Lažima protiv pruge 1

Vođe radikala razvile su da tada neviđenu agitaciju po celoj zemlji, uveli politički rad na terenu, metode su preuzeli od ruskih narodnjaka, Černiševskog, famozni tzv. „odlazak u narod“.

Prvi put u istoriji Srbije članovi se upisuju u stranku i plaćaju članarinu. Članovima je to davalo osećanje da su neka vrsta akcionara i da će kada budu uzeli vlast, biti i nagrađeni dobro plaćenim mestima u državnoj službi.

Dakle, državu je trebalo srušiti, sve što rade država i kralj iskompromitovati. Pašićeva deviza je bila „što gore, to bolje!“ Razvijena je bila prostačka, tabloidna kampanja. Usavršavanje štamparskih mašina i proizvodnja kvalitetnog papira u ogromnim količinama omogućili su to „novinarstvo“. Novac je pristizao i iz ruskih fondova.

Slobodan Jovanović je detaljno opisao karakter i učinak takvog novinarstva, koje je reči koristilo kao metke, a lakoverni „narod“ je verovao u sve što je bilo napisano. I dan danas još uvek ima onih koji veruju da je sva ta fekalna agitacija radikala bila i istina, „pravedna borba naroda protiv ugnjetačkog režima“.

Mafija i izdajnici

U stranku se učlanjivalo po mafijaškom principu – preko prijateljskih, porodičnih i familijarnih veza. Učlanjivalo se kao u terorističku organizaciju, pod velom misterije i konspiracije, komplementarno tada vrlo proširenoj hajdučiji. Nije to bilo prosto učlanjavanje, već sveti čin inicijacije – uvođenje u „pravi narod“.

Bila je to stranka kumova i pobratima. Stvorena je krvno-kumovska-pobratimska zajednica koja je bežala od siromaštva i rada, želela da se obogati, svako od njih je uobražavao da je neko i nešto, negovan je egalitarizam, oslovljavanje sa brate.

Pred njima je bila država u kojoj je bilo raznih mesta, sa njom i preko nje su se mogli praviti lukrativni poslovi. Kralj Aleksandar se 1893, posle ulaska radikala u politički život Srbije poverio: „Oni ljudi su beskarakterni, lenjivci… nesposobni za posao, ali ukoliko su manje sposobni, utoliko su ambiciozniji.

Svaki od njih želi da postane ministar ili viši funkcioner, i to samo zato da bi mogli da državu iskoriste za sebe“. Takvi su mu i došli glave.

Ovu iznenadnu navalu „naroda“, mnogi ugledni ljudi su u javnosti ocenili kao rušilački, „komunističko-nihilistički“ talas. Svako ko je Pašiću platio članarinu i ponavljao floskule i parole Svetozara Markovića i Pašića postao je „srpski narod“, učlanjen je bio u „srpstvo“.

Mitropoliti i crkva su to aminovali i aktivno podstrekavali. Oni koji nisu plaćali članarinu i nisu mislili kao ova dva „apostola“ bili su izgnani iz „srpskog naroda“ i „srpstva“.

Štaviše, mnogi su izvikivani kao „izdajnici“. Kada su se osilili, radikali su čak i kralja Milana nazivali „izdajnikom“, rulja skupljena s konca i konopca uspostavljala je svoje vrednovanje. Porazno je saznanje da je nekolicini ljudi uspeo štos sa strankom, i kojoj su rušilačke i ucenjivačke metode, usled njene masovnosti, prošle kao „volja naroda“.

Srbiju koja je uz podršku Austrougarske krenula evropskim putem vratili su u pseudo-rusku guberniju. Za zaostalost nije bio odgovoran kralj Milan, Srbija je čamila još od srednjeg veka.

Radikalnu stranku je pokretao interes njenih vođa, Rusije, a zamajac je bio zaostali svet koga je na tom prostoru bilo u izobilju. Najzaostaliji slojevi su svoj mentalitet nametnuli kao mentalitet „srpskog naroda“. Uz pomoć stranke stavili su nogu u vrata na putu ka Evropi.

Demon rušenja

Probuđen je bio demon rušilaštva, opijenost uništavanjem, izazovno je mirisala pljačka. Takve nagone civilizacija suzbija zakonima, privredom i kulturom.

U ondašnjoj Srbiji država je bila krhka, a privrede i kulture gotovo da nije ni bilo, razularenosti su bila široko otvorena vrata. Da se vladar može lako ubiti i iskasapiti videli su u slučaju knez-Mihaila.

Zao duh je bio pušten iz boce. Nasilja je bilo među njima, dobilo je legitimitet, do nalogodavaca atentata se nikada nije doprlo.

U nama postoji teško kontrolisani nagon za destrukcijom, uči nas istorija. Ima nešto rušilačko i anarhističko u srbijanskom karakter, primetio je Skerlić.

Divlji politički život koji je došao sa radikalima završava atentatima, pljačkom naroda preko poreza i zajmova i guranjem u ratove.

Istorija i destrukcije su se ponovile. Kada je Josip Broz predavao početkom pedesetih prošlog vek fabrike radnicima na upravljanje upozorio je da se to radi uprkos tome što naši radnici i nisu radnici, već seljaci, polutani, zaostale neznalice, ali ako bi čekali da se nauče, mnogo bi dugo morali da čekamo. I dok je bila čvrsta ruka radilo se, trudilo se. Čim je počela liberalizacija počele su i krađe.

Prvo sitan materijal, alat, delovi.

Nastavilo se krađom radnog vremena sa stotinama hiljada bolovanja dnevno i celodnevnim „društveno-političkim aktivnostima“. Zatim se survalo u ratove, ubijeni su Ivan Stambolić i dr Zoran Đinđić, a potom je došla opšta pljačka i uništenje svega što je prethodno stvarano. Železnica je bila pala na najniže grane u svojoj istoriji.

Ogromno Neznanje

Od 1880. radikali, pre svega Pašić, organizuju niz revolucija.

Od pokušaja atentata na kneza Milana, kriminalizaciji smrti Adama Bogosavljevića, suprotstavljanje Berlinskom kongresu, osporavanje ugovora za izgradnju železnice, pokušaj izazivanja građanskog rata Timočkom bunom, nasiljem nad političkim protivnicima („narodni odisaj“), dekomponovanje ličnosti kralja Milana, do otimanje železnice od francuskog društva.

I 1889. govorom u Nišu Nikola Pašić je objavio nastupanje „Novog veka“ za Srbiju i otputovao kod ruskog cara po instrukcije.

U tih devet godina pobeđena je i srušena jedna građanska partija i pokušaj stvaranja prozapadnog građanskog društva, utemeljivala se partokratija, socijalističko-narodnjačke provenijencije sa Master Mindom u Petrogradu, na ušću reke Neve u Baltičko more.

Kampanja protiv gradnje železnice bila je jedna od glavnih aktivnosti koja ih je preporučivala kao „zaštitnike“ naroda i obezbeđivala im pristaše širom zemlje.

Gotovo niko u zemlji nije imao pojma o finansijama, o veličini i prirodi takvog poduhvata. Nisu znali ni kako se ti radovi izvode u svetu. U Srbiji nije bilo struke koja bi mogla na bilo kom nivou da se uključi u izgradnju železnice.

Ogromno Neznanje je Pašiću i drugovima dalo podršku i dovelo ih na vlast i tako su se, kao što je Milan Piroćanac i predvideo, poveli zemlja i stanovništvo ka propasti.

Svi govori Nikole Pašića tih osamdesetih u Zaječaru, Kragujevcu, Nišu, Smederevu, Beogradu bili su protiv napretka. Sve što je tvrdio o planovima i gradnji železnice bila je čista laž.

Kome se obraćao? Neobrazovanima, neupućenima, nesvesnim realnog postojanja Srbije u svetu i međunarodnim odnosima. Srbija je osamdesetih imala nepunih dva miliona, a Beograd 36 hiljada stanovnika.

Pašić se obraćao došljačkom svetu koji se skupio iz zabitih delova Balkana, istovremeno i uplašenom za egzistenciju, ali i raspoloženom da budu „poslednja odbrana“ u poslednjoj rupi na svirali, kako ju je ingeniozno opisao Matija Bećković u Velje Dubokoj, pred silama koje, po Pašiću, žele da ga porobe.

Kako je primetio Dragoljub Jovanović radikali su sve do 1941. najveću potporu „u ime srpstva“ dobijali od prekograničnih Srba, i oni su bili najradikalniji zastupnici represije prema slobodno mislećim „evropejskim“ ljudima u Srbiji.

