Srđan Milivojević, poslanik Demokratske stranke u drugom sazivu, po pravilu sedi u prvim „pozicionim“ redovima u sali Skupštine Srbije. Verbalno se skoro svakodnevno sukobljava najčešće sa radikalima. „Drugi ne žele da se spuštaju na taj nivo, ali ja to činim jer radikali samo takav jezik razumeju.

Srđan Milivojević, poslanik Demokratske stranke u drugom sazivu, po pravilu sedi u prvim „pozicionim“ redovima u sali Skupštine Srbije. Verbalno se skoro svakodnevno sukobljava najčešće sa radikalima. „Drugi ne žele da se spuštaju na taj nivo, ali ja to činim jer radikali samo takav jezik razumeju. Ja sam, uostalom, završio Poljoprivredni fakultet“, objašnjava Milivojević u razgovoru za naš list. Radikali ga zovu „primerak“, a često mu poručuju da ode na lekarski pregled ili u Zoološki vrt. Uzvraća im istom merom. Kao primer može da posluži njegov dijalog sa jednim poslanikom SRS. „Gospodine Milivojeviću, ima nade za vas, medicina napreduje“, poručio mu je politički suparnik. „Za vas, gospodine, nema nade, veterina tako brzo ne napreduje“, uzvratio mu je Milivojević.
Komentarišući opstrukciju parlamenta i šanse da bude deblokiran, Milivojević ističe da je potrebna promena Poslovnika. „Legitimno je pravo opozicije da opstruiše parlamentarni rad i pokušava da ostvari svoje ciljeve. U ovom trenutku suočeni smo pre svega sa nastojanjem SRS i DSS da opstrukcijom donošenja važnih zakona spreče boljitak za Srbiju i njene građane. Legitimno je pravo pozicije da pokuša da spreči takvo nastojanje opozicije“, navodi Milivojević. On smatra da bi bilo najbolje da u avgustu bude usvojen novi Poslovnik. Na pitanje kako bez dogovora sa opozicionim poslaničkim klubovima mogu da usvoje novi Poslovnik i to u avgustu kada je parlament obično na kolektivnom odmoru, Milivojević odgovara da „opozicija može da proba da opstruiše tu sednicu, ali mi možemo da radimo dan i noć, nema problema“. „Kome je do odmora nek da ostavku na mesto poslanika i ide kući“, poručuje.

Prijateljstvo sa Lukovićem i Veljkovićem

– Veoma sam ponosan na prijateljstvo sa pokojnim Radojkom Lukovićem, otporašem iz Požarevca i Miletom Veljkovićem. Obojca su dali nemerljiv doprinos borbi za slobodu i demokratiju. Njihova smrt je veliki gubitak za njihove porodice, Požarevac i list Danas. Jeste Mile radio za različite medije, ali mislim da se najviše iskazao u Danasu. Podlistak Braničevo Danas bio je kruna njegove karijere, smatra Milivojević. Dodajući da pamti mnogo hrabrih novinara, primećuje da su neki od njih danas zaboravljeni. „Teško mi pada što su mnogi zaboravili doprinos takvih novinara i nezavisnih medija“, dodaje.

Srđan Milivojević je rođen u Kruševcu 1965. godine. Njegov čukundeda Milivoje Milivojević bio je barjaktar Karađorđeve vojske i vojvoda u prvom i drugom srpskom ustanku. Pradeda Steva Dimitrijević, prvi dekan Bogoslovskog fakulteta, a rođeni deda heroj oslobodilačkih ratova 1912-1918. godine i nosilac najvećih odlikovanja iz tog perioda. „Deda je svojim znanjem i umešnošću stekao ogroman kapital. Bio je ugledan trgovac automobilima i zbog toga je posle Drugog svetskog rata bio u zatvoru, a cela porodica je bila označena kao „sumnjiva“, priča Milivojević. Možda deluje čudno za one koji poznaju njegov politički rad, ali Milivojević je odgajan u duhu tradicionalne, religiozne i monarhističke porodice. Sa šest godina je na zidu kuće, u kojoj je bilo sedište kruševačke komunističke partije, napisao „Živeo kralj“. U mladosti se bavio sportom i imao želju na nastupi na Olimpijskim igrama. „Sanjao sam da osvojim zlatnu medalju ne zbog sebe već da bih kad zasvira „Hej, Sloveni“ zapevao „Bože, pravde“.

Bedž i knjige

Milivojević je član DS od 5. oktobra 2004. godine, a na reveru nosu bedž „Otpora“. Priprema tri knjige. Zbirku kolumni je hteo da nazove Replika, ali pošto je Vladan Batić objavio knjigu sa tim naslovom, mora da nađe drugi. Druga je roman o „Otporu“ i dešavanjima u Srbiji od 1903. do danas, kroz priču o tri generacije ljudi. Treća je o gorskoj službi spasavanja. „Najsrećniji deo života mi je bio od 1980 do 1991. kada sam bio član gorske službe spasavanja na Kopaoniku“, kaže.

– Znam ko sam, šta sam, ali to ne znači da mrzim druge. Naprotiv. Iako živim u jednonacionalnoj sredini, odgajan sam u duhu tolerancije. Roditelji su me učili da ljude cenim po tome kakvi su, a ne ko su. Drago mi je što i danas, posle svih tragičnih dešavanja, u svim delovima bivše Jugoslavije i među pripadnicima različitih vera i nacija imam prijatelje, dodaje Milivojević. Opozicionu aktivnost je počeo još na studijama. Kao student druge godine Poljoprivrednog fakulteta, 1987. godine, tražio je da iz hola bude uklonjena bista Josipa Broza Tita. „Mogu da razumem, da u holu Poljoprivrednog fakulteta stoji bista svinje ili recimo magarca, ali mi nije jasno zašto stoji Titova“, govorio je. Učestvovao je na svim opozicionim protestima od 9. marta do 5. oktobra, a zbog njegove opozicione delatnosti porodica je imala puno problema. Bio je aktivista „Otpora“ i hapšen 42 puta. „Dva puta su me kidnapovali ljudi koji su se predstavili kao službenici DB i pretili mi ubistvom. Mnogi ljudi su tokom devedesetih mnogo gore prošli, te ono što se meni dešavalo nije ništa“, priseća se. „Kada čujem kako kmeče sa skupštinske govornice da je tokom akcije Sablja uhapšeno 10.000 ljudi na pravdi boga, prisetim se da je tokom maja, juna, jula 2000. uhapšeno 40.000 otporaša, mnogo više na pravdi boga. Niko od nas nije osuđen za ubistva, niti je najavljivao ubistva političkih protivnika“, dodaje.
Po završetku studija, Milivojević se sa pokojnim ocem bavio stočarstvom. Imao je zatim marketinšku agenciju, a uspešno se bavio i ugostiteljstvom. Restoran brze hrane koji je vodio sa bratom bio je poznat širom Srbije po, priča se, odličnim ćevapima. Da mu ne bi prigovarali da se bogati na konto svoje političke aktivnosti, Milivojević je kada je postao poslanik napustio privatni biznis. Sanja da se vrati privatnom poslu. „Kad Srbija čvrsto zakorači ka EU, napuštam politiku i vraćam se biznisu. I to u svom Kruševcu. Nikada ne bih živeo u Beogradu. Volim mir i prisnost koja postoji u mom gradu. Svakog jutra rano ustajem, idem u crkvu, trčim do Bagdale, idem na pijacu, gde najradije razgovaram sa ljudima koji su za SRS i onda u svoju stranku. Kad stignem kući, gde živim sa majkom, počnu da dolaze komšije. Kod nas se zadržalo da se posećujemo, donosimo kolače, pite…Nema toga u Beogradu“, zaključuje Milivojević. Na pitanje zar politika nije profitabilnija od privatnog biznisa, Milivojević odgovara da ljudima koji rade za 15-20.000, poslaničke plate normalno deluju astronomski. „Ne žalim se na platu, ali sam ja te pare ranije zarađivao za 3-4 dana. Nije stvar u parama već u miru. Majka mi stalno govori „Sine, batali tu politiku“, kaže Milivojević.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari