„Neoplanta, Novi Sad, Újvidék, Neusatz. Grad u južnom delu Panonske nizije, na levoj obali Dunava. Pisani dokumenti ga 1213. godine pominju pod imenom Petro de Wardo. Godine 1748. dobija status slobodnog kraljevskog grada od Marije Terezije koja je, u ediktu koji je tim povodom izdala, napisala da se grad zove Neoplanta, a da ga svaka tamošnja nacija naziva na svom jeziku.

Trijanonskim mirovnim ugovorima 1920. godine, Novi Sad je pripojen Jugoslaviji. Između 1941. i 1944. pripadao je Mađarskoj. Godine 1942, od 20. do 23. januara, mađarska vojska je u Bačkoj izvela masovna ubistva na etničkoj osnovi, procenjuje se da je broj žrtava ovog pokolja između 3300 i 3800 osoba jevrejske i srpske nacionalnosti. Samo u Novom Sadu bilo je 879 žrtava. U zimu između 1944. i 1945. godine, partizanske jedinice su pod rukovodstvom komande Vojnog okruga za Banat, Bačku i Baranju, i uz asistenciju Odeljenja za zaštitu naroda (OZNA), saterale u logore više desetina hiljada Mađara i Nemaca i počinile masovna ubistva. Nemci su internirani iz Vojvodine, pa tako i iz grada Novog Sada. Procene broja žrtava variraju, zvaničnih podataka nema.”

Tako glasi jedna od prvih fusnota u romanu Lasla Vegela “Neoplanta ili obećana zemlja”, koji će, u prevodu Arpada Vicka s mađarskog, uskoro biti objavljen i na srpskom jeziku (Akademska kuća, Novi Sad). Ta beleška, u zavisnosti od onog koji je izgovara, naime, od njegove nacionalnosti i odnosa prema trenutnoj vojnoj ili mirnodopskoj upravi u gradu, pojavljuje se u nekoliko varijacija i u glavnom tekstu romana, sve sa Marijom Terezijom, svojom središnjom figurom, svojim centralnim spomenikom, da negde pred kraj knjige, dobije svoj komični oblik, u površno napabirčenom engleskom jeziku koji izgovara jedna od dve glavne ličnosti, jedan od dvojice naratora, tačnije, glavni i najuticajniji sabesednik naratorov – Laza Pavletić, fijakerista novosadski, neoplantski, vozeći jednu od svojih poslednjih tura pred penzijom.

Taj citat o multikulturalnoj, multikonfesionalnoj, multinacionalnoj varoši, u kojoj se spajaju i razdvajaju Balkan i Srednja Evropa, pojavljuje se kao lajtmotiv i u istoimenoj pozorišnoj predstavi Andraša Urbana, režiranoj u Novosadskom pozorištu/Ujvideki Szinhaz, prema Vegelovom romanu i dramatizaciji Kate Đarmati, takođe, u različitim situacijama, kad god Grad pohode vojske koje su za jedne oslobodilačke, a za druge životno ugrožavajuće – mađarski honvedi ili jugoslovenski partizani, obasuti cvećem dok prolaze glavnim bulevarom i pozdravljeni svečanim besedama na centralnom gradskom trgu, na mađarskom ili srpskom jeziku, ili dok na stratište, pod dunavski februarski led, odvode Srbe, Jevreje i Rome, a Mađare i Nemce, potom, pod strnjiku ukraj katoličkog groblja, da bi se, na samom kraju predstave, pred nama pojavio i lik same carice i kraljice Marije Terezije, koji igra Silvia Križan, u haljini od banknota. Njoj, od koje Novi Sad ishodi maltene kao Atina iz Zevsove glavudže, a pošto izgovori svoje znamenito slovo kojim daruje milost slobodnog kraljevskog grada toj višeimenoj varoši što je na latinskom naziva Neoplanta (no za masnu svotu forinti koju su prikupili meštani, poglavito Nemci, Mađari, Jevreji i Srbi), preko usta će biti zalepljena novčanicu od dve stotine evra, kao što se lepi na čelo kafanskog primaša ili tura u brusthalter nekoj starleti ili sponzoruši, istim onim gestom kojim se vezuju usta da ne svedoče o onom što su čula, ili oči – da žrtva ne gleda smrti u lice.

