Vrhunska burleska na račun balonizma 1

Po je svakog meseca objavljivao novu priču. Jedna od prvih Pustolovina bez premca izvesnog Hansa Pfala, pokazuje novi način da se „voli nauka“ i da joj se „vernost poda“; on tu koristi naučne činjenice kako bii naglasio realizam ove vesele fantastične pripovesti.

Hans Pfal, filozof prirode, beži iz Roterdama od svojih poverilaca u balonu na topao vazduh. Kad se oslobodi sile gravitacije, njegovo prevozno sredstvo se obrne i tada dole počinje da ga privlači Mesec, na kome Pfal otkriva neobičnu floru i inteligentne četvoronošce. Po povratku kući, dogodovštine ovog letećeg Holanđanina roterdamski astronomi proglašavaju podvalom, „ali podvala je kod te vrste ljudi, čini mi se, opšti naziv za sve što prevazilazi njihove moći razumevanja“.

U listu Richmond Whig su aplaudirali priči: „Nikad nismo čitali nešto što izaziva ovakvo vrtoglavo uzbuđenje“; spekulacije autora „poprimaju pravi filozofski karakter, i prikazuju njegovu genijalnost i inventivnost“.

Po je bio inspirisan brojnim naučnim i književnim izvorima, ali na prvom mestu je istakao Traktat o astronomiji Džona Heršela iz 1833. Heršel je inače bio sin Vilijama Heršela, astronoma koji je otkrio Uran i zabeležio stotine maglina, a nedavno se bio preselio u britansku koloniju u Južnoj Africi gde je vodio jednu od najvećih svetskih opservatorija. Hans Pfal je imperijalni domet nauke proširio i na Mesec.

Čini se da je Po isprva zamislio ovu pripovest kao satiru; i najavio ju je kao „vrhunsku burlesku na račun balonizma, koji je u skorije vreme dostigao urnebesne razmere“.

Dve osnovne karakteristike priče – njena neverovatna apsurdnost i tačni i mogući detalji – vukli su u suprotnim smerovima: reč je bila ili o humoreski, koja je ismevala lakoverni naučni entuzijazam, ili o podvali, koja koristi upravo pomenutu lakovernost kako bi navela čitaoce da poveruju u neverovatno. I ova neugodna nestabilnost dovodila je do toga da se čitaoci priči više dive, nego što je vole – mada će postati, što će Po uskoro otkriti, priča koju imitiraju.

Porodične veze

Poov eksperiment sa Berenisom – i štampanjem upadljivo originalne priče svakog meseca – već posle nekoliko meseci proizveo je efekat kakvom se Po nadao. Reputacija i spisak pretplatnika lista Messenger počeli su da rastu.

Vajt je pozitivne komentare na račun članaka koje Messenger objavljuje štampao na zelenom papiru u koji je umotavao svako novo izdanje, kako bi čitaoci bili svesni dragocenosti predmeta koji drže u svojim rukama. Džejms Kirk Polding je tvrdio da je Messenger „neosporno superioran u odnosu na sve periodične publikacije u Sjedinjenim Američkim Državama, a gospodin Po neosporno najbolji od svih aktuelnih pisaca“.

Još jedna kritika opisuje umetnika na delu: „U prvi mah samo lepo dodirne temu za koju zna da će zainteresovati čitaoca… daje je samo u obrisima, prepuštajući mašti da popuni sve što zaslužuje da bude popunjeno“. Za jednog kritičara iz Virdžinije: „Gospodin Po poseduje izuzetnu veštinu. Pipajući po mraku slika tamu sa neverovatnom ubedljivošću“.

Novelista Filip Pendlton Kuk pisao je Vajtu i pohvalio Poa kao „prvog genijalca svoje vrste iz Virdžinije“, i tražio je od njega da nagradi Poa „onako kako zaslužuje, a zaslužuje neverovatno mnogo“.

Krajem 1835. Vajt je unapredio Poa u urednika, i dao mu mesečnu platu od šezdeset dolara. Po se i dalje osećao nesputano. U Baltimoru je bio navikao na udobnosti koju je imao kod svoje tetke i sestre od tetke. Virdžinija je sad imala trinaest godina, tačno pola manje od Poa, i bila je vesela, brižna i pametna.

Planirali su da se uzmu, i zbog pogodnosti i zbog porodičnih osećanja, ali i zbog onoga što je Po prozvao posvećenom strašću – strašću, koja bi se s obzirom na današnji senzibilitet smatrala čudnom, mada su je i u to vreme neki posmatrali s podozrenjem.

Iako je brak dvoje rođaka, između kojih je ponekad postojao veliki jaz u godinama, bio prilično česta pojava, Virdžinija je bila „sitna za svoj uzrast“ i izgledala je kao detence. Čak je i za Poovu porodicu ta veza bila daleko od idealne.

Kada je njihova baka umrla, Marija Klem je objavila promenu plana: Virdžinija neće doći u Ričmond, već će se preseliti kod Nilsona Poa, njihovog drugog rođaka. Kao uspešan baltimorski advokat, Nilson će moći da obezbedi Virdžiniji obrazovanje i ulazak u društvo, i da je na taj način usmeri ka mnogo prikladnijem braku.

Po je poslao pismo prepuno sirovih emocija. „Najdraža moja tetka“, pisao je, „slep sam od suza dok ovo pišem… više nemam želje da živim, i neću da živim. Ali dopusti mi da izvršim svoju dužnost. Volim tebe, i znaš da volim Virdžiniju strasno i odano. Nema tih reči kojima mogu da objasnim koliko sam ludački odan mojoj dragoj sestrici – mojoj dragani“.

Zatim opisuje „slatku kućicu u mirnom kraju na Čerč Hilu“, koju je pronašao i „ponos s kojim će ih obe primiti i udomiti, a nju zvati svojom suprugom“.

Njegova plata će im obezbediti „prilično lagodan i srećan život“. On ne obećava bogatstvo, ali pita: „Misliš li da će je iko voleti više nego ja? I sa mnom će imati mnogo – mnogo bolju priliku da uđe u fino društvo nego sa N.P-om. Ovde me svi dočekuju raširenih ruku“.

Odluku je prepustio Virdžiniji. „Neka dobijem od nje, njenom rukom napisano pismo u kome mi kaže zbogom – zauvek i neka umrem – i neka mi srce prepukne – ali nikad ništa više neću reći“.

Pravi gospodin kad je trezan

Poova melodramatična reakcija – i pokušaj emotivne ucene možda su donekle bili izazvani time što je u to vreme pisao Politijanu, tragediju o ljubavi, izdaji i ubistvu, nazvanu tako po renesansnom učenjaku i pesniku Politijanu, za koju mu je kao inspiracija poslužio čuveni skandal koji se desio u Kentakiju.

Prvi deo, koji je objavio Messenger, izazvao je lavinu kritika i Po je smesta odustao od daljeg pisanja, mada će odabrati ponovo slično okruženje za svoju priču o kugi, Maska crvene smrti.

A možda i time što je usvojio lokalni običaj da svakog jutra zdravlja radi popije džulep (rakiju sa nanom, šećerom i puno leda). I dalje mu je bilo potrebno vrlo malo alkohola ne da se napije već da postane nestabilan.

Prema navodima jednog mladog štampara iz Vajtove redakcije, „gospodin Po je bio pravi gospodin kad je trezan. Bio je veoma ljubazan i učtiv, i u takvim trenucima su ga svi voleli.

Ali kad bi pio postajao je jedan od najnezgodnijih ljudi na svetu“. Vajt, koji nikad nije pio, smatrao je da je Po „nažalost, prilično neumeren“ u piću, i u septembru 1835, pošto se Po ponašao neprilično, Vajt ga je otpustio.

Po ga je iz Baltimora zamolio za drugu šansu. Vajt je poverovao da su njegova uveravanja da će se popraviti iskrena, ali je strepeo da će Po izgubiti snagu volje i da će opet „početi da pije“.

Postavio mu je čvrsti uslov: „Moraš pod hitno da razumeš da ću sve dogovore otkazati s moje strane onog časa kad se napiješ. Čovek koji pije pre doručka ne može da vlada sobom!“

Po se vratio u Messenger. Uskoro su u Ričmond došle Marija Klem i Virdžinija i smestile se u pansion u ulici Benk, blizu Kapitol skvera. I lične i profesionalne okolnosti u Poovom životu su se popravljale.

U januaru 1836. napisao je Džonu Pendltonu Kenediju: „Već godinama nisam bio ovako dobrog zdravlja, um mi je potpuno zaokupljen, novčane neprilike su nestale, i postoji velika šansa da ću u budućnosti postići uspeh jednom rečju sve je dobro“.

Edgar i Virdžinija su se venčali 16. maja 1836. po presbiterijanskim običajima, a ceremoniji su kao svedoci prisustvovali Vajt i njegova porodica. Uz venčani list priložena je i izjava data pod zakletvom da Virdžinija „ima punu dvadeset i jednu godinu“ – zaokruženo za čitavih osam godina. Po je Kenediju rekao da ima petnaest godina.

Nije poznato u kojoj meri su se uvažavale Virdžinijine lične želje kada je odlučeno da se uda za mnogo starijeg rođaka. No kakvu god da je fizičku formu ovaj brak imao na samom početku ili stekao tokom godina (koliko su istorijski podaci nemušti toliko su spekulacije neumerene), prema svim svedočanstvima njihovih savremenika ljubav između Poa i Virdžinije bila je strpljiva i topla, emotivna i intelektualna, velikodušna i uzajamna. Posle grubih sukoba u Alanovoj kući i višegodišnje izolacije, za Poa je porodični život – ma koliko to čudno bilo postao preka potreba.

Bušenje balona

Po se u časopisu Messenger posvetio neformalnoj novinarskoj ekonomiji, i brojao je kritike, beleške, pominjanja i odlomke.

Svaki časopis je komentarisao sadržaj drugih časopisa, pa se trgovalo pohvalama i povremenim uvredama; i svaki je preuzimao delove teksta, fraze, ili čitave eseje i priče iz drugih, često ne pominjući autora.

Glavni rezultat tih razmena bilo je pumpanje: uzbuđenje izazvano radom nečijeg prijatelja ili saveznika pojačavalo se tako što su se prenosili komentari i naduvani prikazi – suštinski hajp u devetnaestom veku.

Nadahnut žestokim literarnim okršajima između britanskih časopisa, kao što su na primer Blackwood’s i The Spectator, Po bi povremeno začinio svoj mesečni repertoar razboritih prikaza za Messenger i nekim flamboajantnim i oštrim člankom. Iako je na taj način iskorišćavao pumpanje i doprinosio mu, on je sebe predstavljao kao nezavisan glas koji se drži izvan sistema.

Jedna od prvih meta mu je bila knjiga Norman Lesli: priča o današnjici. Autor, Teodor Fej bio je veoma ugledni urednik časopisa The New York Mirror, u kome su nahvalili Fejovu knjigu i u četiri uzastopna broja objavili odlomke i pre samog njenog objavljivanja. Urednik njujorškog lista Knickerbocker, Luis Gejlord Klark naklapao je o tome kako roman ima „izuzetno moćne scene“ i „nenametljivo jednostavan stil i čist jezik“, iako je priznao da ga uopšte nije pročitao.

„DAKLE! – dobili smo šta smo tražili! Ovo je ta knjiga – knjiga nad knjigama – knjiga koju Mirror prepumpava, premazuje i predočava“, počinje Po svoj prikaz. „Ali u ime svega što se pumpalo, što se pumpa ili što će se pumpati, dajte da zavirimo u njen sadržaj!“ Nemilosrdno je ismejao njen neverovatan, preterano zamršeni zaplet – ljubavnu priču koja se odigrava u Americi i Evropi – a za Fejov stil kaže da bi „svaki srednjoškolac to umeo bolje“.

Na kraju zaključuje: „Tako se završava ova priča o današnjici, tako se završava ovaj neprocenjivi skup besmislica koje otvoreno i zlobno vređaju zdrav razum dobrih i pristojnih Amerikanaca“.

U novinama širom zemlje tapšali su Pou što se usudio da udari na njujoršku književnu scenu. Fej je odgovorio karikaturom Uspešan roman!, u kojoj se Po prikazuje kao pobesneli buldog koji laje za Passenger.

Poova čašćavanja donela su skandalozan uspeh listu Messenger. Na nišan je uzimao poznate pisce sa naduvanom reputacijom koje je uvek bilo moguće spustiti malo bliže zemlji. U to vreme je javno izrečena kritika mogla dovesti do dvoboja ili fizičkog napada, pa su Poovi najbrutalniji prikazi knjiga podsećali na zabavne gladijatorske borbe i nekažnjene nasilne činove: njegovo pisanje je upoređivano sa „guljenjem kože“, „čerečenjem“, „seciranjem“, a alat su mu bili „kriva sablja“ ili „gvozdena palica“.

A sa odmicanjem Džeksonovog programa raseljavanja Indijanaca, podstaknuti pričama o zverstvima, na kraju su ga prozvali „Tomahavk“.

Većina ovih prikaza je bila, međutim, kako je i sam Po rekao u svoju odbranu, pažljivo napisana i pravična, vođena isključivo principima književne kritike.

Njegov glavni postulat biloje jedinstvo ili celovitost efekta: svaki element pesme ili priče treba da doprinosi jednom jedinstvenom, odabranom utisku. Na primer, iako je pohvalio roman o putovanju na Nijagarine vodopade koji je napisao Natanijel Vilis (njujorški autor koji je ocrnio Poovu prvu knjigu pesama), takođe je primetio njegovo lutanje između opore komedije, romanse i uzvišenog pisanja o prirodi.

Svaki pisac koji „zanemari celovitost efekta“, upozorava Po, na kraju će biti „izbrisan iz ljudskog pamćenja“.

Isti kriterijum celovitosti efekta primenio je i na stihove. Poeziju je odredio prema njenoj anticipaciji vanzemaljskog ideala „osećaju intelektualne sreće na ovom svetu, očekivanju intelektualne sreće višeg reda na onom“.

U još jednom tropu romantičarske estetike, Po – dužnik nemačkim idealistima, Kolridžu i Viktoru Kuzenu, koji su bili vitalno važna inspiracija i transcendentalistima što su se u to vreme okupljali u Masačusetsu – tvrdi da je poezija „neuhvatljiva i po prirodi potpuno duhovna“, i da stremi prevazilaženju „remetilačkog haosa ljudske inteligencije“ i dostizanju „zimzelenog i sjajnog raja, poznatog svakom pravom pesniku“.

On daje imaginaciji najvažniju ulogu: „Imaginacija je duša (poezije). Nije ni neizbežno, a svakako ni nužno da postoji zajedno… sa strastima ljudskog roda“.

U inovativnoj knjizi o Edgaru Alanu Pou – „Poreklo noćne tame: Edgar Alan Po i počeci američke nauke“, koju je nedavno objavila Laguna u prevodu Ksenije Vlatković, u kojoj je naglasak na njegovoj fascinaciji naukom i sporenju sa njom, Džon Treš hrabro ispisuje novu biografiju pisca čiji kratak i mučan život ne prestaje da fascinira čitaoce.

Usmeravajući svetlo reflektora na vreme kad su granice koje su delile zabavu i spekulacije od ozbiljnih naučnih istraživanja bile nejasne autor otkriva da je Po čitavog života bio opčinjen naukom, što najbolje ilustruje deo teksta iz novina tog vremena: „Gospodin Po nije samo čovek od nauke – a nije ni samo pesnik ili čovek od pera. On je sve to zajedno, i verovatno nešto mnogo više“.

Ovaj pisac koji je razvijao neverovatne ideje i jedinstvenu estetsku viziju bio je ličnost eksplozivnih kontradikcija: dok je veselo razotkrivao naučne obmane prevaranata tog doba, istovremeno ih je i sam izvodio, a pred kraj života je održao predavanje o poreklu svemira, koje je zadivilo i fizičare 20. veka.

Knjiga „Poreklo noćne tame“, koja prati Poovo tegobno i briljantno životno putovanje, suštinski je važan novi portret pisca čiji je život postao sinonim za misteriju i imaginaciju, a delo i danas pleni čitaoce širom sveta.
Danas, u dogovoru sa izdavačem, objavljuje odlomak iz te knjige. Oprema teksta je redakcijska.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari