Most Radija Slobodna Evropa 1

U kojoj meri je srpska politika opterećena idejom o Velikoj Srbiji razgovaraju dve istoričarke iz Beograda – Latinka Perović i Dubravka Stojanović.

Latinka Perović: Od nastanka nezavisne srpske države 1878. godine stvaranje velike države bio je uvek prioritet srpskog društva. Zbog te ideologije vođeni su silni ratovi krajem 19. i početkom 20. veka i potrošeni ključni ljudski resursi. U ratovima 90-ih godina prošlog veka ponovo se sa tim srećemo.

Dubravka Stojanović: Ni 2000. godine, nakon pada Miloševića, nije došlo do prekida s tim programom. U jednom kratkom periodu izgledalo je da se kajemo zbog zločina, ali to je vrlo brzo zaboravljeno i taj program je nastavljen. Ja ne bih rekla da se radi o Velikoj Srbiji, jer ona sigurno nije mogućna, ja bih to nazvala programom veće Srbije. Sada je to, da tako kažem, skraćena varijanta – proširiti se na sever Kosova i pripojiti Republiku Srpsku – ali suština je ostala ista: teritorije su važnije od svega drugog.

Perović: Rat u Jugoslaviji devedesetih godina koji je doveo do njenog raspada, vođen je na paradigmi da su Srbi bili dobitnici u ratu, a gubitnici u miru, da oni nisu imali hegemonu poziciju u Jugoslaviji i da to treba da se promeni. Do promene te paradigme, ali samo prividno, došlo je1993. na Skupštini Republike Srpske kada je trebalo prihvatiti Vens-Ovenov plan. Taj plan je odbijen, a Dobrica Ćosić, koji je prisustovao toj sednici, tada je rekao: „Slušajte, ja sam tvorac paradigme o Srbima kao dobitnicima u ratu, a gubitnicima u miru. Ali sada vas molim da tu paradigmu promenimo i da shvatimo da danas treba u miru da dobijemo ono što nam nije pošlo za rukom u ratu“. Mislim da je ta politika danas na delu.

Iimamo stalno jadikovanje da je Srbija propustila šansu da nakon Prvog svetskog rata napravi Veliku Srbiju i priču o neravnopravnom položaju Srba u Drugoj Jugoslaviji, iako su Srbi bili deo suvereniteta i Hrvatske, i Bosne i Hercegovine. Mislim da je reč o ideološkoj, ako hoćete i religijskoj dogmi, koja okiva srpsko društvo insistirajući na njegovom totalnom jedinstvu. Kako, uostalom, možete drugačije objasniti da je nakon sloma komunističkog sistema srpsko društvo ponovo završilo u autokratiji nego činjenicom da je celo to vreme bila dominantna ideja o ujedinjenju srpskog naroda u okviru jedne države.

Stojanović: Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti je čudan i – ako ga pažljivo pročitate – prilično loš i slabo pismen tekst. On nije ni naročito zanimljiv. Memorandum ne iznosi eksplicitno ideju o Velikoj Srbiji. U osnovi tog dokumenta je ideja o Srbiji kao žrtvi, koju je opljačkala Slovenija, zatim koja ima pokrajine, i koja je u podređenom položaju u jugoslovenskoj federaciji. Reč je o samoviktimizaciji koja je bila psihološka podloga za rat. To je bio okidač za novo agresivno ponašanje.

Perović: Memorandum je druge u Jugoslaviji učinio krajnje opreznim. Shvatili su ga kao najavu prekrajanja granica Jugoslavije i kao najavu rata. Memorandum nije dovodio u pitanje osnove sistema – ni ekonomskog, ni političkog. Tamo čak stoji formulacija da postojanje jedne partije nije problem. Memorandum je, kao što kaže gospođa Stojanović, dovodio u pitanje položaj srpskog naroda tvrdnjom da je on gubitnik u Drugoj Jugoslaviji i pozvao je na pobunu Srba protiv te države, za koju je on položio najveće žrtve. Setimo se šta je Nikola Pašić govorio o Jugoslaviji: „Mi nismo mislili da drugi budu sluge, ali se mora znati da smo mi dali najviše žrtava za tu Jugoslaviju“. Memorandum je stvorio ratnu psihozu. On je odbacio promene. U to vreme istočnoevropski režim bio je pred kolapsom, došlo je do pada Berlinskog zida, promene su bile velike, integracije su postale duh vremena. U tom trenutku Srbija se odlučuje za opciju koja je bila suprotna duhu vremena. Mi smo potcenili druge koji su u Jugoslaviji dovršili svoju nacionalnu integraciju i imali svoje interese. Naša briga o tome kako žive naši srpski sunarodnici u drugim državama ne može biti važnija od brige kako žive građani u Srbiji. Mislim da je to jezgro starog i novog srpskog nacionalizma. Mi ne uspevamo da kritički ocenimo vlastitu prošlost i da izađemo na zelenu granu. Ja to vidim kao tendenciju ka propadanju. Slušamo da ljudi odlaze iz Srbije, zvoni se na uzbunu zbog demografske krize, ali ta kriza traje dugo. Oprostite za tu reč, ali uvek se setim Hercena koji je govorio da jedan narod pre nego što propadne – otupi. Slušamo velike priče o ujedinjenju i teritorijalnom proširenju, ali to danas ne budi veliki entuzijazam, jer su ljudi zaokupljeni time gde da pošalju svoju decu da se školuju i napreduju.

Stojanović: Ja mislim da se o Srbima van Srbije uopšte ne vodi računa. U Republici Srpskoj Krajini 1991. godine živela je svega trećina Srba iz Hrvatske. Ostali su živeli u gradovima – Zagrebu, Zadru, Splitu i tako dalje. Oni Miloševića nisu interesovali. U pitanju je bila samo gola teritorija. Isti je slučaj i sa Kosovom. Kao što znamo, danas na severu Kosova živi veoma mali procenat Srba, većina ih živi u južnim enklavama. Zoran Đinđić je napisao knjigu „Jugoslavija – nedovršena država“. Proučavajući 19. vek utvrdila sam da elite Srbije nikada nisu priznale granice svoje države, a ni ustav. Srbija je, valjda, imala najviše ustava u savremenoj evropskoj istoriji, čini mi se jedanaest. Ustavi su se osporavili već u trenutku kada su se usvajali. Kada je usvajan ovaj poslednji ustav, Boris Tadić je rekao: „Mi znamo da on nije dobar, mi ćemo ga ubrzo promeniti“. Ne prihvata se ni teritorija na kojoj se država nalazi, ni njene granice. Prema tome, Srbija je u neprekidenoj nedovršenosti.

Perović: Naša politička elita, a moram reći i pretežni deo intelektualne elite, nikada nije bila zadovoljna teritorijom srpske države. Ekonomija, prosveta, otvaranje prema svetu – nikada nisu bili prioritet. Uvek je postojala neka granica do koje je tek trebalo stići. I to se pretvaralo u tlapnju. Ta opsednutost teritorijom otežava normalizaciju i razvoj države na principima savremenog sveta i vladavine prava. Pazite, vlast tvrdi da je prioritet Evropska unija, a predsednik u govoru u Kosovskoj Mitrovici među utemeljivačima naše budućnosti, pored ostalih, pominje i dve ličnosti – Nikolaja Velimirovića i Dobricu Ćosića. Molim vas, to su ljudi koji su smatrali da Evropa nije budućnost Srbije. Nikolaj Velimirović je govorio da je to Istok, Rusija, da su to istočni narodi. To zaista stvara konfuziju. Mi možemo sarađivati i sa Kinom, i sa Rusijom, ali moramo voditi računa o tome da – ako nam je prioritet ulazak u Evropsku uniju – za to postoje neki uslovi. Ne samo u unutrašnjoj transformaciji, nego i u spoljnoj politici. Srbija ne može ostati na klackalici bez velike štete za sebe i za svoju stabilnost.

Stojanović: Pozivanje na Nikoloja Velimirovića i Dobricu Ćosića znači preskakanje zapadnog puta, neprihvatanje vladavine prava i pluralističke političke kulture i gušenje sloboda i ljudskih prava. To su predstavljali Velimirović i Ćosić, svaki u svom vremenu. I bojim se da se ta čvrsta ideološka baza može naći u dugom kontinuitetu srpske političke misli – sve do danas. A to je, naravno, sasvim suprotno evropskim integracijama.

Stojanović: Bojim da je neko spolja pripretio i rekao – nemojte to da radite. Ali to je ideja koja će se vratiti zato što taj program nije napušten. Važno je da se drži tenzija. To je suština te politike.

Latinka Perović: Ne može Srbija biti involvirana u političke odnose unutar drugih država. Pogledajte kako smo se ponašali prema onome što se događalo u Makedoniji, i prema pokušaju državnog udara u Crnoj Gori. Pa, molim vas, danas se govori o tome da su odnosi između srpskog i crnogorskog naroda gori nego ikad u istoriji. A mi čitamo knjige koje izlaze u Crnoj Gori i u Srbiji, poznajemo ljude, sarađujemo. Čemu služi takva vrlo opasna floskula – nego zagovaranju i pripremanju nekakvog sukoba. Mi odbijamo da sarađujemo sa drugim sredinama. Naravno, čovek treba da bude veoma kritičan prema onome što se danas zbiva u Hrvatskoj. Sami Hrvati pišu o tome knjige, dolaze u Beograd, predstavljaju te knjige, razgovaramo s njima o svemu što se tamo dešava. Ali ne možemo za simbole savremene Hrvatske uzeti Jasenovac, ustaštvo, i Nezavisnu Državu Hrvatsku. I profesor Dejan Jović, koji je napisao vrlo kritičnu knjigu o sadašnjim zbivanja u Hrvatskoj, jasno će vam reći: „Hrvatska nije ustaška država“,

Perović: U današnjoj Srbiji vidim protivrečne procese. S jedne strane se pregovara sa Evropskom unijom, otvaraju se poglavlja, dok se u isto vreme radi na zatvaranju Srbije. Evo, najavljuje se zakon o ćirilici kao službenom pismu koji dovodi u neravnopravan položaj latinicu – koja je po ustavu ravnopravna sa ćirilicom. Da li ljudi koji to zagovaraju znaju da je ogroman deo kulturnog nasleđa srpskog naroda na latiničnom pismu?

Stojanović: Po mom mišljenju to jeste tako. Pre svega, zbog toga što možda još od Prvog srpskog ustanka imamo istu listu prioriteta. Na prvom mestu te liste su teritorije, pa tek onda negde veoma nisko – modernizacija, razvoj, ekonomija, industrija, putevi, škole, zdravstvo. To uvek mora da čeka dok se ne reši pitanje svih pitanja. A pitanje svih pitanja, to jest pitanje teritorija, ne može da se reši – što je dosadašnja istorija Srbije, od preko dva veka, jasno pokazala. Srbija nikada nije bila zadovoljna granicama, niti će biti. Jedino racionalno rešenje je promeniti program i posvetiti se sopstvenom razvoju. Ali, mi do toga još uvek nismo stigli.

Perović: Svetozar Marković je još u 19. veku govorio: „Velika Srbija bi bila vojno-policijska država“. Ali ne zato što bi u njoj živeli drugi narodi, već zato što je srpski narod, živeći u raznim imperijama i raznim državama, stekao neke osobenosti koje traže da budu posebno poštovane u zajedničkoj državi. Mi smo pokazali da nismo umeli sa Jugoslavijom, a ne razumemo ni delove srpskog naroda koji su sastavni deo identiteta naroda sa kojima oni žive. Ne možemo od srpskih zajednica u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji i Bosn

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari