Ustaše i četnici se najbolje mogu razumjeti u onome što je najgore za Hrvate i Srbe 1Foto: Beta/Dragan Gojić

Vukovar kao figura stradanja i žrtve. Oluja kao figura pobjede i pobjednika. Bleiburg kao figura stradanja svih stradanja, neka vrsta novovjekog hrvatskog Kosova. Stepinac kao figura pobjede u vjeri. Oluja kao jedno od ova četiri mjesta nakon oslobađajućih presuda u Hagu, izgubila je i one elemente realnosti koje je imala do tada i postala jedno od mjesta legitimiranja većine aktera hrvatskog političkog života. O progonu Srba, sistematskoj pljački, paljenju i rušenju te ubijanju zarobljenika i civila srpske nacionalnosti ne govori se ni onoliko koliko se govorilo do oslobađajućih presuda. Što takav status Oluje na mentalnoj mapi nacije znači – diskutiraju samo rijetki a ritualiziraju mnogi – ocenjuje u intervjuu za Danas Milorad Pupovac, predsednik Samostalne demokratske srpske stranke, povodom godišnjice Oluje, u odgovoru na pitanje o načelnoj oceni odnosa hrvatske većinske političke i kulturne elite prema progonu Srba, pre 24 godine.

* Da li pronalazite sličnosti u odnosu srpskih elita prema zločinima, genocidu, koji su počinjeni prema Hrvatima, Bošnjacima, kosovskim Albancima?

Ustaše i četnici se najbolje mogu razumjeti u onome što je najgore za Hrvate i Srbe 2
Foto: Beta/Dragan Gojić

– Postoje sličnosti i postoje razlike. I srpska politika sjećanja sve više širi prostor za figure srpske žrtve, a sužava prostor žrtava drugih. To širenje, naravno, ne služi toliko srpskim žrtvama koliko služi potiskivanju nesrpskih žrtava iz javne svijesti i svijesti novih naraštaja. To je sličnost. Razlika je u tome što srpska politika sjećanja ne slavi pobjede, čak i one koje bi mogla, i ne spaja stradanje i pobjedu, osim u sjećanjima na Prvi svjetski rat, te što politika sjećanja u manjoj mjeri služi za političku legitimaciju, a mentalna mapa srpske nacije nije još od strane elita iscrtana na način na koji je to učinjeno u Hrvatskoj. Hrvatska je u tom pogledu znatno „naprednija“ od ostalih. Kad bih mogao, savjetovao bih da se u ovome ni ne takmiči ni ne „napreduje“.

* Kako vidite odnos srpskih i hrvatskih vlasti danas?

– Odnosi su zahladili još 2011. Od tad do danas bilo je burnih razdoblja, štetnih u svakom pogledu. Junačenje u tome tko će biti žešći, znači srpskiji ili hrvatskiji. A to je, kao što znamo, odavno bila najkukavnija vrsta manifestacije srpstva i hrvatstva. Danas toga ima manje, ali ima. Danas na najvišoj državnoj razini nije ni led ni bura. Danas je ravnodušje. Danas se, čini mi se, srpska i hrvatska vlast odnose jedna prema drugoj kao prema „turskom groblju“. Izuzetak je nedavno u Sarajevu potpisan protokol o depolitizaciji traženja nestalih. I ono što se čini, čini se s ravnodušnošću. Komemorativne prakse, mediji, nižerangirani političari, glasovi naroda i šake narodne naravno nisu ravnodušni. Oni su još uvijek uvelike bezdušni.

* Imate li razumevanje za argumente poput onih da se „ustaše i četnici najbolje razumeju“, odnosno da su ratne elite i one koje i dalje baziraju politiku na nacionalizmu najbolje opcije za pomirenje naroda zaraćenih tokom devedesetih?

Ustaše i četnici se najbolje mogu razumjeti u onome što je najgore za Hrvate i Srbe 3
Foto: Beta/Dragan Gojić

– Ustaše i četnici, ili oni koji su pragmatično slijedili njihove politike u novim okolnostima, najbolje se mogu razumjeti u onome što je najgore za Hrvate i Srbe. To je pokazalo iskustvo Drugog svjetskog rata, a do mjere do koje su njihove ideje primjenjivane u ratnom raspadu zajedničke države, to su pokazale i ratne devedesete. Dakle, ne mislim da bilo koja ekstremna forma nacionalizma bilo s koje strane može više doprinijeti pomirenju i to ne samo između Hrvata i Srba nego i unutar njih. A forma nacionalizma pomirenje razumije samo unutar vlastitog političkog programa a ne u međusobnom priznavanju i koegzistenciji različitih političkih programa.

* Kako komentarišete to što srpske vlasti, zajedno sa onima iz Republike Srpske, svake godine obeležavaju Oluju dok na godišnjicu srebreničkog genocida, opsade Sarajeva, Vukovara, zločina na Kosovu, ćute ili ih negiraju?

– Prvo, „Oluju“ je teško ne obilježavati. To je bio velik i za Srbe u Hrvatskoj apokaliptičan egzodus. Drugo, to obilježavanje bi trebala biti prilika i za srpsku i za hrvatsku politiku da se suoče s posljedicama politike devedesetih. To zasad nije tako. I to treba mijenjati. Ne kažem da je model kako mi, Srpsko narodno vijeće, radimo u Hrvatskoj, ali princip bi mogao biti isti: politika izmirenja u stradanju drugih, a ne samo svojih. Što se tiče ćutanja ili negiranja stradanja onih koji su stradali od strane Srba, Srbi u Hrvatskoj ne šute ni o svojem stradanju ni o stradanju Hrvata, pa ni Bošnjaka ni Albanaca. Mi najbolje znamo što znači biti prešućen i negiran u stradanju. To je jedna od najvećih „privilegija“ koje danas imamo. Dakle, mislim da Srbi općenito ne bi smjeli šutjeti o stradanju drugih niti to stradanje negirati jer na taj način doprinose jačanju politika šutnje i negiranja zločina počinjenih prema samim Srbima na različitim mjestima i različitim vremenima.

* Kako biste ocenili uslove života Srba koji žive u Hrvatskoj danas?

Ustaše i četnici se najbolje mogu razumjeti u onome što je najgore za Hrvate i Srbe 4
Foto: Beta/Dragan Gojić

– Teško je to pitanje. Srbi žive između onog što je poboljšano do oslobađajućih presuda za „Oluju“ i ulaska u EU i onog što se od tada pogoršalo. Klatno ukupne hrvatske politike je prije pet-šest godina otišlo udesno, i to u značajnoj mjeri na antisrpskoj, antićiriličnoj kampanji. I ono se teško vraća prema centru. Zato je i danas iznimno teško ostvarivati prava Srba u Hrvatskoj. To posebno vrijedi za identitetska, kulturna prava, kao što pravo na jezik, pismo i obrazovanje. Ta prava iz sfere kulturne autonomije još su uvijek povod za obnavljanje ratne retorike i njihovo smještanje u ratni kontekst, za djelomičnu ili potpunu suspenziju važećih međunarodnih dokumenata i zakona.

* Mislite li da je uz ovakvu politiku, s obe strane, moguće doći do nivoa u kojem će se obezbediti bolji život za sve ljude, bez obzira na nacionalnost?

– Odsustvo dijaloga i suradnje, rješavanja otvorenih pitanja i građenja povjerenja štetno je za obje države i oba naroda. Da je rat bio dobar za srpsku i hrvatsku državu za Srbe i Hrvate općenito, onda bi nastavljanje ratovanja drugim sredstvima također bilo dobro. To nije tako, već je suicidno i s demografskog, i s ekonomskog i s međunarodno političkog aspekta. To mnogo više i sve više koristi drugima negoli Srbima i Hrvatima.

Ustaše i četnici se najbolje mogu razumjeti u onome što je najgore za Hrvate i Srbe 5I Srbi i Hrvati trpe zbog Vučića i Grabar Kitarović

* Kako vidite razvoj vlasti Aleksandra Vučića, a kako Kolinde Grabar Kitarović, u godinama koje su iza nas?

– To su dva različita puta. Predsjednik Aleksandar Vučić svoju je vlast razvijao skoro do razmjera potpune vlasti, dok je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović svoju vlast razvijala do nepotpune vlasti. Gledano iz perspektive hrvatsko-srpskih odnosa i prava Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj, njihova je suradnja i rezultati njihove suradnje trpili zbog toga.

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.