Već iz sadržaja fusnote koja kao da je prepisana iz nekog bedekera, jasno se vidi da je posredi urbano mesto u kojem glavnu reč vode nacije, a ne osobe. Parafrazirajući, danas potresno zaboravljenu, znamenitu frazu Karla Marksa o svetskoj istoriji kao istoriji klasnih borbi, ovde možemo reći da je istorija Neoplante, tako kako nam je predočavaju Vegel Laslo i Urban Andraš, zapravo istorija permanentog nacionalnog sukobljavanja, u kojem pojedinci padaju i uzdižu se, tragaju za istinom i lažu sebe i druge, žive i umiru, ubijaju i bivaju ubijeni, kao neumitni pripadnici rodova i vrsta, među kojima stoji ambis i kad je sloga. “Pre ili kasnije moramo se suočiti s činjenicom da nas i od naboljeg prijatelja deli provalija koju nije moguće preskočiti”, piše Vegel, čijim „gradom romanom”, čijom Neoplantom, zemljom obećanom i zemljom prokletom, defiluju usamljenici skloni depresiji, melanholici koje euforija spopadne samo kad osete vrelinu krda, jer se tu temperatura naglo diže na obećanje osvete i žrtve – dok se jednima krv ledi u žilama, drugima vri. Palićemo i mi vaše crkve i u njima pojiti svoje konje, lokaćemo iz vaših lobanja i silovati vaše žene, ljuto poput košave, kao što ste i vi harali, ali, mi ćemo, uz to, ovom gradu i ovom delu sveta doneti kulturu i civilizaciju, stari sjaj Habzburgovaca ili zlata drevne Vizantije! Mi, to sveto mi! Eto, to Mi je ovde svako ono ja.

Reč je, dakle, o onom istinski odvratnom u svetu, u gradu, među ljudima, o kolektivnom identitetu koji se na čoveka strovaljuje i pre njegovog rođenja, dok je još u utrobi majke, dok je još u primisli svog pretka, kao gotova stvar, kao formirano lice jedne i jedinstvene nacije kojoj je svaka ličnost degeneracija, a svaka različitost – nepotrebni luksuz! A čovek se rađa tek kad počinje da se iskobeljava iz ovog kolektivnog identiteta. Mudro je i hrabro o tome govorio pred smrt Milan Kangrga, vapeći da Hrvat – to još nije čovek! Mađar, Srbin, Jevrejin, Rom, to još nije čovek, to je niži stepen postojanja bez egzistencije, koja je svojstvo isključivo personalno! „Ukočena, prestravljena masa jedva čeka da bude pokorena, jer ne ume da živi, već samo da sanja, a sanja uvek o tome kako nailaze novi varvari kojima će se prepustiti, podati“, piše Vegel. Takođe i ovo: „Obeležen sam i nosim na sebi beleg, uprkos svojoj volji.“

„Neoplanta“, i roman i pozorišna predstava, svojevrsna je razglednica iz pakla, ali sa epilogom koji ukazuje na to da ovaj grad, kojeg „svaka tamošnja nacija naziva na svom jeziku“, ipak, može biti obećana zemlja, kao i svaka druga. No, postoje izvesne, ne male, razlike između istoimenog književnog i pozorišnog dela.

