Film je iskustvo koje znači: Poginuti ili preživeti

Ranko Munitić: ADIO JUGO-FILM (20)

Kako su se ’68 i crni talas odrazili na jugoslovensku kinematografiju, kako se razvijao mladi jugoslovenski film i koliki uticaj je na naše „filmske radnike“ imala Praška škola saznaćemo iz knjige zapisa „Adio jugo-film“ Ranka Munitića (1943 – 2009), nedavno preminulog scenariste i filmskog i televizijskog kritičara čija su kritičarska zapažanja obeležila stvaralaštvo mnogih sineasta i teoriju o jugoslovenskoj i srpskoj kinematografiji.

– zakon provincije: da bi smeo krenuti u beli svet i tamo pobrati aplauze, moraš prvo ovde da budeš aminovan;

– zakon politike: da bi uspeo, moraš poštovati razgraničenje ideološki podobnih od ideološki nepodobnih tema;

– zakon čaršije: da postaneš velik, tačnije – da te proglase i priznaju takvim, moraš se hvatati u kolo s malim i osrednjima, sa moćnom većinom mediokriteta.

Ali Kusturica o tome nije brinuo.

Nastavit će svojim putem. A sistem se (u svom provincijskom, političkom i čaršijskom segmentu) pokazao nesposobnim, docnije i odviše slabim, da ga zaustavi.

U čemu je tajna njegovog uspeha? U tri principa koja neće izdati:

– ne praviti karijeru, već ispunjavati svoju ljudsku stvaralačku potrebu;

– ne plašiti se rizika, niti dopustiti da te zaplaše moćnici i sile što stražare oko rizičnih zona;

– ne težiti uspehu po svaku cenu, ali ne dozvoliti da te postignuti uspeh ukvari, izmeni, iznutra korumpira.

O tome, kroz protekle decenije, kazuju njegove izjave:

„Ja sam filmu u početku prilazio onako kako je moja majka prilazila domaćinstvu, mislio sam da sve mora biti vrlo precizno, kako ne bi kasnije bilo dodatnih problema. A sada shvatam da film postaje filmom i nastaje kao autentično umjetničko djelo tek kada ga počneš raditi, kad ga otrgneš od onog prethodno zamišljenog… Prava mogućnost da se napravi film jeste da nastane rizik“ (1981, „Sineast“).

„Ne nastojim biti drugačiji svakim svojim novim filmom, nego nastojim samo u okviru onoga što znam svaki put biti bolji“ (1987, „Vjesnik“).

„Ako si zadovoljan onim što si uradio, posebno filmom, onda je to signal da nešto s tobom nije u redu“ (1988, „Večernje novosti“).

„Svi su moji filmovi melodrame, malo žanrovski razbijeni i sa nekim mojim unutrašnjim stavom“ (1989, „Politika“).

„Film spada u onu vrstu iskustva koja znači poginuti ili preživjeti“ (1990, „Politika“).

„Rediteljski poziv, sam po sebi, može se savladati na kursu od petnaest dana: ali da otkrijete tajnu postupka, za to je potrebna velika energija i puno nekih drugih, tuđih znanja. Računam da većina svijeta, gledalaca, shvata o čemu govorim, već i zato što o najkomplikovanijim stvarima govorim jednostavnim riječima. Ja sebe ionako doživljavam kao nekog nomada, kao Ciganina koji stalno mijenja mjesto boravka i koji stalno pokušava da bude živ, jer je takav moj temperament i način na koji vidim stvari: eksplodirajuće ili smirujuće, u svakom slučaju u velikom rasponu. Osim toga, pošto ja ne osjećam nikakvu nacionalnu i religioznu pripadnost, ja nemam neku svoju bazičnu građansku svijest. Film je kao dio življenja. Moje je uvijek bilo isto: radit filmove, živjet, gajit djecu“ (1990, „Radio TV revija“).

Neka Kusturičina razmišljanja imaju dubokog korena i u ovdašnjem nazoru. Na primer, teza o snu kao kreativnom izvoru i nadahnuću, iz 1995. i knjige „Underground“.

„Izvjesne sekvence potiču direktno iz mojih snova; tačno je da prodavati svoje snove nije najpoštenije, ali snovi su najbolji i najčistiji izraz duha, misli, morala, ništa tu nije zatrovano svakodnevnim životom i njegovim pravilima…“

Nastavlja se