Latinica i srpski jezik jesu najzastupljeniji u javnoj komunikaciji u subotičkoj sredini, a za njima dolaze mađarski i hrvatski jezik kao oblici pisane i verbalne komunikacije. Ovo su rezultati istraživanja koje je predstavljeno na XXI kolokvijumu u organizaciji Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, a autor istraživanja dr Petar Vuković, profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, napominje da je hrvatski jezik daleko manje zastupljen od srpskog i mađarskog.


„Ovakvi rezultati govore ne samo o zastupljenosti jezika pojedinih nacionalnih zajednica već i o njihovom položaju u društvu“, ističe dr Vuković. Prema rezultatima dobijenim u istraživanju, nešto je veći procenat upotrebe hrvatskog jezika u zvaničnoj komunikaciji državnih institucija u gradu, koje u visokom procentu poštuju zakonsku regulativu kada propisuje korišćenje (i) hrvatskog jezika. Međutim, u svakodnevnoj komunikaciji i kod pravnih osoba privatnog sektora to je znatno ređi slučaj. U toj, privatnoj sferi dominiraju srpski jezik i latinično pismo, te je i mađarski jezik u znatno manjoj meri prisutan u odnosu na zvanične propise. Dr Vuković navodi da je za većinu građana Subotice uobičajena komunikacija na srpskom jeziku i na latinici, a relativno je malo natpisa na ćirilici.

„Slaba zastupljenost hrvatskog jezika govori o tome da veliki broj građana Subotice sumnja u potrebu da se hrvatski pojavljuje kao zvanični jezik, prosto zato što je srpski jezik dovoljno razumljiv. Isti je slučaj i sa mađarskim jezikom, koji je u službenoj upotrebi zastupljen u visokom procentu, dok je u privatnoj sferi taj postotak takođe manji, jer većina Mađara razume dominantan, srpski jezik“, navodi dr Vuković.

U principu, uobičajeni model komunikacije koji važi za gotovo sve višejezične zajednice jeste komunikacija na najmasovnijem, većinskom jeziku, koju po pravilu prihvataju i manjine koje privatno ne govore tim jezikom. Gotovo je pravilo i u Subotici da na srpskom između sebe komuniciraju i Mađar i Srbin, i Mađar i Hrvat, birajući tako najprihvatljiviji jezik za sve, odnosno jezik koji svi poznaju. Time se, međutim, neprimetno smanjuje etno-jezička vitalnost manjinskih zajednica, napominje dr Vuković, te bi trebalo da je u interesu svih njih da povećaju zastupljenost svog jezika u „jezičkom krajoliku“ i sredini u kojoj žive. Na taj način se može povećati vitalnost jedne jezičke zajednice, i u krajnjem njena otpornost na asimilaciju i nestajanje.

„I za hrvatsku zajednicu u Subotici je važno da razmisli o prisutnosti svog jezika u javnoj komunikaciji, u natpisima na javnim mestima, jer to istovremeno određuje i kako zajednica samu sebe percipira, koliko je spremna da maternji jezik koristi izvan područja javne komunikacije i kakvo je njeno poimanje vlastitog identiteta“, navodi dr Petar Vuković.