Foto: Beta/Dragan GojićVukovar kao figura stradanja i žrtve. Oluja kao figura pobjede i pobjednika. Bleiburg kao figura stradanja svih stradanja, neka vrsta novovjekog hrvatskog Kosova. Stepinac kao figura pobjede u vjeri. Oluja kao jedno od ova četiri mjesta nakon oslobađajućih presuda u Hagu, izgubila je i one elemente realnosti koje je imala do tada i postala jedno od mjesta legitimiranja većine aktera hrvatskog političkog života. O progonu Srba, sistematskoj pljački, paljenju i rušenju te ubijanju zarobljenika i civila srpske nacionalnosti ne govori se ni onoliko koliko se govorilo do oslobađajućih presuda. Što takav status Oluje na mentalnoj mapi nacije znači – diskutiraju samo rijetki a ritualiziraju mnogi – ocenjuje u intervjuu za Danas Milorad Pupovac, predsednik Samostalne demokratske srpske stranke, povodom godišnjice Oluje, u odgovoru na pitanje o načelnoj oceni odnosa hrvatske većinske političke i kulturne elite prema progonu Srba, pre 24 godine.
* Da li pronalazite sličnosti u odnosu srpskih elita prema zločinima, genocidu, koji su počinjeni prema Hrvatima, Bošnjacima, kosovskim Albancima?
– Postoje sličnosti i postoje razlike. I srpska politika sjećanja sve više širi prostor za figure srpske žrtve, a sužava prostor žrtava drugih. To širenje, naravno, ne služi toliko srpskim žrtvama koliko služi potiskivanju nesrpskih žrtava iz javne svijesti i svijesti novih naraštaja. To je sličnost. Razlika je u tome što srpska politika sjećanja ne slavi pobjede, čak i one koje bi mogla, i ne spaja stradanje i pobjedu, osim u sjećanjima na Prvi svjetski rat, te što politika sjećanja u manjoj mjeri služi za političku legitimaciju, a mentalna mapa srpske nacije nije još od strane elita iscrtana na način na koji je to učinjeno u Hrvatskoj. Hrvatska je u tom pogledu znatno „naprednija“ od ostalih. Kad bih mogao, savjetovao bih da se u ovome ni ne takmiči ni ne „napreduje“.
* Kako vidite odnos srpskih i hrvatskih vlasti danas?
– Odnosi su zahladili još 2011. Od tad do danas bilo je burnih razdoblja, štetnih u svakom pogledu. Junačenje u tome tko će biti žešći, znači srpskiji ili hrvatskiji. A to je, kao što znamo, odavno bila najkukavnija vrsta manifestacije srpstva i hrvatstva. Danas toga ima manje, ali ima. Danas na najvišoj državnoj razini nije ni led ni bura. Danas je ravnodušje. Danas se, čini mi se, srpska i hrvatska vlast odnose jedna prema drugoj kao prema „turskom groblju“. Izuzetak je nedavno u Sarajevu potpisan protokol o depolitizaciji traženja nestalih. I ono što se čini, čini se s ravnodušnošću. Komemorativne prakse, mediji, nižerangirani političari, glasovi naroda i šake narodne naravno nisu ravnodušni. Oni su još uvijek uvelike bezdušni.
* Imate li razumevanje za argumente poput onih da se „ustaše i četnici najbolje razumeju“, odnosno da su ratne elite i one koje i dalje baziraju politiku na nacionalizmu najbolje opcije za pomirenje naroda zaraćenih tokom devedesetih?
– Ustaše i četnici, ili oni koji su pragmatično slijedili njihove politike u novim okolnostima, najbolje se mogu razumjeti u onome što je najgore za Hrvate i Srbe. To je pokazalo iskustvo Drugog svjetskog rata, a do mjere do koje su njihove ideje primjenjivane u ratnom raspadu zajedničke države, to su pokazale i ratne devedesete. Dakle, ne mislim da bilo koja ekstremna forma nacionalizma bilo s koje strane može više doprinijeti pomirenju i to ne samo između Hrvata i Srba nego i unutar njih. A forma nacionalizma pomirenje razumije samo unutar vlastitog političkog programa a ne u međusobnom priznavanju i koegzistenciji različitih političkih programa.
* Kako komentarišete to što srpske vlasti, zajedno sa onima iz Republike Srpske, svake godine obeležavaju Oluju dok na godišnjicu srebreničkog genocida, opsade Sarajeva, Vukovara, zločina na Kosovu, ćute ili ih negiraju?
– Prvo, „Oluju“ je teško ne obilježavati. To je bio velik i za Srbe u Hrvatskoj apokaliptičan egzodus. Drugo, to obilježavanje bi trebala biti prilika i za srpsku i za hrvatsku politiku da se suoče s posljedicama politike devedesetih. To zasad nije tako. I to treba mijenjati. Ne kažem da je model kako mi, Srpsko narodno vijeće, radimo u Hrvatskoj, ali princip bi mogao biti isti: politika izmirenja u stradanju drugih, a ne samo svojih. Što se tiče ćutanja ili negiranja stradanja onih koji su stradali od strane Srba, Srbi u Hrvatskoj ne šute ni o svojem stradanju ni o stradanju Hrvata, pa ni Bošnjaka ni Albanaca. Mi najbolje znamo što znači biti prešućen i negiran u stradanju. To je jedna od najvećih „privilegija“ koje danas imamo. Dakle, mislim da Srbi općenito ne bi smjeli šutjeti o stradanju drugih niti to stradanje negirati jer na taj način doprinose jačanju politika šutnje i negiranja zločina počinjenih prema samim Srbima na različitim mjestima i različitim vremenima.
* Kako biste ocenili uslove života Srba koji žive u Hrvatskoj danas?
– Teško je to pitanje. Srbi žive između onog što je poboljšano do oslobađajućih presuda za „Oluju“ i ulaska u EU i onog što se od tada pogoršalo. Klatno ukupne hrvatske politike je prije pet-šest godina otišlo udesno, i to u značajnoj mjeri na antisrpskoj, antićiriličnoj kampanji. I ono se teško vraća prema centru. Zato je i danas iznimno teško ostvarivati prava Srba u Hrvatskoj. To posebno vrijedi za identitetska, kulturna prava, kao što pravo na jezik, pismo i obrazovanje. Ta prava iz sfere kulturne autonomije još su uvijek povod za obnavljanje ratne retorike i njihovo smještanje u ratni kontekst, za djelomičnu ili potpunu suspenziju važećih međunarodnih dokumenata i zakona.
* Mislite li da je uz ovakvu politiku, s obe strane, moguće doći do nivoa u kojem će se obezbediti bolji život za sve ljude, bez obzira na nacionalnost?
– Odsustvo dijaloga i suradnje, rješavanja otvorenih pitanja i građenja povjerenja štetno je za obje države i oba naroda. Da je rat bio dobar za srpsku i hrvatsku državu za Srbe i Hrvate općenito, onda bi nastavljanje ratovanja drugim sredstvima također bilo dobro. To nije tako, već je suicidno i s demografskog, i s ekonomskog i s međunarodno političkog aspekta. To mnogo više i sve više koristi drugima negoli Srbima i Hrvatima.
I Srbi i Hrvati trpe zbog Vučića i Grabar Kitarović
* Kako vidite razvoj vlasti Aleksandra Vučića, a kako Kolinde Grabar Kitarović, u godinama koje su iza nas?
– To su dva različita puta. Predsjednik Aleksandar Vučić svoju je vlast razvijao skoro do razmjera potpune vlasti, dok je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović svoju vlast razvijala do nepotpune vlasti. Gledano iz perspektive hrvatsko-srpskih odnosa i prava Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj, njihova je suradnja i rezultati njihove suradnje trpili zbog toga.
Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa
U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.
Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.
Povezani tekstovi:
И даље се историјском неистином наставља изједначавање усташа и четника – југословенске војске у отаџбини. На томе је Јосип Броз Тито градио „братство и јединство“. Сада пошто нема лажног Брозовог братства и јединства, нема потребе да се крију историјске чињенице које потврђују немачки, италијански, британски, амерички и архиви Независне државе Хрватске који говоре да су усташе били злочинци и сарадници фашиста и нациста, а четници први у окупираној Европи који су почели борбу против фашиста и нациста.
Ne postoji nijedan zvaničan stav zemlje čije arhive pominjete u kojoj četnici nisu kolaboracionisti i to uz maksimalan napor da se politički stvar „omekša“, ipak KOLABORACIONISTI. Ako ste, kojim slučajem, funkcionalno pismeni, posetite Britaniku ili sajt njujorškog Muzeja holokausta (da ne pričamo o zapadnim istoričarima). A ja vam dodajem prema 95% srpskih istoričara, ne postoji nijedna jedenica JVuO koja je operisala na teritoriji NDH a da nije imala potpisane ugovore sa ustašama o zajedničkoj borbi protiv partizana. Te jedinice su, naravno, bile pod komandom generala Mihailovića i srpskog dela Jugoslovenske vlade iz Londona. Za to im je NDH uzvratila platama, penzijama, socijalnim osiguranjem i smeštajem u ustaškim kasarnama. Imajte u vidu, ako želite da mi odgovorite, manje je od 5% srpskih istoričara, plaćenika, koji će ovo demantovati. Naš je ozbiljan problem što elita „gura“ tih 5% a onih 95% se skoro i ne čuju. Uzgred, prve pare iz Pavelićevog kabineta, u znak dobre volje, Đujić i još nekoliko vojvoda su dobili novembra 1941. godine. Po 200.000 kuna. Potom su usledili ugovori i kruna tih ugovora. Napad 2000 Radićevih četnika na Kozaru sa Nemcima i ustašama, juna 1942. godine.
Draga Milka, da li slučajno ili namerno zaboravljate za koje ciljeve su se borile hrvatske ustaše i hrvatski komunisti aprila 1941. godine. Komunsiti nisu napadali usatše do diorektive Staljina. Imali su istog neprijatelja, velikosrpski hegemonizam. Znam da Vam je teđško da shvatite i prihvatite koliko su strašni i nemilosrdni neprijatelji Srba, i to biološkog opstanka, ali pokušajte da razumete potrebu četnika da se izbore za biološki opstanak Srba i sve odvratne trule kompromise za koje su odgovorni. Ali šta je to u odnosu na jezive masovne i istrajne zločine hrvatskih ustaša, i neprijateljski stav komunista prema srpskim nacionalnim ciljevima. Dakle, izjednačiti zločinački režim hrvatskih ustaša i povremene kolaboracije četnika. Bilo bi dobro da se obavestite i o čuvenim martovskim pregovorima partizana, Nemaca i ustaša u Zagrebu 1943. godine. Da li je to bila kolaboracija prvog reda?
Ovo što ste napisali jednostavno nije tačno, ali odgovorići samo na poslednju izmišljotinu. Partizani su marta 1943. pregovarali sa Nemcima ne i sa ustašama i to oko razmene zarobljenika, tokom „Neretve“. U to vreme su četnici generala Mihailovića u zajedničkim borbenim fomracijama sa Italijanima i ustašama, napadali partizane na „Neretvi“. „Formirali smo zajedničke jedinice sa Tetkićima (tako su zvali Italijane). Ovoga puta nam se komunisti neće izvući“ – piše Draži Zaharije Ostojić načelnik štaba JVuO sa Neretve. Inače, kao što su ustaše izvršile genocid nad Srbima, JVuO je izvršila genocid nad Bošnjacima, tokom ww2.
Postovana Zorane, sve ste rekli. Nazalost vecina nas Srba je autisticna. Vecina se kune u Broza, a ovamo, slavi Krsnu slavu!
Pa valjda Vam je jasno da su Englezi doveli broz.! a na vlast a samim tim uradili sve i da opstane na vlasti, na veliku žalost Srba. Srpske žrtve za titoiste nisu bitne, jedan od mnogih primera je zločin nad Srbima u Brodu(blizu Srebrenice)
Komunisticki duh koji nas je i doveo dovde.
Do raspada moskovkog ubilackog komunizma su pokoljenja ljudi u SFRJ lagali o Jasenovcu. Danas lazu o Oluji. Izmedju svih ostalih lazi u kojima od 1945-te srbi zive. Komunistickih lazi.
Prepoznatljiv duh, komunisticki.
Zbog cega i na ovaj nacin izjednacavate ustase i cetnike. Zaista to nije u redu i to samo govori koliko onome ko je pisao ovo nije stalo do srpskih zrtava vec na svaki moguci nacin hoce da umanji ustaske zlocine i one u NDH i ove 90-tih godina. Cenim vas list ali nikada nisam procitao kod vas da govorite o zlocinima komunista u Srbiji i SFRJ koje su pocinili posle ulaska u nasu drzavu u oktobro 1944.g. i posle uspostavljanja drzavne vlasti kada su svu silu imali u svojim rukama. Narod je bio nenaoruzan, bilo je preko 90% nevinih ljudi, unistene su cele porodice, one koje nisu unistene zavijene su u crno i pracene su, nadgledane sledecih 50 godina. Sta mislite kako je tim ljudima bilo da svoj zivot provedu proganjani i psihicki maltretitani. Moja majka koja je cerka kraljevog oficira koji be bio u logoru Osnabrik i njena rodbina tj. rodjaci stariji od 60 godina i dan danas idu ulicom pognute glave. Ja kazem mama pobogu digni glavu kad hodas ulicom ali ona kaze ne mogu tako sam navikla decenijama a i danas niko ne osudjuje te koji su nas maltretirali vec ih velicaju. Nikada niste pisali o tome a to ne prilici jednom demokratskom listu za koje vas smatram ali sa ovom rezervom.
Opet neko poredi ustaše i četnike zbog političkih potreba, a nesreća ne zna kada su četničke jedinice nastale i kada su prestale da postoje, još relativizuje ustaše poređenjem sa Bulajićevim ‘četnicima’. To nepoznavanje istorije nas je toliko obmanulo i toliko smo sebi štete napravili hvatajuću se za laži koje ne umemo da razlikujemo od logičnih hipoteza o prošlim ili budućim događajima.
Ono sto se kod nas NIKAD ne spominje jeste da su Srbi u Hrvatskoj ne samo najbogatija srpska zajednica u bivsoj Jugi vec i najobrazovanija. Takodje imaju veliku privilegiju da kao hrvatski gradjani mogu da zive, rade i ostvaruju svoja demokratska prava u celog Evropi. Nasi mediji medjutim uvek insistiraju na reportazama iz raznih zabiti u Krajini ili Lici gde neki povratnici nemaju struju ili vodu. Ima i toga, ali nikad nisam video reportazu o srpskim advokatima, inzenjerima, lekarima u hrvatskim gradovima. Da ne govorimo o vrlo imucnim preduzetnicima, kojima napamet ne pada da se presele u Srbiju i zive „saborno“ sa svojom bracom, samo zato sto ne mogu bez cirilice!
Ako neko zna, ovaj čovek zna i treba ga saslušati, pažljivo pročitati svaku njegovu reč.
Na ovo što ste rekli dodajem da je i hrabar, jer će ga sada i jedni i drugi razapeti
Sramno , kako neko istura srpski narod iza komunizma , neće ostati ništa od srba u hrvatskoj sa o vakvom neokomunističkom politikom
Veoma sramna izjava. Ovim je pokazao da je on Srbin samo po rodjenju.