Radikalske laži

Izgradnju železnice u Srbiji nije kompromitovao Pol Ežen Bontu, već Pašić i agitatori oko njega. Sve što je javno iznosio o Bontuu i ugovoru s njim bile su laži.

Ono što se nije dopadalo njemu, tvrdio je da se ne dopada ni „celom ostalom svetu“. Taj „celi ostali svet“ je vrlo konfuzna kategorija, ali s njom je ubeđivao da su njegove laži opšteprihvaćene.

Pa je tako u Zaječaru 1881. govorio: „Naglo i mimo zakona sklopljeni ugovor o građenju železnice sa Bontuom, naišao je na najveći otpor kod narodne radikalne stranke, a kao što se pokazalo i kod celog ostalog sveta. Ugovor je bio nepotpun i nejasan, bio je politički štetan i opasan, a finansijski teretan i kaišarski, zato je narodna radikalna stranka upotrebila sve da ugovor osujeti…“ On napada i skupštinsku većinu:“Skupštinska većina usvojila je ugovor i natovarila je na narod grdan i neopravdan teret, a na se grdnu i neopravdanu odgovornost“.

Stručnjaci za železnicu posle sto godina analizirali su okolnosti i ugovor i zaključili da je sve u ovom Pašićevom govoru bilo netačno: i da je ugovor došao naglo i da je mimo zakona i da je kaišarski, i da je štetan i opasan.

Naprotiv, Bontu i njegovo Društvo imali su vrlo fer odnos prema Srbiji, izlazili u susret svim zahtevima srpske vlade, sam Bontu se potrudio da Srbija ne bude na šteti, a afera oko njega u Francuskoj nije ni na koji način štetila Srbiji. Naprotiv, Srbija je dobila i odštetu zbog usporavanja radova. U našoj prepisivačkoj istoriji, međutim, neprestano se ponavlja da je Bontu bio neki zlikovac koji je ovde došao da nas orobi.

Tako je ostalo u javnoj svesti do danas.

Brojni istoričari vek i po ponavljaju lažne optužbe Pašića kao da su činjenice, kao što i istoriju tumače prema radikalskim kampanjama i njihovim naručenim tekstovima u stranačkim i evropskim novinama.

Štaviše, i kada su radikali bili manjina, mnogi istoričari ne pišu da su to bili stavovi manjine, već „opozicije“, dajući im tako mnogo širi legitimitet, nego što su ga stvarno imali.

U tom procesu falsifikovanja, oni su prećutno preuzimali i radikalsku tezu da su država i vlast kralja Milana bili loši. Tako priređivač govora Nikole Pašića, inače renomirani istoričar, u fusnoti objašnjava:“Ežen Bontu je bankrotirao, bio uhapšen, a Srbija pretrpela veliku štetu“.

Time ovaj istoričar ne samo da je izneo neistinu o Bontuu, nego između redova je prihvatio optužbe radikala da je Piroćančeva vlada sklopila štetan ugovor i te lažne optužbe pretvario u konačne, „istorijske naše istine“.

Miloš i gvozdeni put

Kako je ondašnja Srbija izgledala u saobraćajnom pogledu? Nazirali su se putevi iz antičkih vremena, koristili su ih turska vojska i trgovci.

Od Beograda do Niša, ako se putovalo četiri sata dnevno, prelazilo se za osam dana, koliko je trebalo i u 17. veku. Putovanje je bilo rizično i bili su potrebni vojnici-sprovodnici.

Po odlasku Turaka pravljeni su primitivni putevi „krčenici“ i nisu bili nasipani, a glavni putevi su se nasipali najprimitivnijim materijalom – šljunkom. Kada je francusko društvo završilo prugu, od Beograda do Niša putovalo se osam sati.

Više ima netačnih objašnjenja i paranoje o nastanku železnice u Srbiji, nego ozbiljnih studija i zdravog razuma. Neverovatno je koliko je jedna očiglednost bila iskrivljavana i pervertirana.

Već zalazimo u 21. vek a da nemamo ozbiljno i konačno delo o tako značajnom saobraćajnom sredstvu, mediju, kulturnom, privrednom i društvenom fenomenu kao što je železnica.

Srpska železnica je obezbeđivala egzistenciju hiljadama porodica. Vredelo bi ukratko ispričati pravu priču o srpskoj železnici koja jeste i obradovala i uznemiravala Srbiju dugo tokom 19. veka i početkom 20., a i evo na pragu treće decenije 21. veka ponovo se govori o njoj kao srpskom modernizatorskom projektu.

