Hrvoje Klasić: Žao mi je što u Srbiji nema promena na vidiku u tom smislu 1FOTO: Privatna arhiva

Prvi put posle 30 godina od zločina počinjenog nad srpskom porodicom Zec u Zagrebu, jedan gradonačelnik hrvatske prestonice Tomislav Tomašević odaće poštu na Sljemenu Aleksandri Zec i njenim roditeljima.

Taj zločin su počinili pripadnici specijalnih jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske, tzv. merčepovci. Oni su su nešto iza 23 sata, 7. decembra 1991. došli ispred kuće porodice Zec na zagrebačkoj Trešnjevci te prilikom bega hicima u leđa usmrtili 38.godišnjeg Mihajla Zeca. Njegovu suprugu Mariju i kćerku Aleksandru, koje su svedočile ubistvu, odveli su kombijem do Adolfovca gde su ubijene.

Tri godine nakon počinjenog zločina ubicu je Franjo Tuđman primio u Prvi hrvatski gardijski zdrug koji je bio pod direktnom nadležnošću Kancelarije predsednika, podsećaju hrvatski mediji, i dodaju da je ubica dogurao do čina pukovnika. Sada, kako se navodi, imamo situaciju da HDZ slavi Tuđmana, a SDP, Možemo! uz HDZ-ove koalicione partnere iz SDSS-a učestvuju u komemoraciji porodici Zec.

Hrvoje Klasić, hrvatski istoričar, u izjavi za Danas pozdravlja postupak gradonačelnika Zagreba koji je otišao na komemoraciju. Kako navodi iako je situacija na političkoj sceni u Hrvatskoj kompleksna ipak pokazuje velike znakove napredovanja.

„Rekao bih da hrvatsku vode HDZ i Srbi, dakle Srbi su vlast, oni ne podržavaju vladu nego jesu u vladi. Sa druge strane, HDZ danas na čelu sa Andrejem Plenkovićem doista nije više ono što je bio u vrijeme Franje Tuđmana. Ja često kažem Andrej Plenković je predsjednik pogrešne stranke. On ni po čemu nije niti nacionalista niti se od njega mogla ikada čuti relativizacija ustašluka“.

Klasić napominje da to nije situacija samo u Zagrebu. „Danas su u desetak najvećih hrvatskih gradova na vlasti ljudi, gradonačelnici ili stranke koje razmišljaju slično – od Splita, Rijeke, Pule, Siska, Varaždina… To su dobre stvari koje se događaju. Naravno, žao mi je što u Srbiji nema promjena na vidiku u tom smislu“.

Naglašava da društvo bez slobodnih medija i bez opozicije nije normalno društvo. „U Hrvatskoj se već 20 godina ne zna ko će pobediti na izborima, u Hrvatskoj mediji ruše premijere, ministre. Toga u Srbiji nema“.

Dakle ako gledamo šta je HDZ, za koji bi, kaže Klasić, voleo da je drugačiji, postoji ipak razlika u odnosu na režim SNS, koji ima sve karakteristike totalitarnog i jednostranačkog sistema. „I to je loše za Srbiju bez obzira što mnogi misle da to može uticati na regiju, mislim da Srbija u ovom trenutku najviše može naštetiti samoj sebi i to radi uporno već godinama“.

Napominje da u Hrvatskoj čak i desne stranke vode ljudi koji sa 1990.tim nemaju veze. „U Srbiji su i dalje, bilo ugledni, bilo uticajni političari, ljudi koji su 1990.tih godina igrali aktivne uloge od Vojislava Šešelja, Ivice Dačića do Aleksandra Vučića. To je bitna razlika.  Suočavanje sa 1990.tim godinama nije isto kada vi u njima niste sudjelovali i kada ste bili dio jednog udruženog poduhvata“.

Kada je reč o poslednjim Milanovićevim istupima vezanim za „vrste genocida“, Klasić kaže: „Koliko ja poznajem Milanovića, znam da mi većina neće vjerovati, mislim da tu ne postoji nikakva strategija niti nikakvo promišljeno djelovanje a kamoli u smislu nekavog saveza sa Miloradom Dodikom ili bilo kim drugim“. Milanović, kaže, jednostavno ima potrebu biti drugačiji i kontra svemu.

Naglašava da on ni u jednom trenutku nije negirao genocid „samo je po, mom dubokom uvjerenju, ušao u raspravu postoje li nivelacije genocida, da tako kažem, u smislu koji je veći ili manji i do nekakve pravne definicije što je potpuno nebitno“. Jer on nije, napominje sagovornik Danasa, profesor na Jejlu ili Kolumbiji pa da o tome raspravlja nego je „predsednik u jednoj regiji u kojoj se ovakve stvari uglavnom koriste za manipaluciju i nekakve dnevno političke svrhe“. Dodaje da kod Milanovića po to pitanju nema nikakve dileme ko je odgovoran za to i da se genocid dogodio.

„Ono što bih rekao a što je opet veliki pomak u hrvatskom slučaju koliko mi je poznato i Milanović i Vučić imaju ustavom jednake ovlasti“ koje, kako navodi, različito koriste. „Milanovića svi mediji mogu kritizirati, on nema uticaja na njih, a u Srbiji gdje Vučić ima iste takve ovlasti u principu je apsolutni gospodar života bilo političkog, medijskog. I tu se dakle otišlo korak dalje“.

Dodaje da bi voleo da Milanović bira reči i da promisli kada neke stvari govori iako nekad ima i najbolju nameru. Njegovi postupci, kaže Klasić, nikoga ni na šta ne obavezuju. „Meni se ne sviđa to što govori ali iza toga ne postoji politika, iza toga ne postoji praksa niti u prošlosti niti u budućnosti. Zoran Milanović sigurno ne misli ništa dobro niti o HDZ u Hrvatskoj niti od HDZ u BiH. To što je Milanović primio Dodika ili otišao Čoviću, sa tim se ne slažem. Mislim potpuno suprotno – da pozivanje na državu nacija umjesto na državu građana je potpuno nešto što vodi i dalje ka održanju neučinkovite BiH“.

Ističe da bi voleo da i Hrvati i Srbi iz BiH shvate da je „glupo kada Dodik govori da mu je Srbija druga domovina ili kada bilo koji Hrvat iz Hercegovine kaže da mu je Hrvatska druga domovina, jer nije tako. Oni su autohtoni stanovnici BiH, oni se mogu osjećati identitetski drugačije, njegovati neke svoje posebnosti i specifičnosti u odnosu na druge. Međutim, koliko god se Hrvati i Bošnjaci i Hrvati i Srbi u BiH smatrali da su drugačiji jedni od drugih i trećih u Bosni oni su isto toliko drugačiji od Hrvata u Hrvatskoj odnosno Srba u Srbiji“.

Ustaško groblje da ne postane mesto žaljenja za propalim režimom

Kada je reč o podršci Ministarstva branitelja obnovi ustaškog groblja u Zagrebu, Klasić napominje da tu treba biti pažljiv te da je o tome pisao protiv. „Njemačka država obnavlja groblja njemačkih vojnika koji su bili u Vermahtu i koji su ginuli na Normandiji, po Rusiji i svuda. To nije neočekivana i neobičajena praksa u svetu. Ako idemo po humanističkom i kršćanskom pravu da svaki čovjek ima obilježeno grobno mjesto to nije upitno“.  Ono sa čime, kaže, ima dubokih problema a što se u nemačkom slučaju ne događa jeste da se na nekakvim tablama uz ta groblja govori o hrvatskim vojnicima u hrvatskoj vojsci. „To se ne bi smjelo dogoditi jer to su bili kolaboracionisti, posebno ovi na Mirogoju, oni su poginuli za vrijeme Drugog svjetskog rata oni čak i nisu žrtve nakon Blajburga. Srećom, koliko sam vidio prihvaćeno je i neće se zvati groblje hrvatskih vojnika već vojnika NDH. I to bi bio najmanji problem kada bi mi u društvu generalno u Hrvatskoj imali jasan stav što je NDH i što je ustaški pokret pa onda neka ti ljudi i imaju grobna mjesta ali da to ne postane mjesto okupljanja i žaljenja nad propalim režimom i nad zločinačkom državom“.