Za vreme Drugog svetskog rata moja baka Ljubica, Ruskinja, protjerana je sa familijom iz sela u okolini Kijeva u njemačke logore.
Bakino selo je sravnjeno sa zemljom i nikad ga više nije vidjela, Ukrajinu i svoj zavičaj. U logoru je upoznala mog dedu Mihajla, Ličanina iz okoline Plitvica. Ljubav je sebi našla put u vremenu bez ljubavi. Na ovoj slici je zajedno sa dedom u Njemačkoj nakon što su oslobođeni i krenuli na put ka Srbiji. Iza njih je kruška koju je deda krišom noću brao na imanju na kom su prisilno radili i donosio ih baki. Ovo im je jedna od rijetkih zajedničkih fotografija.
***
Život ih nije mazio, ali ga oni nisu kudili. Zadovoljni sa malo za sebe i mnogo za svoje. Kada sam se rodio, deda je pred njihovom kućom posadio krušku. Nije bilo slađe. Od preživjelih članova familije baka je znala samo za sestru. Kuvala je obroke za puno ljudi, jer mnogo ih je odrastalo zajedno. Do kraja života nije znala kuvati drugačije. Mene i moju sestru Aleksandru je kao mališane vodila u malu vojvođansku crkvu pored groblja paleći svijeće za nas žive, za nadu da su joj živi braća i sestre, za one otišle.
***
U toj iskrenoj i ljudskoj, velikoj nadi u mali život je i najveća i vjerovatno i jedina ljepota religije. Samo u onom što je ljudsko i iz srca može biti i nečeg većeg u onom koliko nas ima za druge. Samo od ljudskog može nastati nadljudsko. Nadljudski je tiho tugovala za mojom majkom i svojom kćerkom Ljudmilom. U baki Ljubi je bilo mnogo više ljudskog nego što je od života tražila za sebe. Isti dan kada je otišla od nas moja mlađa kćerka Mihaela je naučila da pliva, a starijoj Mariji je niknuo novi zubić. Bez nje koja je otišla ne bi bilo ni njih koje su došle. Tako to valjda ide.
***
Ja sam došao na svijet u decembru 1970. godine u Kikindi, i tom događaju je prethodio cijeli niz nevjerovatnih koincidencija.
***
Moja majka Ljudmila bila je najbolji đak Medicinske škole u Zrenjaninu. Na kraju školovanja zbog te velike i vrijedne činjenice mogla je da bira gdje će da ide da radi, tada je bilo posla za sve. Odlučila je da se vrati blizu svojima i da radi u Kikindi.
***
Dobroj drugarici iz Kikinde se nekako baš u to vrijeme teško razbolio otac te je zamolila Ljudmilu da se zamijene na par mjeseci i da umjesto nje ode da radi u Teslić, za koji majka, po njenim pričama, nikad prije toga nije čula. Ona je to prihvatila. Tako je čudnim okolnostima mjesec dana nakon školovanja bila u gradu kontrastu svega što je do tada vidjela.
***
Mali i lijepi gradić širokih ulica i parkova, okružen brdima. Glasnih i grlatih ljudi desetina različitih nacija, neposrednih i nasmijanih koji su živjeli u njemu. U jednom od tih dana pored nje je na biciklu prošao naočit momak i dobacio joj da je lijepa. Ljudmila mi je pričala da je u istom trenutku pomislila – Bože, pa ovaj čovjek će biti moj muž!
***
Vladimir, moj otac, prepun samopouzdanja nije dozvolio da mu promakne takva ljepotica. Danima je opsjedao. Mladi policijski referent čekao je nakon posla ispred bolnice i pratio je do kuće. Dok je nije osvojio. Drugi kažu da su bili najljepši par koji je tih dana koračao ulicama našeg malog grada.
***
Idućih 40 godina mojim drugarima iz škole biće upravo na toj trasi s početka njihove ljubavi siguran znak da li će, zavisno od mjesta gdje ih sretnu, stići u školu na vrijeme ili će pak zakasniti. Jer oni, moji roditelji, bili su tačni do perfekcije.
***
Ima još jedna slučajnost, u moru slučajnosti, vezana za Ljudmilu i Vladu. Rođeni su istog dana, iste godine i to su saznali oboje na taj dan, kada su jedno drugo naumili da iznenade i počaste za svoj rođendan.
***
Predivno djetinjstvo sam proveo u Tesliću, u kom sam završio i osnovnu i srednju školu. Za taj period me vežu različiti događaji i doživljaji koji su nevjerovatno oblikovali moj život.
***
U okviru modelarske sekcije u Osnovnoj školi pravili smo maketu Jajca za takmičenje u republičkom školskom kvizu, živopisno nazvanom „Titovim stazama revolucije“. Zvuči nevažno, ali nije. A kazaću vam i zašto: pravili smo Jajce onako kako smo mi mislili da je izgledalo tog 29. novembra 1943. godine, kada je nastala naša tadašnja domovina Jugoslavija.
***
Da bi dočarao grad koji je netom prije mitskog zasjedanja AVNOJ-a bio poprište ratnih sukoba, naš nastavnik je izmislio originalan način kako da dočara pepeo po zapaljenim kućama. Naime, angažovao je pušače iz modelarske sekcije da puše iznad makete grada i istresaju pepeo po njemu. Ova informacija se brzo širila tako da je modelarska sekcija naprečac imala veliki broj polaznika. To je bila jedina učionica u kojoj su se učenici tjerali da puše.
***
Natjerani Srbi, Hrvati i Muslimani tako su zajedno pušili iznad Jajca i posipali pepelom po glavi učesnike AVNOJ-a, ničim ne sluteći da će simpatična maketa desetak godina kasnije predstavljati stvarni izgled ovog grada. Nisam mogao ni da naslutim da će stvarni rat u Jugoslaviji početi par godina kasnije.
***
Neposredno nakon služenja JNA došao sam u Banjaluku, lijepi grad u kome sam upisao Pravni fakultet. Banjaluka je tih Markovićevih godina bila posebno lijepa i bilo mi je zadovoljstvo upoznavati nju i njene ljude.
***
Tih dana smo počeli primjenjivati višestranačje, i umjesto jedne, u BiH je zaživjelo nekoliko novih političkih partija. Po posjetama na predizbornim mitinzima bilo je jasno ko su pobjednici prvih demokratskih izbora. Nacionalne SDS, SDA i HDZ su izdominirali na izborima i umjesto da izlazak iz jednopartijskog sistema postane festival demokratije, postao je festival nacionalizma, revizionizma, govora mržnje i rat je mogao da počne – kao što je već tih dana počinjao u Sloveniji i Hrvatskoj.
***
Uskoro su krenule i mobilizacije. Došao si kasno naveče. Tog dana si išao u Banjaluku…
„Zašto si došao ovako kasno“ – upitah te.
„Nećeš vjerovati, gazdarica mi je izbacila stvari iz stana pa sam ih morao skupljati, ono što je od njih ostalo i što su komšije uspjele skupiti. Što je najcrnje i nju su kasnije istjerali iz stana“ – kroz smijeh si rekao.
„Stvarno uvala, pa šta ćeš sad za stan, šta ćeš sa fakultetom?“
„Pravo da ti kažem i ne razmišljam. Vidiš da se ne zna ništa. Ne znam ni šta se sutra može desiti a kamoli šta ću sa fakultetom.“
Od sutra te više nije bilo. Sutra si poginuo. Samo tako.
***
Za razliku od one na filmskom platnu koja je opisiva, traje i ostavlja utisak, koja je efektna, lirična, smrt u stvarnom ratu je brza i iznenadna, nesavršena, jednostavna i neprikladna sceni sa kraja filma. To valjda i razlikuje život od ratnih romana i filmova jer u životu nema ponavljanja scena, nema repriza i ne znaš režisera nego ti je to život sam pa kakav ti god bio.
***
Rat oružjem je zaustavio Dejtonski mirovni sporazum, ali je on nastavljen svim drugim sredstvima do dana današnjeg. Četvrt vijeka nakon prekida sukoba prošli rat je i dalje glavna tema našeg društva, a sve češće se priča i o narednom, nekom novom ratu.
***
Imam nultu toleranciju na bilo kakvo pominjanje riječi rat, te ostale prateće subjekte u rečenici iz oblasti odbrane i zaštite.