Odnos prema tom ekskluzivnom dostignuću industrijske revolucije govori više o nama, nego bilo koja druga priča. Čak je i železnički muzej sveden na jednu prigodnu izložbu, za razliku od muzeja hrvatskih železnica u Zagrebu.

Prvo, što se mnogima još uvek neće dopasti jeste da je srpska železnica, od ideje do ostvarenja, delo Obrenovića. Naime, začetnik ideje o „gvozdenom putu“  u Srbiji je bio svestrani i fascinantni knez Miloš.

U jednom „Izvestiju“ koje je naručio 1833. bio je obavešten o prednostima „gvozdenog puta“, a 1838. je pozvao nemačkog stručnjaka da prostudira mogućnost njegove izgradnje.

Vlada je 1845. prvi put napismeno obznanila želju da Srbija bude povezana železnicom sa Jadranskim morem, pre nego sa Carigradom. Izrazila je želju da srpska pruga do mora ide preko Skadra.

Prvi pokušaj ozbiljnog razgovora sa stručnjacima o građenju pruge izveo je opet knez Miloš 1858., čim se vratio u Srbiju posle dvadesetogodišnjeg progonstva.

I dok je knez Miloš bio za to da se pruga gradi u istočnoj Srbiji, po njegovoj smrti, knez Mihailo je smatrao da je bolja trasa kroz Pomoravlje, što su predlagali i Austrijanci.

Knez Mihailo je u skupštini obznanio da je građenje železnice i povezivanje Srbije sa železničkim mrežama Evrope prioritetan cilj. U odgovoru narodni poslanici su izrazili želju celog srpskog naroda da što pre „kroz našu milu Srbiju gvozdeni put prođe“.

Razgovarao je sa raznim društvima, francuskim, austrijskim, međutim, njihove ponude se nisu mogle prihvatiti, jer su zahtevali da „svu moguću korist od pruge izvuku za sebe“.

Knez Mihailo je 1865. pozvao francuskog inženjera Kisa da prouči trasu za prugu od Beograda do Aleksinca.

Kis je izradio trasu, izračunao koliko bi koštala izgradnja, i ocenio da Srbija nije u stanju da podnese te troškove, i da mora još mnogo da poradi na svom napretku da bi sebi omogućila takav poduhvat.

Nedostajao je ne samo kapital, nego i „ruku da ga izgrade“, tehnička lica, takođe i „inteligentni ljudi da upravljaju poslovima“. Pruga je pokazala stepen nerazvijenosti Srbije.

Besmisleno je i ne isplati se, upozoravao je inženjer, izgraditi lokalnu prugu. Ona dobija svoj smisao tek kada je u mreži evropskih železnica.

A te mreže držale su velike sile,  što je značilo da je neumitno sa njima napraviti sporazum i dobiti odobrenje.

Ukoliko je Srbija želela železnicu, morala je da se dogovori sa Austrijom i Turskom.

Austrija je bila spremna za dogovore i njena diplomatija je pritiskala sultana da odobri Srbiji izgradnju (jer se na nju na međunarodnoj sceni gledalo kao na turski protektorat) na trasi kroz Pomoravlje i da sultan odustane od planova izgradnje preko Bugarske i Rumunije i preko Kosova i Bosne, a tako bi se zaobišla i marginalizovala Srbija. Beograd bi bio limitiran u razvoju i sveden na nevažnu balkansku palanku.

Kisov stav je bio da je bolje da država sama gradi, nego da ustupa stranim društvima, jer će ta društva prirodno i s pravom zahtevati svoju zaradu i koncesiju. Ministri su razmotrili izveštaj francuskog inženjera i doneli su odluku: „Dobra kontrola od strane države nad radom društva, dala bi jemstvo za dobru izradu. Ovu dobru kontrolu lakše je državi stvoriti nego li ući u sve terete izrade nad kojom taka ista kontrola takođe biti mora; strana družstva donela bi znatne kapitale da ii utroši u našoj zemlji, time bi se proizvodna sredstva znatno umnožila u našoj zemlji, trgovina bi se i bogatstvo mnogo brže uveličali, i zato je praviteljstvo naklonitije ustupiti izradu gvozdeni puteva stranim družstvima nego li da ono samo tu izradu preduzima…“

Nastavak u sledeću subotu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.