Kod Vegela, posredi je, kako sam kaže, „mali egzotični svet čiji su stanovnici isto tako smešni, koliko su i opasni“; kod Urbana, malo šta je ostalo od ove smešne strane. Tu, na pozornici, čitava istorija neoplantskih sukoba dobija stameni oblik honvedskog egzercira na vojnom vežbalištu ili akcije na samom frontu, da povremeno, ali neretko, prelazi u vidove nekadašnjih sletskih vežbi u socijalističkoj Jugoslaviji. Kod Vegela, sve to, ipak, ima nešto umekšanije crte i sagledava se u obrisima, kao kroz sfumato koji su nanele naslage vremena. Kod Urbana, prošlost izbija kao sadašnjost i predstavlja nam se iz jezive blizine – u prostoru, sve bliže i bliže što je u vremenu udaljenija. To je ona prošlost koja preti poput vampira, jer je nikada nismo sahranili po svim pravilima ukopa mrtvih ostataka, pa nastavlčja živi življe od života.

Iz razlike ovih prosedea izbija i razlika u ideološkim pogledima. Dok kod Vegela, čiji junaci, osim što mogu biti opasni, mogu, u zavisnosti od situacije, biti i smešni, ipak, postoji jedna nostalgično restaurativna nit koja se odnosi na socijalističku prošlost grada i zemlje, kod tri decenije mlađeg Urbana, ova je prošlost stavljena u istu negativnu ravan totalitarizma kao i, na primer, onaj deset puta kraći period pod mađarskim fašistima Hortija Mikeša.

Vegel ne zaboravlja da napomene da „s onim čega smo se u socijalizmu stideli, time se danas hvalimo i ponosimo“, niti prelazi preko činjenice da su u socijalizmu i radnici odlazili na zasluženi godišnji odmor na more, a ne samo gospoda, niti, pak, prećutkuje da smo, povratkom na kapitalizam, „slagali sami sebe“ i da se svi naglo pretvaramo u licemere. Kod Urbana, nema pomena o ovoj klasnoj suprotstavljenosti koja se danas sve više zaoštrava. Vegel čak i „Jogurt revoluciju“ vidi u tom ključu restauracije kapitalizma: „Odzvonilo je socijalizmu, deru se bivše komunjare, i mašu nacionalnim zastavama (…) komunisti dok nose u banke krvave svežnjeve banknota. Smrt jednakosti, sloboda kapitalu, uvežbavaju lekciju koju će, jednog dana, pretočiti u zakon. Banke peru krvave mrlje, komunisti mogu da odahnu, Bože, uzdišu, zaista majstorski uvodimo kapitalizam, ponavljaju ponosito i spuštaju se na udobne, građanske, bidermajer stolice i prihvataju se srebrnog pribora za jelo. Živo gestikuliraju, mašu srebrnom viljuškom, srebrnim nožem žustro probadaju vazduh. Sve će biti u redu, izjavljuju intelektualci. Najgrlatiji su univerzitetski profesori koji, napustivši amfiteatre, na trgovima urlaju zahtevajući kapitalizam – odmah. U znak zahvalnosti dobijaju titulu profesora emeritusa.“

U predstavi, dakle, izostaje ova jasna i razgovetna, vegelovska kritika kapitala, kojom se autor pokazuje kao lucidni hroničar vremena, ovde i sada. Samim tim, razlikuju se i epilozi. Dok se u romanu mogućnost obećane zemlje vidi pre svega u ličnom traženju oproštaja za grehe, nacionalističke i, danas, lihvarsko-kapitalističke, u predstavi to rešenje predstavlja radikalni rez ne samo sa nacionalističkom retorikom i postojanjem, jer je ona koren svakog zla, nego i sa ukupnom prošlošću.

Stoga, dok se roman završava metaforički, činom pokajanja junaka koji, iako pravoslavac, želi da bude sahranjen na katoličkom groblju, na kojem je bio primoran da ubije svoje najbolje prijatelje – a to ne bi učinio da ga oni nisu molili da izvrši egzekuciju, jer će tako barem spasiti sopstveni život – predstava se završava svojevrsnim rok-koncertom koji okluplja na istom mestu i u istom duhu mlade ljude, bez obzira na njihovu nacionalnost, jer su im podjednaka ne samo interesovanja nego i želje.

Jednom rečju, Novi Sad, Újvidék, dobio je i grad-roman i grad-predstavu kakvu danas nema nijedna druga varoš.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari