne evropske i svjetske civilizacije ili ne. (Knjigu je priredio njegov brat Branimir Inić, izdavač „Dan Graf“ Beograd, 2018. godine, tvrdi povez, tiraž 500 primjeraka, s. 318. Recenzenti knjige su: Latinka dr Perović, Aleksa dr Đilas i Ratko dr Božović.)

U knjizi odmah pada u oči ogromna kritička energija Slobodana Inića i dubinska refleksija poznavanja skrivene strane suštine njemu najbližeg i najodgovornijeg srpskog velikonacionalizma, kako je primijetio jedan od recenzenata knjige. A to je prizemni, podrumski, agresivni, balkanski velikonacionalizam u srpskom društvu.

I ovdje – odmah je potrebno reći, da ne bih bio grešno tumačen i grešno čitan – Slobodana Inića je veoma teško naći i u drugim tzv. regionalnim postjugoslovenskim državnim u hrvatskoj, slovenačkoj, crnogorskoj, bosanskoj, albanskoj i drugim sredinama. Ova vrsta „slobodana“ je veoma rijetka u nas i zato je dragocjena.

Dakle, osjećaj lične i kolektivne odgovornosti upućen je i fokusiran prije i iznad svega na naučnu analizu i javno predstavljanje ružne strane nacionalnog „garavog lica“ kod svog, srpskog naroda. Druga „garava lica“ pa neka i mnogo garavija od srpskog, Slobodan Inić prosto nije vidio. Nije želio da okolnim postjugoslovenskim društvima njegovo pisanje bude povod i „hrana“ bujanja tamošnjih nacionalnih egzaltacija. Slobodan je jasno istakao u ovoj knjizi da se balkanski pa i drugi nacionalizmi hrane jedni drugim i eskaliraju u rat.

Knjiga čitana po nekoj skrivenijoj vertikalnoj niti, jasno upućuje da se Slobodan Inić i te kako plašio opasnosti eruptivnog nacionalnog ludila koja se nametalo društvu odozgo. Ova „eksterna“ energija se predstavljala društvu kao „odlična šifra“ za rešenje svih ovozemaljskih političkih i drugih nagomilanog problema na prostoru bivše Jugoslavije poslije sloma komunizma. Energija je kanalisana i susretno izbijala sa svih strana, sa raznih državnih, paradržavnih, nevladinih te crkvenih i drugih visina.

Normalno, Slobodan Inić nije bio jedini u Srbiji koji je vidio što se „iza brda valja“, ali jeste bio jedan od prvih. (Bio je jedan od osnivača i vođa Demokratske stranke u posttitovskoj Srbiji i pisac njenog liberalnog političkog i ekonomskog programa. Međutim, čim je vidio stranački razvoj u pravcu velikonacionalizma, stranku je napustio. Drugim riječima, nije želio da se bori za stranačku vlast i njenu prizemnost pa i prostotu.)

Danilo Kiš je negdje pisao da je „nacionalizam ideologija banalnosti“ a nacional-romantik Isidora Sekulić da je „nacionalizam najstrašnija narodna strast“. Uporedila je nacionalizam sa stoglavom hidrom. (Dakle, ovdje je lako zaključiti da nacionalizam nikada nije jednodimenzionalan i od jedne realnosti, da je banalan. Naprotiv.) Ove Kišove i Isidorine tačnosti Slobodan Inić je u knjizi dopisao kako je ta „banalnost“ i „društvena strast“ veoma skupo koštalo jugoslovensko i srpsko postkomunističko društvo.

Tu opasnost fiksiranja spoljnog i unutrašnjeg nacionalnog neprijatelja „sa stotinu glavah“, je Slobodan Inić dubinski odsijecao. Plašio se posledica politike banalnog i brzog rešenja nagomilanih nacionalnih i drugih problema. Ovi problemi su naslijeđeni ne samo od komunista, već i daleko prije njih. Naslijeđeni su iz istorijskih, kulturnih, običajnih, tradicionalnih i brojnih drugih dubina naših naroda, kako negdje Inić piše.

Nacionalizam, produžili bi dalje Inićeva razmišljanja, i djeluje po zakonima duševne tromosti sukobljenih nacionalnih stereotipa. Ali i klasnog, materijalnog interesa nacionalnih vođa izniklih iz naše prošlosti. Slično Slobodanu Iniću i nobelovac Žoze Saramago ovovremene moderne nacionalizme i gleda kao igru svjetskog kapitala način njegov opstanka na vrhu vlasti („nacionalnom“) politikom „zavadi pa vladaj“.

Posebnu pažnju u ovoj knjizi Slobodan Inić je posvetio postjugoslovenskoj inteligenciji kao „svetioniku“ budućeg razvoja. Znao je da iza i poslije samopropale komunističke vlasti, ništa „živo“ ne može da opstane i uspravno iznikne. Prezirao je ideološku i državotvornu uskoću „Titovog šinjela“ tj. vlasti.

Pisao je da: „kad država padne na ispitu, narod ide na popravni“ ili „nacionalna istorija je logika istorije, ali rat nije bezuslovan način njenog ostvarenja“ ili „u (moderni – V. P.) svet sa starom pameću ne možemo“ ili „u svet možemo da se vratimo samo sa novom pameću tj. sa dobrim i nacionalnim razumevanjem sveta“ ili „da je antireformski potencijal bio dublji nego sto se mislilo, i sa i bez maršala Tita“ ili „antibirokratska revolucija … je zauzela otvoren antireformski kurs identifikujući se otvoreno sa staljinističkim krilom u ondašnjem SK“ itd. itd. S tih par slučajno odabranih misli Slobodana Inića o posttitovom dobu i njenoj eliti, jednoj svojoj knjizi je dao precizan naslov „Put u bespuće“.

Sa druge strane, o modernim antikomunistima mislio je s pravom sve najgore. Smatrao ih je leglom srpske i šire nesreće i ljudima koji su kočili vrijeme. Oni i jesu društvena opasnost, čak veća i od samih komunista. Sa stanovišta srpskog naroda, za Slobodana, i prva i druga Jugoslavija nije bila vještačka tvorevina. Naprotiv. Bila je prirodna zajednica. (Svi Srbi, Hrvati, Bosanci i drugi su živjeli u istoj državi. Srbi su nosili sve političke i druge muke kao i ostali manje-više isti ili veoma slični južnoslovenski narodi. Po Slobodanu Iniću, veoma labava konfederacija je bila jedan od mogućih pravaca budućeg razvoja državne zajednice poslije Titove smrti.)

Slobodan Inić posebno portretiše neke od ključnih kulturnih i političkih promotera ludila rata u nas početkom 90-ih godina. Tu su Dobrica Ćosić, Vuk Drašković, Veljko Kadijević, Mira Marković. Normalno, nezaobilazni Slobodan Milošević i njegov omiljeni opozicionar Vojislav Šešelj i drugi.

Slično kao i filozof Radomir Konstantinović i nekoliko drugih srpskih liberalnih (anti)nacioanalista čistog (liberalnog) lica, Slobodan Inić je uzroke nacionalizma vidio u socijalnom konzervativizmu. Takođe i našoj tradiciji koja je rezistentna na uticaje evropske i globalne modernosti.

Ovaj civilizacijski konflikt tradicionalnog – modernog, koji navodno donosi samo nesreću našem narodu, Slobodan Inić zabrinuto opisuje sledećim riječima „NJegov spoljašnji omotač (misli se na velikonacionalizam u Srbiji – V. P.) je vulgarna velikootadžbinska i teritorijalna imperijalnost, koja zakonito nagoni Srbe na sukobe i ratove sa drugim narodima, dok je njena prava sadržina – sukob sa modernizacijom a time i sa vlastitim narodom. Da se Slobodan Milošević nije pojavio, srpski narod bi našao način da ga „izmisli“ i „stvori““.

Dužnu pažnju Slobodan Inić je posvetio Titu te političkom jeziku kao i lažima i istinama u politici. U insertima iz knjige „Teškoće socijalizma“ („Prosveta“ Beograd 1985) Slobodan Inić brilijantno sublimira društvene i razvojne teškoće socijalizma i zaslijepljenost vođa i naroda „crvenom bojom“. Široke erudicije znalački je iznio probleme koncepta razvoja socijalizma od idejnog preko teoretskog do praktičnog.

Etičari o Slobodanu Iniću bi kazali da je pored svih ogromnih nedaća u svom kratkom životu od svega 54 godine nosio urođenu etiku aristokratskog držanja, mira, tolerancije i finoće.

A estetičari bi, opet, drukčije vidjeli Slobodana Inića. Iznijeli bi da je lepota samo u istini. Slobodan Inić je bio dio ove istine.