***
Svakom onom kome tako olako preko usta pređe rat koji je ugasio preko 100.000 ljudskih života, najviše civilnih, raselio preko milion ljudi, u PTSP bacio još toliko njih i čije se posljedice danas preživljavaju teškom mukom, koji je ranio toliko lijepih gradova, razorio gotovo bratske ljudske odnose – zabranio bih zakonom da javno govori. Isto kao i svakom onom ko rezultate takvog strašnog rata negira i veliča ih kao nekakvo dostignuće. Rat tokom kog je sva roba imala stostruko veću cijenu, a samo je ljudski život bio džaba. Sram da vas bude!
***
Ako si gladan, kažeš gladan sam, ako te boli, kažeš boli me, ako nisi za rat, pa onda to reci u pizdu materinu više! Jebo vas rat, da vas jebo!
***
Rezultat ovakve politike je da je jedini demografski trend u porastu, onaj koji se tiče odlaska, ili tačnije bijega iz Bosne i Hercegovine, jednako iz Republike Srpske i iz Federacije BiH. Stotine hiljada ljudi napustili su zemlju, kompletne porodice odlaze i ne misle da se vrate.
***
Prije 12 godina, 2009. godine uradio sam ciklus emisija Buka na temu – Ima li Bosne i Hercegovine, to je bilo prvo pitanje svakom od deset gostiju, u tom trenutku najuticajnijim političarima u zemlji. Vjerovali ili ne, niko mi na to pitanje nije odgovorio direktno, svako je objašnjavao svoje razloge zašto ne može na to prosto pitanje da odgovori prostim odgovorom.
***
Milorad Dodik mi je odgovorio da je Bosna i Hercegovina beskonačna privremenost, i ma koliko se gotovo apsolutno ne slagao sa njim, dao je jednu od najpreciznijih definicija ove zemlje, ali i onog što je mnogo važnije – političke strategije koja od Bosne i Hercegovine i njenih entiteta treba da stvori privremenu kategoriju sa stalnom korupcijom. Domaći političari među najbogatijim su u regiji, a veliki broj njih ima vrijednije nekretnine van zemlje negoli u njoj.
***
Ovdašnja politička elita svjesno radi na tome da izgradi politiku, da potpuno kontrolišu sistem i u sistemu potpune dominacije ostvaruju neograničenu privatnu dobit i profit. Jedini cilj bavljenja politikom.
***
Bez obzira na sve navedeno, volim zemlju Bosnu i Hercegovinu. Proveo sam u njoj cijeli život. Moji preci su ovdje došli mnogo prije datuma koje ja pamtim, seljaci, vrijedni ljudi od kojih sam potekao. Nisu vodili lak život, bilo je teško, nemaština i glad, djed je bio u dva svjetska rata, baka se porađala pod drvetom, otac pješačio do škole kilometrima. Oni nisu odustali od ove zemlje, pa neću ni ja.
***
Putujem Bosnom i Hercegovinom vrlo često i svugdje se osjećam dobro, iako putevi nisu bog zna šta. Ljudi koje sam na tim putovanjima upoznao učinili su me srećnim i moje su veliko bogatstvo. Putujem i sa svojom djecom Mihaelom i Marijom, jednako uživaju kao i ja, druže se sa svojim vršnjacima u Mostaru, Sarajevu, Trebinju…
***
A što volim da putujem ka Trebinju. Uzmem dan pred sebe, vrijedi svake minute. Kanjonom do Jajca, zastanem gdje god mi se Vrbas učini ljepšim nego kada sam išao posljednji put, a prođem često. Posebno ranim jutrom, kada izmaglice zavijugaju nad ukroćenom vodom i zakite ga dodatno. Na Makljenu svaki put ostanem zatečen kad ugledam obrise Ramskog jezera. Kako li je samo lijepo!
***
Sa te strane Makljena već počne da miriši Hercegovina. I vidi se za lijepog dana. Ako i ne, onda u Jablanici mora da ti zamiriši jagnjetina, pa Mostar… Onaj pravac od Jablanice do Mostara, to je najljepši put kojim sam se ikad vozio. Na trenutke imaš osjećaj da ideš kroz Neretvu, a ne pokraj nje. Ovo je prelijepa zemlja, a to tako rijetko primjećujemo. Ne znamo ili ne želimo, svejedno.
***
Objašnjavati nekome zašto je odricanje od Bosne i Hercegovine glupost, zašto je štetno smatram gubljenjem vremena i uvredom za ličnu inteligenciju. Opet moram potcrtati – da nema Bosne i Hercegovine, ne bi bilo ni Republike Srpske, ni Federacije BiH, i obrnuto.
***
Istorija ove zemlje, njena kultura i, ono najvažnije, ljudski odnos, nisu počeli nakon referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, niti od potpisivanja sporazuma u Dejtonu, već, srećom po nas, mnogo ranije. Radni sto Petra Kočića je u Sarajevu, ne u Banjaluci, što je normalno, jer Sarajevo je najveći grad u zemlji, a u najvećim gradovima uobičajeno nastaju društvene, poslovne i kulturne elite u zemlji.
***
To ne mijenja činjenicu da je Petar Kočić jedan od najvećih pisaca u zemlji, srpskih i bosanskohercegovačkih, kako god da vam odgovara dok ih čitate. Jer pisce treba neprestano čitati, a ne neprestano im brojati krvna zrnca. Da nije tako, možda bi kuću Branka Ćopića, čije pismo Ziji Dizdareviću zaustavlja dah, obnavljali mi koji ga čitamo, a ne Azerbejdžan.
***
Na svakih 50 kilometara imam nekog kome se mogu obratiti ako mi pukne guma ili mi se desi neki sličan belaj, a to nemam nigdje drugde. Iako u mojoj zemlji pričamo različite jezike, oni su, u najmanju ruku, neobično slični pa se, ako hoćemo, dobro razumijemo.
***
Na svim jezicima u BiH rečenica „Nemam ništa osim ljubavi za tebe“ zvuči isto. Da ovo ponavljamo i mislimo svaki dan, bili bi bolji i Mi, i Oni i sve oko nas. Ali mi baš zato i nećemo. Svake sedmice ovu zemlju napusti neko koga znam. To ne volim, jer ko će ostati?
***
Državu Bosnu i Hercegovinu ne volim. Gadi mi se ovaj vrhunski parazitski sistem zbog kog je najveći broj ljudi koji u njoj živi višak, puka statistika bez mrvice dostojanstva. Ne volim ovu državu zato što je i zakonom omogućila da bez posljedica možemo biti govna prema manjini tamo gdje god smo većina.
***
Magazin Buka, 6yka.com, pokrenuo sam u Banjaluci prije 21 godinu, kao printani magazin i TV emisiju, a evo danas smo jedna od najposjećenijih web medija u zemlji, sa radijom i podkastima. Ponosan sam na svaki dan postojanja našeg malog medija čiji tekstovi i emisije godinama na veliko odjekuju cijelom zemljom i širom regije.
***
Ovog proljeća objavili smo u okviru kampanje protiv govora mržnje spot Hejt SLOVEni, još ste živi !?, koji su pogledali milioni ljudi u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. U mojoj emisiji BUKA ugostio sam nekoliko stotina ljudi, koji su u svojim promišljanjima najčešće manjina, što je sa ovako podijeljenim kartama u novonastalim državama zemlje u kojoj sam rođen – i jedino časno, kako mi je to genijalno predočio Predrag Lucić tokom jednog druženja u Banjaluci.
***
Nisam jugonostalgičan, ja svoju Jugoslaviju živim i dalje, ona u mom slučaju nije nestala uspostavljenjem novih granica, ona postoji bez granica u desetinama predivnih ljudi s kojima stvaram i družim se, a te ljudske konekcije jače su od svakog betona i žice.
O sagovorniku
Aleksandar Trifunović, novinar koji danas živi i radi u Banjaluci, rođen je 7. decembra 1971. u Tesliću. Studirao je pravo na Univerzitetu u Banjaluci. Predsjednik je nevladine organizacije „Centar za informativnu dekontaminaciju mladih u Banjaluci“, koja je pokrenula web portal „Buka“. Trifunović je od septembra 2000. glavni i odgovorni urednik Buke, a pojavljuje se i kao domaćin televizijskog tok-šoua na ovom portalu. Osim novinarskih aktivnosti, aktivno je uključen u rad NVO u Republici Srpskoj, te se često pojavljuje kao predavač i moderator na seminarima i javnim raspravama. Član je Mense Bosne i Hercegovine.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
