Mirko Magarašević: Pesnička istina Ezre Paunda 1Foto: Milan Timotić

Svi dosadašnji prevodi pesama Ezre Paunda, koji je svojim delom obeležio 20. vek bili su, uključujući prostor cele bivše Jugoslavije, koliko sporadični toliko skromni i više informativni.

To kaže Mirko Magarašević, pesnik, esejista, kritičar i prevodilac, autor knjige Pesnički svet Ezre Paunda koja prvi put ovog angloameričkog pesnika predstavlja u dostojnom prevodu i celovitijem, analitički detaljnijem tumačenju kakvo Paund zaslužuje.

Knjiga koja ima gotovo 900 stranica sadrži Magaraševićev uvodni esej o pesničkom delu Ezre Paunda i izbor iz poezije ovog pesnika čiji je epohalni uticaj na svetsku književnost neizbrisiv, potom dragoceno poglavlje sa tumačenjima pesama i komentarima, i hronologiju Paundovog života i rada.

Knjiga koju je prošle godine objavila novosadska Akademska knjiga, na 135-godišnjicu od rođenja Ezre Paunda, obogaćen je fotografijama, faksimilima i crtežima, kao i vrlo važnom, detaljnom napomenom prevodioca u kojoj autor piše o dosadašnjim prevodima pesama Ezre Paunda na srpski i hrvatski jezik, i o genezi prevodilačkog pristupa.

Opširni spisak izvora i literature samo ide u prilog činjenici da je Magarašević, koji se već pet decenija bavi delom Ezre Paunda – 1974. je već objavio prvi manji izbor njegovih pesama i eseja u saradnji sa D. Albaharijem, R. Livadom i B. Aleksićem – podario delo kojim su dosad najpotpunije predstavljeni duh i poezija ovog velikana svetske poezije, i kojim bi kultura svake zemlje morala da se diči.

* Zašto ste zavoleli poeziju Ezre Paunda? Koje su njene univerzalne vrednosti?

– Voleti jednog pesnika znači istovremeno osećati i razumeti njegovu poeziju, poneti se njom: dugoročno. Vrednosti Paundove pesme su lirska tananost, i epska uzvišenost, i svečana misao. Paundov zakon je neodoljiva moć jasne pesničke slike: image. Bogata aluzija pesničkog prizora. Gustina ideja i sintakse. Nepogrešiva pesnička dikcija. Takva poezija se i poštuje i voli!

* U svom epu „Kantos“ Paund sažima, kažete, životno iskustvo o učinjenom i propuštenom? Šta je ovaj velikan pesništva 20. veka učinio, a šta propustio?

– Ep Kantos je nova, savremena Božanstvena komedija – sveobuhvatan pogled na prelomne događaje, pojave i ličnosti u kulturnoj i društvenoj istoriji Evrope, drevne Kine i Amerike, naravno. To je pesnički poduhvat ravan Danteovom. Čudesni mozaik vrhunske lirike i mnogih sudbinskih epizoda i kriza istorijske svesti; pokazuje čak i suparništvo sa istoričarskim tezama i njihovim pojedinim zabludama. Dakle Paund nije ništa propustio. On se posvetio lirskoj, a žrtvovao se za epsku istinu, ako smemo reći da je to propust. Iz više uglova o tome su nedavno izneli svoje procene profesori Leon Kojen i Milo Lompar, stručno i nadahnuto.

* Paund je u kapitalu video destruktivnost i oštro ga je kritikovao, posebno se okomivši na usuru, lihvarenje u kojem je video jedan od glavnih uzroka Drugog svetskog rata. Nije li takva borba, makar je vodio i veliki pesnik kao što je Paund bio, već u samom startu utopija?

– Da, niko kao Paund u celokupnoj svetskoj poeziji nije uzeo na pleća čudniji i teži zadatak: poetički je zahvatio i čitavo oligarhijsko područje finansijsko-bankarskih manipulacija, šićarenja i kamatarenja koji od samih začetaka zajmovnog kapitala izazivaju i uzrokuju personalne i masovne nesreće, poremećaje društvenih odnosa, pa i ratove, uključujući i Drugi svetski! Pesnička istina i bolna realnost u Paundovom delu surovo su i hrabro ukrštene. Ako to, sad i bilo kad, proglasimo uzaludnom utopijom, onda moramo poreći i sve što su stvorili Haksli, Orvel, Beket, Kami, Jonesko, Pasternak i Solženjicin, zar ne?

* „Ameriko, govori ti Ezra Paund“ je rečenica kojom je Paund sredinom Drugog svetskog rata počinjao svoje govore na talasima Radio Rima. Sa kojim se ciljem (i nadom) obraćao Amerikancima?

– Paundovo obraćanje Amerikancima preko Rimskog radija, od 2. oktobra 1941. do 25. jula 1943, bio je njegov očajnički pokušaj „kako da se Amerika spase sebe same!“ To je, svakako, paradoks: ali čitave tri decenije, pre 1. septembra 1939. humanista i naivni optimista ukazivao je i verovao je u bolju Ameriku, onu Džefersona, Adamsa, Medisona i Monroa, Ameriku očeva nacije, a ne Huverovu i Ruzveltovu koja je, zapravo, proizvela svetski ekonomski slom 1929. i u Vajmarskoj Nemačkoj, posredno (visokokamatno zajmovno) lakomisleno otvorila vrata dolasku Hitlera i nacista na vlast, ne sluteći kako će od gliste stvoriti aždaju! Paundovi radio-iskazi – koje su italijanske vlasti nerado dopustile i smatrale po sebe politički nekorisnim – NE sadrže ni profašistički ton, ni ratotvorne izjave. Ima ekonomskih kritika, ali nema navijačkih poklika. Nema ni poziva Amerikancima na izdaju, dezerterstvo. Kad je 1942. naslutio ono najgore, Paund je 23. aprila te godine, u svom radio-iskazu rekao: „Ja protestvujem i protestvovao sam protiv zločina, bez obzira na to ko je sve povezan sa onima koji su taj zločin počinili“.

* Paund je bio naklonjen italijanskom podneblju i pre Musolinijevog vezivanja za Hitlera. Ipak, u Americi je zbog svoga obraćanja sa Radio Rima proglašen za veleizdajnika, bio je optužen, u istražnom pritvoru, a zatim je 12 godina proveo u ludnici. Jedva je oslobođen?

– Paund je verovao u renesansni duh Italije; u toj zemlji odlučio je da živi još od 1924. i tada je sagledao početak pozitivne uloge korporativne države, njen otpor prema visokokamatnim ucenama međunarodnog kapitala – smatrajući to najočiglednijim izrazom modernog pakla – koji je svetom zavladao posle 1919, sve do danas. TAJ protivnik optužio je Ezru Paunda za veleizdaju i – bez presude – držao ga sred američkog vojnog logora kraj Pize, u čeličnom kavezu pod otvorenim nebom (!), nekoliko nedelja. Bio bi, možda, poslat i na električnu stolicu da najugledniji (Hemingvej, Eliot, Frost, ser Herbert Rid, Odn, Kamings, Ketrin En Porter i dr) nisu digli svetsku javnost na noge. Bez sudski utvrđene krivice, usledila je kompromisna osveta: strpali su Paunda u duševnu bolnicu! Uprkos klinički naglašeno oprečnim procenama grupe psihijatara. To je pomračilo Paundovu sudbinu i razvilo (ideološki) iskrivljene, (politički) pogrešne procene o njemu. Povrh svega, višestruku (1953-56) inicijativu prvog čoveka UN, Daga Hamaršelda (!) da bude sasvim realan kandidat i prihvaćen dobitnik Nobela, Paund je odbio, a predsednik SAD Ajzenhauer prihvatio je apelaciju za trajno oslobađanje Paunda u proleće 1958. godine.

* U knjizi navodite da Paundova sudbina u nekom daljem ehu može zaličiti na sudbinu Miloša Crnjanskog. Na osnovu čega?

– Analogija postoji. Moralnu, društveno lucidnu, a tempirano defamiranu kulturnu ulogu oba pesnika, kao grubo potisnuće dalekovidih umova, nisam ja prvi ustanovio. Jer i Paund i Crnjanski delovali su sa pozicije čoveka razlike na šta svaka uskogruda sredina voli popreko da gleda, i to je – u ovoj analogiji – prvi jasno utvrdio profesor dr Milo Lompar, a ja se potpuno slažem sa takvom procenom. U toj proceni počiva nenarušiva istina: niti je Crnjanski bio fašista, niti je Paund bio fašista! Neznanje uvek lako etiketira! Problem je možda samo u tome što je Paund naivno poverovao da se visoko demokratsko Pravo na slobodu govora (2. amandman Ustava Amerike) može primeniti i poštovati svuda i u svako vreme. A molim: sad, evo, pogledajte kako se, to isto, demokratski podrazumljivo pravo, mnogim, i uglednim novinarima današnjice, preteće ograničava i uskraćuje! Suština Paundove pozicije bila je čista, a njegovo – i pesničko i kulturno i prevodilačko, pa i polemičko – delo zastupa ga kao očigledna Biblija, iako je on bio agnostik!

* Šta u celini pesničkog nasleđa Ezre Paunda vidite kao najdragocenije?

– Paundovo pesničko nasleđe višestruko je i opšte (pa važi i za srpske pesnike, danas): biti nov, ali ne gubiti svest o značaju duhovne i pesničke tradicije Evrope: počev od Homera, Hesioda, Sofokla, Euripida, Ovidija, Katula, Horacija, Marcijala, Seneke, Lukrecija, Plotina, Erigene… Arno Daniela, Kavalkantija, Dantea, Vijona… Njegovo neposredno živo nasleđe je zahtev: biti pesnički bolji od trenutno modernog! U takvo nasleđe svrstavaju se i oni koje je Paund autorski stvorio, pesnički preobrazio (Jejts) ili uveo u svet i promovisao: T. S. Eliot, Džojs, Anri Godje, Frost, Aldington, Hilda Dulitl, D. H. Lorens, Vilijems, Hemingvej, Iris Beri… lista plodnih uticaja je velika i ne završava se Robertom Louelom ili Paundovom sirenom Marselom Span!

* Kako bi Paund danas govorio o evropskoj civilizaciji i savremenom čoveku?

– Da je još uvek među nama, na ovom svetu, Paund bi lako mogao da primeti kako je savremeni napredak – društveni, politički i klimatski – vidno unazađen! Za utehu: predvideo je Pokret Zelenih u svetu!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari