Hrvati i Srbi zajednički njeguju i žive (ne)kulturu laži 1(BETAPHOTO/HINA/ Mario STRMOTIC/DS)

Nedavno je u Kninu, na obilježavanju 27. godišnjice vojnoredarstvene operacije Oluja, hrvatski premijer Andrej Plenković, bez da trepne, poručio Beogradu kako je to bila „veličanstvena pobjeda koja nam je omogućila da iz nametnutog rata izađemo kao pobjednici“ i kako su jalovi i zaludni svi pokušaji predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i njegove kamarile da lažima optuži Hrvate za zločine „etničkog čišćenje“, masovno protjerivanje srpskog stanovništva iz Krajine (1995), jer dobro se zna da ih je vodstvo pobunjenih Srba (u suradnji s Miloševićem) prisililo na evakuaciju.

Dok je za Vučićevog beskrupuloznog trbuhozborca Aleksandra Vulina, svojom izjavom Plenković „pretekao i najgore ustaše“, za Vladimira Đukanovića, „naprednjačkog specijalca za prljavi rat,“ samostalna RH samo je novodobna varijanta NDH; ministar branitelja u Vladi RH, Tomo Medved očekuje da se Srbi konačno suoče sa svojom sramotnom ulogom u prošlosti i da se odreknu (prikrivenih) velikosrpskih ambicija koje Vučić, u prepoznatljivoj, „šešeljevskoj“ maniri, stalno i uporno „gura“ kroz svoju ideju „srpskog sveta“.

NACIONALISTIČKE MIZERIJE: Dok je cijela Hrvatska slavila „pobjedu čistu kao suza“, na velikom mitingu u Novom Sadu, pod okriljem vladajućeg SNS komemorirane su žrtve i tragedija Srba iz Krajine (protjerano ih je oko 220.000) kao najveća nacionalna, novodobna katastrofa i zločin počinjen nad Srbima, nakon Drugog svjetskog rata.

Za Hrvate, Olujom je oslobođena okupirana zemlja od mrskog okupatora i time su (p)ostvarene Tuđmanove vizije o pravu na slobodu i vlastitu državu; tek rijetki, poput Vesne Pusić, upozoravaju da nam treba manje ispraznog trijumfalizma, a daleko bi više trebali osvijestiti i slaviti okončanje rata, uspostavu cjelovite RH, dakle prije i iznad svega mir.

Ali, budimo realni, tražimo nemoguće.

Još i danas u Srbiji nema ni spomena o Miloševićevim pripremama za rat i dizanju nacionalističkih tenzija koje su prethodilo ratu, nastavlja se histeričnim pričama o „zaklanom narodu“; s druge strane u RH nitko ne spominje bestijalne zločine koje su počinile hrvatske (para)vojne postrojbe.

Ali, Milanović i Plenković tvrde kako se Hrvati nemaju čega stidjeti, jer „naša postignuća su velika, a naše krivnje, kao u svakom ljudskom djelovanju neizbježne“, pa su tako svi hrvatski zločin(c)i volšebnom relativizacijom „pometeni pod tepih“; ništa manje ili više od slične, nepodnošljive lakoće negacije zločina(ca) u Srbiji.

I tako, svaka strana već desetljećima gradi i razvija svoju (ne)kulturu laži, na kojoj počiva novi nacionalni identitet i narativ; traži opravdanje za vlastite zločin(c)e, te ih bez stida i pameti „delegira neprijateljskoj strani“ optužujući je kao isključivog krivca za sve strašne posljedice krvavog rasapa Jugoslavije.

Zloduh hrvatske politike i izvođač najprljavijih hadezeovskih, zakulisnih radnji, Vladimir Šeks nedavno je izjavio kako svo zlo dolazi iz Beograda i u tomu ima puno istine, ali pri tomu je (o)lako zanemario respektabilni doprinos „hrvatske strane (pa i vlastiti) u pristajanju na tu zloćudnu igru zla i laži.

Zar smo zaboravili kako je hadezeovska nacionalistička bratija likovala nad egzodusom krajiških Srba nakon Oluje, poručujući im neka nose u „majčicu Srbiju“ svoje prljave gaće, tamo od kuda su i došli. Ali, zar se slično nije ponašao Vučić, tada „mladi radikal i talentirani Šešeljev šegrt“, kada je iste te 1995. u Glini držao zapjenjeni ratnohuškački govor, pozivajući na stvaranje etnički čiste Velike Srbije, jednako kao što je u isto vrijeme u Beogradu, sa skupštinske govornice prijetio Bošnjacima; ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana.

Iako postoje video zapisi njegovih izjava, Vučić laže kako nikad nije rekao to što je stvarno rekao, tvrdeći kako su mu riječi izvađene iz konteksta; mogli bi nabrajati u nedogled izjave čitave galerije hrvatsko-srpskih nacionalističkih mizerija, ali za kraj osvrnimo se na Vučićevu inicijativu da „privatno“ posjeti Jasenovac i položi cvijet na grobište „najvećeg podzemnog grada pobijenih Srba“ od ustaške ruke, kao i na Plenkovićevo „odlučno ne“ predsjedniku Srbije, tvrdeći kako još nije vrijeme za takvo što i na koncu kako kao šef susjedne države može doći samo u službeni posjet, jer obavlja najvišu javnu dužnost i političku funkciju.

TRAGIKOMIČNA PREDSTAVA: A, zapravo, radi se o obostrano programiranoj, tragikomičnoj predstavi u kojoj su i Vučić i Plenković dobili upravo ono što su i tražili. Plenkovićevom odbijenicom, Vučić je pred svojom publikom „pokazao i dokazao“ ustašoidni karakter hrvatske države, o čemu dnevno trube raznorazni vulin, đukanovići, vesići i ostali naprednjački likovi koji nas zorno uvjeravaju koliko i kako su granice ljudske niskosti nepoznate, odnosno ne postoje.

S druge strane, Plenković se izložen pogrdama beogradskog vlastodržca i njegovih poslušnika pred svojim, ali i širim hrvatskim auditorijem legitimira(o) kao odlučni branitelj nacionalnog korpusa i interesa i na taj je način ojačao pozicije prema Milanoviću koji izrazito, žestoko nacionalno obojenim stavovima sve češće i dublje zadire u desno, ali hadezeovsko biračko tijelo.

Naravno, Vučiću uopće nije stalo do komemoriranja žrtava ustaškog teror u Jasenovcu, već se radi o čistoj samopromociji, kao uostalom i kod Plenkovića o političkom lešinarenje, zajedničkom modusu operndi populističke politike i demagogije.

Partizani su 20. godina nakon svršetka Drugog svjetskog rata počeli obilježavati samo okrugle obljetnjice, zar nije vrijeme i da se i mi počnemo ponašati slično?

Ali, eurozastupnik Predrag Fred Matić, vukovarski branitelj, uznik srbijanskih logora i ministar u Milanovićevoj vladi tvrdi kako svi mi, na ovim prostorima još uvijek živimo u ratu; svaka se strana grčevito drži svog nacionalističkog narativa (pre)punog mržnje, isključivosti i licemjerja, slavi svoje pobjede (i poraze) gradeći na njima svoju (ne)kulturu laži. Međutim, čemu se čudimo: zar to nije oproban, uvijek efikasan recept nacionalističke mobilizacije neophodne kada nam zakažu svi (pre)ostali racionalni argumenti.

BUDUĆNOT JEDINO U ISTINI: Dr Milorad Pupovac, šef SDSS, koalicijskog partner Plenkovićeva HDZ, izjavio je kako se nije smijelo dogoditi da Vučić ne može u Jasenovac i možda je u pravu, iako dobro zna, ili bi barem trebao znati o čemu se tu radi.

Naime, prošle su godine nakon obilježavanja Oluje, kojoj je nazočio i Boris Milošević, predstavnik Srba i tadašnji potpredsjednik Vlade RH i najviši dužnosnici hrvatske vlasti hodočastili su mjesta stradanja i zločina nad Srbima, ali tu se na žalost i stalo, a trebalo je ići dalje i još dublje u prošlost, kako bi se, barem s hrvatske strane (i na simboličkoj razini) osvijestili užasni ustaški zločini počinjeni tijekom Drugog svjetskog rata, naravno sve u funkiciji međunacionalnog pomirenja i ponovne uspostave međusobnog povjerenja.

Stoga bi se Plenković trebao odazvati Pupovčevu neizravnom pozivu i recimo iduće godine nazočiti obilježavanu strašnog ustaškog pokolja Srba u Glini (od 24. srpnja do 8. kolovoza 1941), kad je na monstruozan način pobijeno nekoliko stotina (točan se broj ne zna) posvema nevinih ljudi, a pravoslavna crkva Rođenja Presvete Bogorodice sravnjena sa zemljom.

Od uspostave neovisne RH, predstavnici državne nomenklature sustavno izbjegavaju ili ignoriraju pokloniti se žrtvama ustaškog terora u Glini, čak nema ni predstavnika hrvatske ljevice, ali čemu se čuditi kada je počasni predsjednik hrvatskih antifašista lik poput Stjepana Mesića.

Na mjestu spaljene i porušene crkve, 1966. bio je izgrađen Spomen dom žrtava fašizma, da bi 1995. bio preimenovan u Hrvatski dom, pred kojim je od 2014. zabranjeno okupljanje, polaganje vijenaca i paljenje svijeća u spomen na žrtve ustaškog zločina.

Obilježavanje masakra u Glini još uvijek, ni danas nema „tretman paradigme politike uništenja Srba u NDH“, kako je to na ovogodišnjem okupljanju s pravo zaključio Veran Matić, specijalnini izaslanik predsjednika Srbije; to je, rekao je Pupovac u RH još uvijek nepriznat zločin i dodao: „Kao što ne bi smijelo postojsti vrijeme u kojem predsjednik Srbije ne bi mogao posjetiti Jasenovac… jednako tako ne bi smijelo biti zapreka da predsjednik Vlade RH posjeti mjesto stradanja Srba u Glini“.

Nesporno, Pupovac je u pravu kad poziva da se usprkos svemu moraju graditi pretpostavke zajedničkog života (ne surogatnog suživota), ali on je moguć samo na kulturi istine, pravdenosti i ostalih moralnih vrijednosti, a ne (ne)kulturi laži.

Radi se o tomu, rekao je Pupovac (beogradskoj Politici), „da uz sve razlike radimo na tomu da se ne udaljavamo još više nego što smo udaljeni“. Ali, dok svaka strana „suprotstavljenih etniciteta“ bez imalo samokritičke svijesti tvrdi da je uvijek bila na prav(edn)oj strani povijesti, teško da sama povijest može podnijet toliku količinu laži bez posljedica.

I stoga, kako je to opjevao Matija Bećković, uistinu veliki srpski pjesnik i pisac antologijskih stihova, ali i duhovni mentor i intelektualna perjanica postgazimestanske nacionalističke Srbije u čije su ime počinjeni najstrašniji zločini, naš je usud stalno „ćeranje“; ćerali smo se u prošlosti, ćeramo se i danas, a ćeraćemo se i sutra, jer i Srbi i Hrvati bez međusobnog ćeranja jednostavno gube smisao vlastitog postojanja.

To naprosto nalažu imperativ i kodeks zajedničkog hrvatsko-srpskog života u (ne)kulturi laži. Tu smo i Hrvati i Srbi jedino dosljedni, do kraja i bez ostatka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.