Ruski istraživački novinari: "U Kremlju je paranoja i otrov, plaše se ruskih emigranata" 1Foto: EPA-EFE/MIKHAEL KLIMENTYEV /

Početkom maja, Natalija Arno, šefica Fondacije Slobodna Rusija, probudila se u hotelu u Pragu sa akutnim bolovima u telu, praćenim čudnim osećajem obamrlosti.

Energična žena, odlučila je da ne obraća mnogo pažnje, jer je kao šefica fondacije bila pod ogromnim stresom godinama lobirajući za sankcije protiv Kremlja i promovisanjem ruske emigrantske zajednice u Evropi i SAD. Ovo bi mogao biti samo ekstremni umor, pomislila je.

U članku za cepa.org Irina Borogan i Andrej Soldatov, ruski istraživački novinari i osnivači portala Agentura.ru, a oboje već godinama prate ruske službe bezbednosti ukazuju da he Natalija trebalo da bude više zabrinuta imajući u vidu činjenicu da je njen zamenik, ruski opozicioni političar Vladimir Kara-Murza dvaput trovan nervnim agensom u Rusiji – i sada služi kaznu od 25 godina zatvora po izmišljenim optužbama.

U avionu za SAD zdravstveno stanje se pogoršalo, a po dolasku u Vašington otišla je u hitnu pomoć. FBI i evropske bezbednosne službe pokrenule su istragu, ali još uvek nije jasno šta se dogodilo i da li je reč o trovanju nervnim agensom ili nekom drugom supstancom, kao što se dogodilo Kara-Murzi i nekim drugim neprijateljima Kremlja u inostranstvu. (Arno se sada oseća mnogo bolje, ali i dalje pati od utrnulosti udova)

Mnogi ruski politički aktivisti, opozicioni političari i novinari u egzilu dobro su svesni da su na meti Putinovih bezbednosnih službi. Neki emigranti su poslednjih meseci primetili da ih služba otvoreno prati.

Mreža izgnanika je takođe postala svesna nekoliko pokušaja agenata FSB-a da se infiltriraju u ruske grupe.

Razlog za to je sasvim jasan – uprkos višestrukim greškama i promašajima tokom 2022. i 2023. ruska politička emigracija se etablirala kao agilna i snalažljiva zajednica. Nju čine milioni Rusa koji su napustili zemlju čak i pre ruske invazije na Ukrajinu, a od tada su joj su priključile stotine hiljada ili možda milion.

Nisu svi politički disidenti, ali sama veličina ruske dijaspore je ogromna.

Predratne emigrantske organizacije, kao što je Forum Slobodne Rusije Garija Kasparova, brojne organizacije bivšeg oligarha/političkog zatvorenika Mihaila Hodorkovskog i Fondacija Slobodna Rusija, sve su preživele rat.

Pojavile su se nove organizacije – od osnovnog feminističkog pokreta antiratnog otpora do Ruskog demokratskog kluba – koalicije ruskih antiratnih demokratskih snaga koja je upravo pokrenuta u Parizu.

A tu je, naravno, i Navaljnijeva organizacija koja se preselila u egzil.

Ruski nezavisni mediji primorani su u egzil, svi su preživeli dramatične promene i logističke probleme, uključujući lutanje od zemlje do zemlje, poput TV Dožd, koja je bila prinuđena da se preseli iz Moskve u Tbilisi  pa u Rigu, a sada u Amsterdam.

U njenim redovima, naravno, ima sukoba i intriga, ali jedno se sigurno pokazalo – nivo komunikacije i koordinacije između različitih grupa emigranata je bez presedana. Ovih dana je potrebno nekoliko sati i najviše jedno predstavljanje da se dopre do bilo koga u zajednici, i nije važno gde se ti ljudi nalaze – u Jerevanu, Viljnusu, Londonu ili San Francisku.

NA sve to u Moskvi se gleda sa rastućom paranojom. Kao rekacija Putinovi špijuni traže inspiraciju za metode koje su pre 70 godina koristili sovjetski agenti NKVD-a (Narodni komesarijat unutrašnjih poslova) da se bave političkom emigracijom.

Vredi detaljno opisati sovjetske špijunske strukture gotovo vizantijske složenosti stvorene da se suoče sa ovom pretnjom. Za Kremlj to nije sporedno pitanje. Tada, kao i sada, to je bilo od najveće važnosti.

Na vrhuncu moći KGB-a u kasnim 1970-im do ranih 1980-ih, ogromna ruska struktura protiv izgnanstva izgledala je ovako:

Peta uprava KGB-a, koja se bavila ideološkom subverzijom, prikupljala je kompromitujući materijal o neistomišljenicima unutar zemlje za upotrebu u slučaju da se disident preseli na Zapad, a takođe je merila efekte emigrantskih publikacija u disidentskim krugovima. Imala je oficire koji bi prtatili  sovjetske umetnike koji putuju u inostranstvo.

Unutar zemlje, odeljenja sovjetskih republika KGB-a izveštavala su o aktivnostima istaknutih emigranata iz svojih republika. Za spoljne operacije, Prva glavna uprava KGB-a (odsek spoljne obaveštajne službe) takođe je imala nekoliko jedinica koje su se bavile emigrantima.

Služba A, zadužena za širenje dezinformacija u inostranstvu, sačinila bi vesti o istaknutim prognanicima – ono što su nazvali „aktivnim merama“. Uloga Odeljenja K je bila da vodi spoljnu kontraobaveštajnu službu, što znači da se bavi svim vrstama pretnji sovjetskim obaveštajnim operacijama u inostranstvu, uključujući sprečavanje prebega i neovlašćenih kontakata sa Rusima u inostranstvu.

Četvrti odsek Odeljenja K pomagao je da se lažne vesti umetnu u zapadne emigrantske časopise i novine pošto je odeljenje vodilo agente ugrađene u emigrantske organizacije, u inostranstvu, uključujući radio stanice kao što su Glas Amerike, Radio Sloboda i Slobodna Evropa.

Da bi pomogli u stranim zemljama, stanice KGB-a u sovjetskim ambasadama imale su nekoliko oficira čiji je posao bio da nadgledaju emigrante. Bili su pridruženi liniji EM – linija znači područje operacija, a EM znači emigracija.

A za koordinaciju svih tih napora postojala su dva odeljenja u centralnom aparatu KGB-a. Unutar Rusije, KGB je imao Deseti odsek u Petoj upravi (ideologija), zadužen da se bavi „centrima ideološke subverzije u inostranstvu“ –  njegov cilj je bio da deluje kao tačka kontakta između svih jedinica KGB-a u Sovjetskom Savezu i svih angažovanih jedinica sa emigrantskim grupama u Prvoj glavnoj upravi (spoljna obaveštajna služba.)

Za koordinaciju operacija napolju, KGB je imao Devetnaesti odsek pri Prvoj glavnoj upravi, sa više od trideset obaveštajnih službenika.

I funkcionisalo je ovako:

Godine 1966, sovjetski mornar po imenu Jurij Marin skočio je sa sovjetskog izviđačkog ratnog broda 19 kilometara od obale Kalifornije u potrazi za slobodom. Ruski institut američke vojske u Garmišu u Nemačkoj – uvek gladan svežih sovjetskih izbeglica da bi svojim studentima (diplomate i špijune) obezbedio najnovije informacije iza gvozdene zavese – angažovao ga je kao instruktora.

Počeo je da radi kao voditelj u Radio Slobodi, čije je sedište u obližnjem Minhenu.

Ispostavilo se da je prebeg bio agent KGB-a koji je vodio Četvrti odsek odeljenja K. Prikupio je materijal o osoblju Radija Sloboda i lične podatke o američkim diplomatama i špijunima obučenim u Garmišu.

Kada je mornar prebegao nazad u Sovjetski Savez, javno je osudio svoje američke domaćine u Nemačkoj.

Ista priča se ponovila i 1980-ih, kada je drugi ruski prebeg Oleg Tumanov (iskočio sa sovjetskog broda u blizini Libije), koji je takođe radio za Radio Sloboda u Minhenu, pobegao u Sovjetski Savez 1986. i održao konferenciju za štampu u Moskvi na kojoj je razotkrivao prisustvo CIA.

Da li se nešto slično dešava i danas? Da. Već postoje primeri prebegavanja – Vagnerov plaćenik Andrej Medvedev, koji je pobegao u Norvešku, odlučio je da se vrati u Rusiju i kontaktirao je rusku ambasadu u Oslu.

Već postoje primeri uspešnog prodora – na primer, ratni dopisnik po imenu Pablo Gonzales predavao je na letnjoj školi novinarstva Fondacije Borisa Njemcova u Pragu i uhapšen je u Poljskoj nakon invazije, osumnjičen da je radio za rusku vojnu obaveštajnu službu, GRU. Upotreba otrova, kao što vidimo, ponovo je aktivirana, kao i nadzor istaknutih emigranta.

Ali metod koji preferira KGB je brutalno jednostavan: iskoristiti paranoju među emigrantima. KGB je širio glasine da su bliski prijatelji istaknutog emigranta bili agenti KGB-a ili da je emigrant bio agent KGB-a regrutovan pre mnogo godina u Sovjetskom Savezu.

Najpoznatiji je slučaj Aleksandru Solženjicina, gde je KGB podmetao dezinformacije da je regrutovao za Gulag. Ova taktika se smatrala najefikasnijom za stvaranje i održavanje „atmosfere nepoverenja i sumnje.

Možemo razumno očekivati slične operacije protiv današnje ruske političke emigracije, uz dva važna prilagođavanja.

Prvo, Putin ima na raspolaganju ne dve, već tri obaveštajne agencije (GRU, FSB i spoljnu obaveštajnu službu, SVR) koje imaju zadatak da se izbore sa pretnjom koju predstavlja emigracija.

Drugo, špijuni u zemlji su u ratu i ne osećaju se kao da su na bilo koji način ograničeni u svojim metodama.

Očekujte više, a gore će doći.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari