U hraniteljskoj porodici mi je lepo, mnogo bolje nego u domu. Žena kod koje živim je starija, ali se lepo slažemo. Sve mi dopušta, osim što je neumoljiva kada je u pitanju učenje, ali ja sam odličan đak. Njena unuka mi je kao sestra, idemo zajedno u školu i pomažemo jedna drugoj – priča petnaestogodišnja Milka S. iz Bele Crkve.
Na moru je prvi put, kao i većina njenih vršnjaka koji su ove godine imali priliku da letuju u odmaralištu Crvenog krsta „Krista Đorđević“ u Baošićima. Milka se, priča, u Baošićima, prvi put i zaljubila.
– Zove se Marko. Nažalost, on je već otišao kući, ali razmenili smo brojeve telefona i rekao je da će me zvati kada se vratim u Belu Crkvu – kaže Milka.
Na oporavku su i deca iz srpskih enklava na Kosovu i Metohiji, đaci pešaci, mališani romske nacionalnosti iz socijalno-ekonomski ugroženih porodica, kao i deca koja su pobedila na takmičenju “Krv život znači”.
Danilo M., jedanaestogodišnjak iz Gračanice, prvi put je na moru, u kupanju uživa kao i u boravku u dečjim radionicama i na žurkama.
– Umem da pevam i kada budu karaoke takmičiću se, ali još nisam odlučio koju ću pesmu pevati. Ovde mi je lepo, mada mi nedostaju mama, tata i brat. Opušten sam ovde, mada je i kod kuće drugačije nego ranije – priča Danilo.
Stariji su, međutim, i dalje skeptični. Dragomir Durlević, nastavnik tehničkog iz Štrpca, ističe da je iz škola u ovoj opštini u odmaralištu ove godine letovalo 180 mališana.
– Mali broj njih je ranije bio na moru. Oduševljeni su svojim boravkom ovde, a i ja kao profesor zadovoljan sam što imaju celodnevne obaveze. Jedino su pomalo stidljivi, jer govore drugim dijalektom, prvih dana su čak ostavljali hranu u tanjirima, jer se stide, pa sam morao da idem od jednog do drugog da im objašnjavam da je hrana pripremljena za nas i da će uvrediti ljude koji su spremali ako ne jedu – ističe Durlević.
On dodaje da deca koja su mlađa od 12 godina ne znaju šta se događalo tokom devedesetih i koliko je situacija u enklavama ozbiljna.
– Na Kosovu je prividno mirno, ali nikada se ne zna kada situacija može da se pogorša. Uglavnom provociraju mlađi, oni od 18 do 25 godina, trube, dobacuju. Sa starijima nema problema – ističe Durlević.
Osim učitelja i radnika Crvenog krsta o deci tokom celog leta brigu vode i volonteri omladine ove ustanove. Momci i devojke uzrasta od 15 do 27 godina trude se da deci svaki minut bude isplaniran kroz zabavu i učenje.
Volonterka Zorana Lazarević ističe da je sa decom pravo zadovoljstvo raditi, da su se mališani brzo “otvorili” i da sve svoje dileme dele sa njom. Tako je i sama pre šest godina došla u Crveni krst zainteresovana da što više nauči o štetnosti psihoaktivnih supstanci i HIV-u.
– Znam sve njihove probleme i tajne, naročito ljubavne nedoumice. Dvoje njih me je čak pitalo da li mogu da imaju seksualni odnos za vreme menstruacije, što se mnoga deca njihovog uzrasta stide da pomenu. Pridobila sam ih svojim pristupom, jer se nisam postavila kao predavač, već kao iskusniji vršnjak koji hoće da sasluša i da razgovorom kroz radionice otklonimo sve nedoumice – priča Lazarevićeva.
Na radionicama prve pomoći deca sa Kosova prednjače, jer su obuku prošli u školama, a u Baošićima su samo usavršili svoje znanje.
– Znam ja da vežem “osmicu”, to je isto kao i za ruku – prva se javlja trinaestogodišnja Dragana iz Štrpca na pitanje volonterke Aleksandre Mirković koja vodi ovu radionicu.
Devojčica desetini svojih drugara pokazuje kako se imobiliše skočni zglob uz objašnjenje da je ukazivanje prve pomoći naučila u osnovnoj školi kroz časove biologije.
– Hoćemo li da probamo da vežemo lakat, da tako pomognemo nekome ko slučajno padne i povredi se – samo je novo pitanje radoznalih mališana na radionici prve pomoći.
Sa prvim mrakom plato odmarališta „Krista Đorđević“ u Baošićima vrvi od mališana. Osim dece koja su smeštena u odmaralištu, stalni gosti su im i roditelji i deca koji su na odmoru u Baošićima, kao i komšije. Na večerašnjem programu su igre bez granica, pa se pedesetak mališana već podelilo u 10 timova. Preostali sa tribina navijaju za Orlove, Pantere, Jolove, Sive anđele i ostale ekipe s domišljatim nazivom.
Posle početnog igranja pikada sa povezom na očima, kojem umalo nisu stradali volonteri iz Rume i Ivanjice, dolazi najzanimljivija igra jedenja kolača i ispijanje vode bez pomoći ruku. Sudija još nije ni dao znak, a dečak koji dolazi iz hraniteljske porodice iz Bele Crkve već je pojeo kolač. Da nije “prestupio” sigurno bi ušao u Ginisovu knjigu rekorda u brzini kojom je slatkiš “nestao“ sa njegovog tanjira. Ipak, tročlani novinarski žiri bio je neumoljiv, pa je dečaku romske nacionalnosti ostalo samo da protestuje poput pravih sportista koji su nezadovoljni odlukom arbitara. Na sreću, ovde nisu postojali žuti kartoni kao opomena za “neprimereno“ ponašanje. Čak ni poslednja igra u nizu nije uspela da odluči pobednike, pa je morala da se igra bonus igra, a pobedu i poklone u vidu kompleta za crtanje odnela je ekipa koja je najbrže uspela u igri improvizovane štafete.
Donatori i penzioneri
Ovog leta je, međutim, bilo mnogo manje dečje cike i smeha u ovom objektu, a razlog je nedostatak novca. U akciji prikupljanja novca učestvovalo je 9.170 Beograđana koji su putem uplatnica Infostana uplaćivali novac i na taj način obezbeđeno je tri miliona dinara. Iz dijaspore obezbeđena su sredstva u iznosu od 4.700 evra, što je znatno manje nego ranijih godina. Zahvaljujući sredstvima Ministarstva za rad i socijalnu politiku letovala su deca iz hraniteljskih porodica.
Dragan Radovanović, predsednik Crvenog krsta Srbije, ističe da ova organizacija veliku zahvalnost duguje osamdesetdvogodišnjem penzioneru iz Novog Sada koji svaki mesec izdvoji između 20.000 i 30.000 dinara.
– Zahvaljujući donatorima mnogo dece je videlo more. Međutim, deca ovde ne dolaze samo da bi se kupala, već i da bi učila i da bi se socijalizovala – napominje Radovanović.
Konjima čiste sneg
Đaci pešaci koji do škole svakog dana u jednom pravcu prevale i do 10 kilometara takođe su imali priliku da se iskupaju. Volonter Marko Andrejević iz Ivanjice objašnjava da ta deca pokazuju neverovatan entuzijazam, čemu ih je naučila svakodnevna borba u životu. „Najteže im je zimi. Pre nego što krenu na dugo pešačenje oni puste konje da utabaju stazu u dubokom snegu, a ako bude prohodno tek onda kreću do škole. Isto je i kad reše da se vide sa vršnjacima koji žive u centru sela. Zato ovde možemo da čujemo da im najviše nedostaje druženje sa vršnjacima, jer retko silaze u gradove“, priča dvadesetogodišnji volonter iz Ivanjice.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


