Ljiljana Đurđić: Portret jedne dame ili istina nije politički upotrebljiva 1

Ako se na Guglu otkuca odrednica Ljiljana Đurđić, dobiće se mnoštvo informacija o toj beogradskoj književnici.

Za radoznale, biće to dovoljan povod da uđu u kreativni svet ove darovite žene čije delo broji više od dvadesetak knjiga pesama, priča, eseja, kolumni, prevoda…

Ali ono što ne piše na Guglu i što se ne može naći ni u jednoj njenoj biografiji, to je da sam Ljiljanu upoznao davno pre nego što je iko mogao da pretpostavi da će Internet virtuelnom komunikacijom okupirati svet.

Početkom 1970-ih, družili smo se kao prijatelji. U tom društvu bilo nas je četvoro. Ljiljana nam je često čitala pesme i priče koje je pisala.

Razgovarali smo o svemu što je u tom trenutku bilo moderno u umetnosti.

Voleli smo da čujemo sve koji su umeli dobro i lepo da pišu.

Bili smo mladi i nepoznati, verovali smo da je naše pravo da uđemo na velika vrata u javni život.

Ali kako objaviti neku pesmu ili priču kad niko nije čuo za tebe? Zahvaljujući slučaju da sam poznavao nekog ko je imao želju da čuje moju preporuku a potom i dar da prepozna pisca, književni prvenac Ljilje Đurđić objavljen je u titogradskom (podgoričkom) časopisu Stvaranje.

Sve ostalo je posle došlo samo po sebi. Od prvih objavljenih pesama 1970-ih, do danas, u književnom životu Ljiljane Đurđić nizale su se knjige, njeni prevodi i kolumne u Danasu.

Početkom 2000-ih godina pokrenuo sam seriju dokumentarnih radio emisija Portreti žena u javnom životu Srbije u poslednjoj deceniji 20. veka. Na linku tog sajta je i Portret jedne dame.

Portret jedne dame

Ovo će biti ispovest, nešto kao Portret jedne dame Henrija Džejmsa, to mi sad pada na pamet možda zbog naslova intervjua, da, delimična ispovest, a možda će se ispovest oslanjati baš na tu junakinju, mada u literaturi ima još mnogo sličnih.

Koliko se sećam te prefinjene psihološke Džejmsove analize, reč je o ženi koja je imala sve predispozicije da uspe – a ipak je upropastila sopstveni život.

Uvek sam se pitala, i dan-danas mi je ostao taj roman pomalo tajanstven: zbog čega joj se to desilo?

Sad mi se čini da je do toga došlo zbog njenog strasnog traganja za istinom i nemogućnosti da pristane na konvencije svog doba, što je rezultiralo određenim slepilom kad su međuljudski odnosi u pitanju; za nju se može reći da je i pored svih svojih predispozicija upropastila svoj život.

Ja živim u 21. veku, dva i po veka me dele od junakinje Henrija Džejmsa.

Moglo bi se reći da sam i ja imala sve predispozicije da ne upropastim sopstveni život.

Neki bi rekli da ga i nisam upropastila – napisala sam neke knjige, završila sam fakultet…

Obavila sam neke stvari koje ljudi moraju da obave u životu, naročito se to odnosi na žene, pre svega mislim na tu prokletu biološku dužnost žene.

I pored toga što se žene uporno bore za ravnopravnost, što je feminizam prodro i kod nas, i danas se podrazumeva da ste udati i da imate dete, inače ćete u javnom životu biti jako marginalizovani.

Uvek će reći da je sve ono što radite posledica toga što ste frustrirani!

Zapravo, vi niste ni pametni, ni talentovani, ni sposobni, vi sve radite zbog toga jer se niste udali, niste našli muškarca svog života i, na kraju krajeva, niste obavili svoju glavnu dužnost, a ona se sastoji u tome da svetu podarite još jednu biološku jedinku.

Što se mene tiče, ja sam to obavila na samom početku.

Umesto da odmah postanem pisac, ja sam prvo postala majka, dakle potpuno sam obrnula stvar…

Naravno, volela sam svog sina, ali moje ambicije su bile ogromne i one se nikako nisu završavale tamo gde se obično završavaju ambicije svih žena: imati dom, porodicu, muža kakvog-takvog i nekakvu decu.

Krenula sam da završavam fakultet i pored toga što sam imala dete, pa sam se vratila svojoj staroj večitoj ljubavi – literaturi.

Dve-tri književnice i ostale koje se „šlepaju“

Za mene, oduvek, stvarnost kao da nije bila dovoljna. Bez prelamanja stvarnosti kroz literaturu, ona je za mene bila nedovoljna, bez obzira kakva je bila – srećna, nesrećna, ovakva ili onakva.

Stvarnost je morala da dobije svoj pandan u literaturi da bi za mene bila prihvatljiva i realna.

Vraćajući se literaturi, ja sam se vratila i svojoj staroj želji da postanem pisac.

Postati pisac u jednoj ovakvoj sredini nije lako, pre svega mislim na Srbiju i na patrijarhalni srpski mentalitet, a ja sam odrastala u porodici koja svojim jednim delom jeste bila patrijarhalna.

Pitanje uopšte da se žena pojavi kao pisac moglo je da prođe u nekakvim žanrovima koji su i tada proglašavani za mirjamovske, recimo pisati nekakve ljubavne romane ili poeziju, s tim se moglo paradirati.

Tako sam ja počela da pišem poeziju, pre svega, mada nikad nisam mislila da ću ikada biti pesnik.

Kad god sam mislila o sebi kao o piscu, mislila sam da ću biti veliki prozni pisac.

I dalje mislim da ću biti veliki prozni pisac, iako to i sad izgleda grandomanski, ali sam ipak nekakav pisac postala.

U to vreme, 1968, 1969, u Titovoj Jugoslaviji, jednostavno ja sam morala da počnem da pišem poeziju jer su tada svi pisali poeziju.

Hoću da kažem da je socijalizam, meni se danas tako čini, jednom društvenom sloju mladih poturio poeziju kao zamenu za religiju koja je bila izopštena iz države.

Dakle, bilo je vrlo poželjno pisati poeziju, bilo je puno časopisa, novina gde ste mogli objavljivati svoje pesme, pa su se već pojavljivale i neke žene, moglo se nekako prići ozbiljnoj literaturi.

Žene koje su pisale u to vreme nisu bile previše popularne niti nagrađivane, osim Desanke Maksimović i, naravno, Mire Alečković koja je direktno iz partizana postala najčuveniji dečiji pisac ovde.

Situacija je bila ovakva: sami muškarci su etablirali dve-tri žene za koje su smatrali da mogu da ih podnesu kao pisce i one su slovile za najveća ženska imena u srpskoj književnosti, a ostale su se tu šlepale, što se kaže kolokvijalno.

Elem, ja sam bila među tim marginalizovanim pesnikinjama i prvu knjigu svoje poezije objavila sam tek 1977.

Zvala se Švedska gimnastika i ubeđena sam da je to bila fenomenalna knjiga za to doba, fenomenalna i po izrazu, i po stilu, i po sadržini.

Čini mi se da niko tada nije do kraja shvatio da se pojavio jedan potpuno novi glas i da je taj glas – ženski glas.

Književna reč imala je konkurs za prvu knjigu, tajni navodno, i Milisav Savić, koji je bio član žirija, pričao mi je prilikom jednog susreta da je naišao na sjajan, fantastičan rukopis i da je autor sigurno muškarac.

Na njegovu žalost, taj autor sam bila ja. Švedsku gimnastiku napisala je žena.

Saviću, koji je čovek patrijarhalac, napisao je te sve silne knjige, muške što bi se reklo, ni danas nije jasno kako sam ja napisala tu knjigu, a da ne govorim o onim drugim stvarima koje sam posle pisala.

Krenula sam baš onako oštro, odmah pronašla svoj glas i bila sam već tada uverena da sam jako dobra, ali mi drugi nisu odmah poverovali – to je činjenica.

Jednostavno, sada mislim da u tome nije bilo samo namerne marginalizacije zbog toga što sam žena, nego je već tada bilo veoma bitno da u jednom malom narodu, jednoj maloj kulturi budete veoma vezani za neki nacionalni kod.

Ja nisam bila vezana za nacionalni kod, mene to nije interesovalo, interesovao me je svet.

U to vreme sam sebe nazivala kosmopolitom, tipična komunistička retorika.

Kako god, nisam imala to jako nacionalno osećanje, što se veoma dobro videlo u mojoj poeziji.

Već samim tim bila sam marginalizovana, nisam imala tu pupčanu vrpcu koja bi me vezala za nacionalno, tj. za srpsku književnost, a istovremeno sam počela da koristim jedan sasvim neobičan, moderan stil u leksičkom smislu koji je, čini mi se sada, bio već postmoderan i imam utisak da jednostavno nije bilo vreme da se tada pojavi…

Osoba puna straha probija barijeru

Ja postajem nekakav pisac, bivam donekle uključena u književničke krugove ali, što bi rekla moja majka koja je uvek imala intuiciju, „nikad u prvi krug“ – uvek sam bila u drugom ili trećem krugu, dakle pratilac velikih pisaca.

Svih tih godina sam se družila intenzivno sa piscima.

Družila sam se čak i sa Vaskom Popom, sedela sam i provela mnoge večeri s njim i sa pesnikom Borom Radovićem u kafanama, prosto izigravajući maskotu za njihovim stolom.

Popa je za sve to vreme držao govor.

Kad god bih ja nešto rekla ili pokušavala da protivurečim onome što on priča, on bi me prekidao, a znao je beskrajno dugo da priča.

I Bora je uglavnom ćutao.

Uvek mi je izgledao kao spomenik koji govori, pio je mnogo crnog vina, a onda bi rekao: „Ti, mala, ćuti, ti si tu da nam ulepšaš sto“.

To je tada za mene bio kompliment, recimo, ali oni nisu ni slutili da ja tu zaista ne sedim zbog toga nego da ih slušam i da sve to posle iskoristim u onome što ću sama kasnije pisati.

Družila sam se, recimo, i sa Miloradom Pavićem, negde u Lenjingradu kad još nije bio popularan pisac, pre nego što je napisao svoj Hazarski rečnik.

Bio mi je vrlo simpatičan i jako sam volela njegove priče.

Međutim, kad sam pročitala Hazarski rečnik, napisala sam prvu svoju ozbiljniju kritiku koja je izazvala dosta nedoumica i ljutnje u ovdašnjim krugovima, s tim što je sve to odmah bilo zataškano i moje ime se nije više pominjalo.

Naime, ja sam uporedila Milorada Pavića i njegov Hazarski rečnik sa Umbertom Ekom i manufakturnom literaturom koju je Umberto Eko u to vreme proizvodio u Evropi pa i u svetu, smatrajući da je to takozvana second hand literatura i da ona predstavlja neku vrstu drugorazredne literature jer je pravljena na osnovu kompilacija iz različitih oblasti ljudskog znanja, te da se najmanje oslanja na književnost kao umetnost.

Naravno, posle toga se više nisam družila sa Cicijem Pavićem.

To je uobičajena stvar, ali niko to za ozbiljno i nije uzimao.

Tu i tamo bi se pojavio poneki mlađi student koji bi mi rekao: „Slušajte, vi ste ono dobro primetili! Izgleda da je to stvarno tako“. Ali bi se obično to zatrpalo i mislim da je ono što su institucije držale kao svoj kredo – mislim na institucije od Akademije nauka, preko Univerziteta, pa sve do raznih zadužbina – bila jedna ustanovljena, da tako kažem, književna ideologija koja se nije mogla lako probiti sa strane ni na koji način. Dakle, ja u svakom slučaju ostajem na margini.

Sada počinje ono što je po meni najzanimljivije: kako ja probijam tu barijeru.

Naime, da bih to objasnila, moram da kažem jednu stvar o sebi koju ne volim da izgovaram.

Bila sam osoba koja nije imala potpuni identitet, koja nije dosegla svoj sopstveni i potpuni identitet u takozvanoj Titovoj Jugoslaviji.

Ja sam bila osoba koja je bila puna straha. Mislim da sam se bojala sve vreme te Titove Jugoslavije iz prostog razloga što sam na početku svog života živela u kući u blizini Udbe…

Kad god bi se nešto desilo, a deca svašta rade, moja majka mi je pretila milicijom i Udbom. Ne samo da sam se bojala da pređem na stranu ulice gde se nalazi Udba nego sam obilazila ceo taj kraj.

To je tamo oko Topličinog venca, pa sam išla okolo da ne bih ni slučajno prošla pored te zgrade.

Pored toga, slušala sam razne tajne priče koje nisu bile za dečje uši: šta se sve u toj zgradi dešavalo, ko je sve kome smestio…

Taj kraj je inače bio poznat po tome što su tu u okolini živeli udbaši sa svojim porodicama. Ante Raštegorac, čuveni Ante Raštegorac sa Golog otoka je bio naš komšija.

Njegove ćerke su išle sa mnom u školu i tako dalje, i tako dalje. Dakle, ja sam bila osoba koja se jednostavno plašila tog sveta.

Nisam ja imala nikakvu ideju o tome da postanem nekakav disident kakvi su bili, recimo, kasnije Lazar Stojanović sa Plastičnim Isusom – za mene je to tada bilo strašno.

Na kraju je on dospeo u zatvor. Zatim, kasnije čak i Gojko Đogo sa Vunenim vremenima…

Ja sam tad bila već odrasla osoba ali i dalje sam imala taj strah, strah da se u jednoj totalitarnoj državi to jednostavno ne sme i da se zbog toga strada.

I šta je sad paradoksalno u celoj mojoj priči?

Paradoksalno je to da dolazi do pada Berlinskog zida, dolazi Slobodan Milošević na vlast i mi ulazimo u najstrašniji period naše istorije.

Dakle, komunisti su još uvek tu, samo uvijeni u nacionalističko ruho.

Počinje rat, ali ja se oslobađam straha, ja počinjem da govorim. To je taj paradoks.

Miloševićevih dvanaest godina ne mogu se uporediti sa, uslovno rečeno, rezervatom u kojem sam ja pre toga živela.

Ja nisam imala snage da budem disident u Titovoj Jugoslaviji.

Danas mislim da mi prave disidente i nismo imali.

Pogledajte samo šta se desilo, recimo, sa disidentima kakav je bio Ljubiša Ristić – čovek je završio u Julu, i meni obično pripadne muka kad o njemu govorim.

Što se tiče Lazara Stojanovića – pa, on isto nije bog zna šta uradio, jednostavno je ostao vezan za tu neku uvređenu komunističku vrhušku, tu levu orijentaciju, šezdesetosmašku, koja se borila za „komunizam sa ljudskim likom“, što je za mene isto bila jedna priča za malu decu.

A što se tiče Gojka Đoga i njegovih Vunenih vremena – bogami, knjiga je mnogo doprinela da brojni njegovi kompanjoni, pesnici i prijatelji, potpomognu rat u Bosni preko Radovana Karadžića i ostalih.

Tako da je celo to disidentstvo u Titovoj Jugoslaviji u stvari bilo lažno, i Titova Jugoslavija se pokazala kao veoma kompaktna i uredna zemlja ali koja nije bog zna šta proizvela na duhovnom planu, pre svega na književnom, onom koji mene naročito interesuje, i da smo tu ostali prikraćeni.

Zapravo, tu je došlo do reza i mi smo izgubili kontinuitet u književnosti, vezu sa onom pravom književnošću, književnošću između dva rata, našom pravom avangardom, piscima kakvi su bili Crnjanski ili Rastko Petrović.

Naravno da je to u Titovoj Jugoslaviji nadomešteno pričom o nadrealizmu, početkom moderne i tako dalje, ali sve u svemu skor nije bog zna kakav.

Evo, sad je treći milenijum, imamo to što imamo, nismo prebogati, neki bi rekli da preterujem, međutim ja sam tu dosta radikalna.

Sa dolaskom Miloševića počinjem da govorim, oslobađam se straha.

Kad su svi puni straha, ja odjednom počinjem da govorim.

To izgleda neverovatno i paradoksalno, međutim i nije. Miloševića je interesovalo nešto drugo.

Trebalo je stvoriti kapital, trebalo je izvršiti prvobitnu akumulaciju kapitala.

On ju je izvršio kao što ju je izvršio.

Zna se da su ratovi najbolji način da se dođe do velikih profita.

Neću da ulazim u druga politička objašnjenja šta se sve dešavalo na ovim prostorima, ali činjenica je da sam ja u tom periodu pisala i to vrlo slobodno pisala i da me niko nije dirao.

Kolumnistkinja

Stalno sam bila u nekim, da kažem, sporovima sa ovdašnjim piscima i kritičarima te me oni kao odveć radikalnu nisu prihvatali, a ni meni nije bilo mnogo stalo da me prihvate. Videla sam da mogu dobro da pišem za novine i da se novine jako mnogo čitaju, jer ako vas čita 30.000 čitalaca – to je neverovatno!

Počela sam za Danas da pišem kolumnu Contra/Schiht i te kolumne su postale jako čitane, između ostalog zato što sam ja imala tri pravila: prvo, u jednoj takvoj kolumni koja može da iritira ljude, morate pomenuti barem tri stvarna imena iz sredine o kojoj pišete; drugo, morate imati lični, apsolutno sopstveni autorski stav u odnosu na političku situaciju ili kulturnu situaciju, ili bilo šta o čemu pišete; naravno, treća stvar je da to bude kratko i što se mene tiče da bude muzikalno, da ima ritma – a tu sam se držala Bernarda Šoa jer sam pre toga čitala njegove kritike, zapravo kolumne koje je godinama pisao. One su u stvari bile muzičke, ali on je bio toliko duhovit i pronicljiv u tim svojim kolumnama da su ljudi kupovali novine uglavnom da bi čitali njegove kolumne.

Tako sam postala kolumnistkinja. Nešto što kod nas nije bilo uobičajeno i što se vezivalo uglavnom za dvojicu ljudi koji su godinama pisali svoje kolumne u Politici i još nekim drugim listovima, a to su Bogdan Tirnanić i Aleksandar Tijanić.

Živa prošlost

Književnica Ljiljana Đurđić, rođena 1946. u Beogradu, preminula je 10. novembra 2021. u rodnom gradu. Završila Prvu beogradsku gimnaziju i diplomirala Svetsku književnost na Filološkom fakultetu. Pokrenula je biblioteku Živa prošlost i potpisala više od 200 izdanja Narodne biblioteke Srbije. Bila je kolumnista dnevnog lista Danas (2000-2002) i nedeljnika Evropa (2005-2006). Jedna je od osnivača i urednica časopisa za žensku književnost i kulturu ProFemina (1995-2010). Objavila je zbirke poezije Švedska gimnastika (1977), Ogled dalmatinskog bilja i drugi predeli (1980) i Preobilje/Nula (1991), zbirke pripovedaka Kako sam ljubila Franca Kaspara (1986), Slike iz prethodnog života (1997), Svi na kraju kažu mama (2009)… Dobitnica je Plaketa NBS za ukupan rad (1984), Bigzove nagrade za prevod knjige Rani odlazak Silvije Plat, kao i nagrade Stevan Sremac za knjigu pripovedaka Svi na kraju kažu mama za 2009. godinu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari