Klačar: Građanska neposlušnost realno sredstvo u borbi za demokratiju 1Foto: BETAPHOTO/EMIL VAS/Ev (arhiva)

Sve češće se u javnosti pominje građanska neposlušnost kao vid izražavanja nezadovoljstva i način da se radikalizuju građanski protesti, koji već mesecima traju u celoj Srbiji.

Sagovornik portala Danasa Bojan Klačar iz CeSID-a kaže da “u najopštijem smislu, građanska neposlušnost znači odbijanje građana jedne zajednice da se povinuju zakonima ili vlasti generalno, onima koji su oličenje te vlasti, držeći da je ta vlast „taj okvir i pravila koja dolaze odozgo“, nepravedna, nemoralna, da ne vodi računa o zajednici i njenim interesima. Da ne odgovara duhu građanstva”.

“Odbijanje da se povinuju zakonima mora biti nenasilno jer ako je nasilno onda već ne može biti reč o građanskoj neposlušnosti. Ovaj koncept traži snažnog, osvešćenog, slobodnog i aktivnog građanina. On ne počiva na sabornosti, na promovisanju narodnog kolektiviteta, već na ideji građanstva”, ističe Klačar.

On objašnjava da “postoje različiti oblici građanske neposlušnosti, neki su „benigniji“ a neki uključuju akcije koje su na tankoj liniji sa mogućim sukobom sa vlašću”.

Klačar navodi neke od oblika građanske neposlušnosti, a to su protesti, štrajkovi, bojkot institucija, bojkot plaćanja taksi, blokada institucija (posebno onih koje na neki način predstavljaju direktne interese građana kao što je parlament), studentske nenasilne akcije, ulične akcije, bunt…

“Dakle, svi oni oblici koji su nenasilni i koji uključuju aktivnog građanina koji deluje u javnom prostoru i koji je spreman da se suprotstavi zakonskom okviru uz svest da neke od tih akcija predstavljaju, formalno gledano, i kršenje zakona. To znači da građani moraju da imaju svest i da postoje konsekvence njihovog javnog delovanja”, upozorava Klačar.

Klačar: Građanska neposlušnost realno sredstvo u borbi za demokratiju 2
Foto: Medija centar

On ističe da “ima puno primera građanske neposlušnosti devedesetih. Faktički, čitava decenija je protekla u manjim ili većim oblicima građanske neposlušnosti. I isplatila se, kada je reč o krupnijim primerima, i 1996/1997 i 2000. godine i oba puta je neposlušnost, oličena u protestima, nastala kroz odbranu izbornih rezultata”.

“Građani su, dakle ustali da odbrane sopstvenu izbornu volju i to se pokazalo kao snažan motiv, kao uspešan kohezivni faktor. Drugi zajednički imenitelj je mladost i energija. Neposlušnost ima veće šanse za uspeh ako su njeni nosioci mladi ljudi, sa borbom za ideje, pritom kreativni i spremni da brane princip građanstva u širem smislu”, navodi Klačar.

Klačar kaže da “građanska neposlušnost danas već sada daje rezultate. Tako da nije pitanje da li može da uspe, nego je pravo pitanje šta su ciljevi i šta se meri kao uspeh. Ako se kao ishod očekuju krupni i nedostižni ciljevi, što je sada slučaj – podnošenje ostavki predsednika i premijera – male su šanse da građanska neposlušnost da rezultate”.

“Ako se postave odmereniji i razumniji ciljevi, onda ona može da ima efekta. I sada je moguće pronaći nekoliko manjih primera putem kojih se vidi da je vlast, krajnje indirektno, ustukla pred protestantima. Problem je, dakle u viskoj lestvici koja znači da nekada može i da se pogreši, kao što je slučaj sa RTS gde se ukinula granica između građanske neposlušnosti koja je po definicija nenasilna i (nasilnog) upada u medij, koji je sadržao elemente nasilnosti”, objašnjava Klačar.

On ističe da je građanska neposlušnost apsolutno realno sredstvo u borbi za demokratiju.

“Samo građanska neposlušnost, kao i sva ostala delovanja u javnom prostoru, ne može da bude stihijska, ad hok, iracionalna, već mora da ima strategiju i taktiku koja je prati, jasno omeđen okvir delovanja, realistične ciljeve koji su prilagođeni i kontekstu i snazi građanske neposlušnosti”, naglašava Klačar.

On dodaje i to da “broj građana nije bitan u kontekstu kršenja zakona jer onog momenta kada neka akcija postane nasilna, ona gubi status građanske neposlušnosti i tada je nebitno da li je 100, 500 ili 10 hiljada ljudi. Na drugoj strani, broj učesnika je važan za uspeh (iako to nije jedini faktor) jer je osnovni smisao građanske neposlušnosti pritisak na vlast (da nešto uradi, da nešto promeni, napravi ustupak…) i šanse za to su veće ako je i broj ljudi veći. No, brojnost uvek mora da prati i organizacija”.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari