Dugovečni na vlasti i uz vlast: Vremena se menjaju, oni se snađu uvek

Crna Gora: Milo bez premca

Nekoliko državnih i partijskih funkcionera u Crnoj Gori u politici je aktivno više od 30 godina, a među njima prednjači šef države i Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. „Za petama“ su mu poslanici DPS-a Duško Marković i Mevludin Nuhodžić, kao i Demokratskog fronta (DF) Predrag Bulatović, koji je nekada bio predsjednik Socijalističke narodne partije. Oni su do 1997. godine bili članovi jedinstvenog DPS-a.

Đukanović je šest puta je bio na čelu Vlade i dva puta predsjednik Crne Gore. Politikom se počeo baviti kao član Saveza komunista Jugoslavije, da bi početkom 1989. kao pristalica Slobodana Miloševića učestvovao u antibirokratskoj revoluciji u kojoj je smijenjeno partijsko rukovodstvo u Crnoj Gori i sa saradnicima preuzeo vlast.

Za premijera je izabran 15. februara 1991. godine i u to vrijeme bio je najmlađi šef vlade u Evropi. Bio je premijer tri uzastopna mandata, do 1998. kada je postao predsjednik države, pobijedivši do tada bliskog saradnika Momira Bulatovića. Od 2003. do 2006. je ponovo premijer, da bi se, nakon pauze od dvije godine, 2008. vratio na tu funkciju. U 2018. je drugi put izabran za predsjednika države.

Predrag Bulatović je bio poslanik u Skupštini od 1992. do 1997, kada je bio šef poslaničkog kluba jedinstvenog DPS-a. Nakon raskola u DPS-u i nastanka Socijalističke narodne partije, 1997. je postao potpredsjednik SNP-a, a od 2001. do 2003. bio je poslanik u parlamentu Savezne Republike Jugoslavije. Predsjednik SNP-a bio je od 2001. do 2006. godine. Bulatovićeva i Kneževićeva grupa se 2015. godine i formalno organizovala kao nova Demokratska narodna partija Crne Gore (DNP), članica DF-a.

Tokom 90-ih godina funkciju poslanika, ali i značajne značajne partijske funkcije u DPS-u obavljao je i Duško Marković, bivši premijer. Bio je član GO i član Izvršnog odbora GO DPS-a i v. d. direktora te stranke. Poslanik DPS-a bio je 1997/98, a potom pomoćnik ministra unutrašnjih poslova za državnu bezbjednosti do 2005. godine i prvi direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost (2010).

Za premijera je biran 2016.

Mevludin Nuhodžić je bio poslanik i od 1990. do 1992, a zatim ministar bez portfelja. U Skupštinu su vraća 1998. godine, a od 2000. do 2012. bio je direktor Uprave za imovinu. Ministar unutrašnjih poslova bio je od 2016. do kraja 2020. godine. U poslaničkom klubu DPS-a ima onih na toj funkciji ili na nekoj poziciji u Vladi bili više od 20 godina – Luiđ Škrelja, Branimir Gvozdenović, Halil Duković, Predrag Bošković, Predrag Sekulić…

I lider Nove srpske demokratije Andrija Mandić više od 20 godina je poslanik, sa kraćim prekidima, a od 2003. je predsjednik partije, koja se prvo zvala Srpska narodna stranka (SNS). On je u SRJ obavljao funkciju zamjenika ministra za privredu, a bio je na čelu koalicije „Srpska lista“, i njen predsjednički kandidat na izborima 2008. godine.

Ujedinjenjem SNS-a i Narodne socijalističke stranke Momira Bulatovića 2009. godine osnovana je Nova srpska demokratija. Od 2012. godine osnivač je i član predsjedništva DF, čiji je predsjednički kandidat bio i u prvom krugu predsjedničkih izbora 19. marta ove godine.

Izvršna direktorica Akcije za socijalnu pravdu (ASP) Ines Mrdović ocijenila je da su politički sistemi na ovim prostorima proteklih decenija zarobljeni od političkih partija i na sceni je klasična partitokratija.

„Partitokratije su iznjedrile kult partijskih vođa i dugovječne političare, ali dugovječnost njihovog političkog trajanja nikako nije građanima donijela i dugovječnost ekonomskog blagostanja, već naprotiv. Najtragičnije od svega jeste što su partije i povezani biznisi, za one koji su ostali, sada ‘gospodari njihovih sudbina’, jer im upravo oni daju mizerno plaćene poslove, zbog čega žive živote ispod svakog nivoa elementarnog ekonomskog, a time i ljudskog dostojanstva“, rekla je Mrdović za Vijesti.

Smatra da bi otvorene liste bile spasonosne za zatvorene partitokratske sisteme, jer bi na taj način pojedinci direktno odgovarali građanima za ispunjenost izbornih strategija, a ne bi se partijci mogli lako sakriti iza partijskog šinjela. Kada bi postojale otvorene izborne liste, ni 90 odsto poslanika ne bi bili tu gdje jesu, već bi tu bili neki drugi ljudi, smatra Mrdović.

Srbija: Crveno-crni izdanci najduže traju

Najmoćniji političar Srbije Aleksandar Vučić i njegova leva ruka Ivica Dačić žare i pale političkom scenom tri decenije. Interesantno je da su oba počinila političko oceubistvo, Vučić čak dva puta

Nekada se za yu&srpskog socijalističkog političara Dušana Čkrebića govorilo da je bio sve sem patrijarha. U postsocijalističkom periodu dobio je pandan – Aleksandra Vučića, koji nije bio samo prvi među parlamentarcima, ali taj manjak nadoknađuje tvrdnjama upućenih da je – svetovni lider SPC.

Politička karijera predsednika Srbije i Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića (1969) traje 30 godina, od 1993. kada je izabran za generalnog sekretara Srpske radikalne stranke i poslanika u Skupštini Srbije. Od tada do danas praktično nije bez državne funkcije, uglavnom izborne, poslaničke na republičkom i saveznom (SRJ) nivou, premijerske i predsedničke. No, to nije sve jer je 1998. postao ministar informacija u vladi Mirka Marjanovića, pa je posle opozicione poslaničke pauze 2001-2012, nakon pobede Tomislava Nikolića na predsedničkim izborima i formiranja koalicije sa SPS, postao prvi potpredsednik vlade i ministar odbrane, pa premijer od 2014. do 2017, kada postaje predsednik Srbije. Od 2022. mu teče drugi mandat.

Godinu dana dužu karijeru ima Dačić (1966), prvi potpredsednik Vlade i šef diplomatije Srbije, koji se aktivirao još na studijama u Savezu komunista Srbije. Odatle se „utapa“ sa čitavim SKS u SPS, postaje njen portparol, a od 1992. i narodni poslanik. Za razliku od Vučića, najviše je dogurao do šefa parlamenta, ali u portfelju ima mnoštvo ministarskih fotelja, uključujući premijersku. I znatno kraći opozicioni staž pošto se posle ubistva premijera Zorana inđića približavao demokratskim vlastima, prvo podrškom vladama Vojislava Koštunice od 2004, a onda i ulaskom u Vladu Mirka Cvetkovića 2008. Stranku vodi od 2003, u vreme kad je njegov politčki otac Sloboidan Milošević bio u pritvoru Haškog tribunala, a formalno od 2006. Od tada ne izlazi iz vlasti, svirajući drugu violinu, ali nezamenjivu.

Ono što Vučića i Dačića izdvaja iz mora ostalih političara jeste rani ulazak u arenu i trajnost kojoj ni oštri zaokreti u politici nisu naškodili.

Još jedan relativno mlad političar Rasim Ljajić (1964) ima dugu karijeru, od 1990. kada je izabran za generalnog sekretara SDA Sandžaka, a na državnim funkcijama je od 2000. kada postaje ministar za nacionalne i etničke zajednice u Vladi SRJ. Iako mnogi na njega kažu da je najdugovečniji ministar, to nije tačno. Republički ministar za rad postaje 2008, a onda – kao i Dačić – napušta savez za Demokratskom strankom i 2012. ulazi u koaliciju sa SNS-om u četiri naredne vlade – prva Dačićeva, pa dve Vučićeve, i prva Ane Brnabić mesto potpredsednika i ministra, što je „samo“ šest godina ministrovanja. U drugu (2020) i treću (2022) vladu Ane Brnabić ne ulazi, već delegira članove SDP. Ljajiću su kao najistaknutijem manjinskom političaru zapadale teške funkcije, posebno Nacionalni savet za saradnju sa Haškim tribunalom.

Na političkoj sceni Srbije decenijama opstaju još neki političari, a pre svih kumovski duo Vuk Drašković i Vojislav Šešelj. Kao i Ljajić oprobali su razne koalicione saveze, da bi se na kraju SPO ustalio na Vučićevoj listi, s tim što je njegov SPO i pre 2000. bio u savezu sa tzv crveno-crnom koalicijom Milošević-Šešelj. Nekadašnji „kralj trgova“ pa najglasniji Miloševićev protivnik isprobao se i kao ministar, no njegova stranka danas tavori sa par poslanika na SNS listi i mestu u Upravom odboru NIS-a Danice Drašković.

Šešelj je nešto drugačija priča, jer je njegova zaista upečatljiva politička karijera prekinuta 2003, nakon ubistva premijera Zorana inđića, dobrovoljnim odlaskom pred Haški tribunal, gde je bio pritvorenik sa najdužim stažom. Posle izdvajanja SNS-a iz SRS-a, Šešelj je postao mračna zvezda opskurnih političkih rijalitija. Njegov SRS 2020. i 2022. nije uspeo da preskoči cenzus od tri odsto.

Na političkoj sceni Srbije ima još vedeta sa višedecenijskim stažom i po pravilu izviru iz crveno-crne koalicije, kao ministarka Maja Gojković – poznata kao najpreletačica – guvernerka Jorgovanka Tabaković, koja je formalno zamrzla članstvo u SNS-u dok vlada dinarom. Do prošlogodišnjih izbora to su bile i Slavica ukić Dejanović, potpredsednica GO SPS-a, ministarka u više mandata raznih koalicija i u jednom – po mnogim najuspešnija- predsednica parlamenta. Takođe i Gordana Čomić, dama koja je od osnivanja bila u Demokratskoj stranci i dugu poslaničku karijeru prokockala ministarskom foteljom u Vučićevoj režiji 2020.

Da se pre nekoliko meseci nije povukao sa čela Lige socijaldemokrata Vojvodine, i Nenad Čanak bi bio na listi dugovečnih. I bivšem predsedniku Srbije i DS-a Borisu Tadiću (1958) pripala bi makar lentica, jer je još 2000. postao ministar, ali „fotelja“ ga je držala tek 12 godina, osam na mestu predsednika Srbije. I njegov naslednik Tomislav Nikolić bio bi na ovoj listi da mu 2012. Vučić nije preoteo stranku, a 2017. i predsedničku trku.

I, za kraj ovog kratkog pregleda, prvo mesto pripada predsedniku beogradske opštine Sopot Živoradu Milosavljević (1956), koji vlada od 1989; punih 35 godina ga Sopoćani biraju, a do kada će ne zna se, još je mlad!

„Država – avlija. Od kodže Miloša do šefa Vučića. Kao što je domaćin gazda u svojoj avliji, tako je i najmoćniji političar gazda u državi. Mešavina beskrupuloznosti i moći da se kažnjava i daruje je u autoritarnim kulturama provereni način da se gazduje. Otuda takav vladar ne napušta vlast tako lako. Dobrovoljni odlazak bi bio znak slabosti. A to znači pad ugleda, razočaranje velikog dela zajednice“, kaže za Danas sociolog okica Jovanović.

U društvima u kojima je „princip uređenja“ samodržac nije slučajno zazivanje mitologizovanih „tradicionalnih vrednosti“.

„Kada je na ‘prvim demokratskim izborima’ Milošević postavljen na vlast, a Ivan urić istisnut iz Srbije, potvrđen je princip svevlasti u jednoj ličnosti. Zato se traži ‘domaćinsko poslovanje, vladanje’, a ne racionalno, humano i odgovorno. Rusi su svog cara od milja zvali baćka, baćuška – za njih je on otac. Od Ivana Groznog do Putina. A otac po svojoj volji kažnjava i daruje. A mi volimo Ruse, pa to ti je“, objašnjava Jovanović.

Bosna i Hercegovina: Naj, naj, naj, a političari

U zemlji sa 14 vlada i parlamenata tri najisturenija igrača su Milorad Dodik, Dragan Čović i Bakir Izetbegović, od kojih prva dvojica sa predugim stažom

Na posao dolaze kad hoće, idu čim im dosadi, plaće primaju i za eklatantni nerad, a običan svijet najviše iritiraju njihove pratnje. Ne, nije riječ o ženama, već ekipi snagatora koji im krče put i(li) cestama voze s upaljenim rotacijama kršeći baš sve propise. I tako iz mandata u mandat, nesmjenjivi, nezamjenjivi, traju li traju.

Koliko dugo? S obzirom da je Bosna i Hercegovina prebogata političarima, kao zemlja sa 14 vlada i parlamenata – da ne računamo lokalnu samoupravu – pozabavit ćemo se s tri najisturenija igrača i njihovim naj, naj, naj biografijama.

Najbogatiji je nesumnjivo Milorad Dodik (1959). Na Dedinju ima vilu, na imanju u Bakincima čak tri, porodični biznis poklopio je desetine hektara zemlje s voćem: kada su ga novinari svojedobno pitali za sukob interesa jer je vlada s njim na čelu dala tromilionski kredit IRB-a njegovom sinu za uzgoj voća, odgovorio je: „A šta treba, da se dijete drogira?“ U firme preko kojih ostvaruje poslove najviše je upućeno američko ministarstvo finansija, koje mu je odalo priznanje kao dvostrukom osvajaču crne liste SAD-a.

No, samo oni s (pre)dugim pamćenjem znaju da je i s najdugovječnijim političkim stažom. Karijeru je počeo kao predsjednik Skupštine opštine Laktaši 1986, u vrijeme SFRJ, da bi na prvim višestranačkim izborima u BiH 1990. postao član Skupštine SRBiH kao kandidat Saveza reformskih

snaga Ante Markovića. Tokom rata – pazi sad! – osnovao je Klub nezavisnih poslanika, važio za opoziciju kasnije osuđenom ratnomzločincu Radovanu Karadžiću, održavao dobre veze sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem i zaradio nadimak Mile Ronhill jer je, tvrdilo se, bio najvještiji u opskrbama ratne zone cigaretama.

Nedugo nakon Daytona (1996) osniva vlastitu stranku, a kao dašak svježeg vjetra na Balkanu – kako ga je nazvala kasnije američka državna sekretarka Madelaine Albright – na NATO krilima osvaja vlast.

Sve poslije je legenda: i njegova pretvorba u autokratu i zaljubljenost u Putinovu Rusiju, i žal za ratnim zločin(c)ima protiv kojih je i javno svjedočio.

Najodaniji Dodikov partner ne stanuje u Banjoj Luci, već u mostarskom naselju gdje je zbog dvorca površine 2.000 kvadrata promijenjen i tok rijeke Radobolj. Dragan Čović (1956), lider Hrvatske demokratske zajednice BiH, samo na prvi pogled ima kraću političku karijeru. Njegovi suvremenici i za njega tvrde da je kao istaknuti član SKJ prije rata djelovao u tadašnjem mostarskom gigantu, fabrici borbenih aviona Soko. Kako god, Čović oduvijek slovi za najmudrijeg političara u BiH: tokom rata je vodio Soko, za rad naručivao zarobljenike, naravno Bošnjake, no nikada nije odgovarao.

Zapravo se puno češće pravdao za potpise ćirilicom, nego za Soko, no politici se punim plućima posvetio tek iza Daytona, potpredsjednik HDZ-a postao 1998. da bi član Predsjedništva BiH postao na Općim izborima 2002. Godine 2005. optužen je za korupciju, smijenjen odlukom OHR-a i izabran za lidera HDZ-a. Jedna optužnica je postala 14 predmeta, dokazi su nestajali, on oslobođen, a u međuvremenu je uspio pod šešir HNS-a okupiti sve stranke s hrvatskim predznakom i vratiti se u Predsjedništvo BiH 2014. Najveći mu je politički neprijatelj Željko Komšić, kome osporava da je Hrvat. Dodiku ne osporava baš ništa, a i sam je posetio Putina.

Izetbegoviću (1956), s obzirom da je na čelo SDA, koju je utemeljio njegov otac Alija, došao 2015, nakon smrti

Sulejmana Tihića, koji ga je ubjedljivo porazio na partijskom kongresu 2009. No, već godinu kasnije upravo ga je Tihić kandidirao u Predsjedništvo BiH u kome je ostao dva mandata. Iz današnje perspektive, bila je to neka druga SDA, koja je u demokratizaciju bh. društva koračala istim takvim mjerama u vlastitim redovima paralelno gradeći dobre političke odnose s drugim partijama u zemlji. Što Izetbegović ne samo da nije prepoznao kao put vrijedan nastavka, već

se zdušno založio za posve drugačiji kurs. SDA je danas partija s kojom hoće samo Komšićev DF, a od stranih državnika turski predsjednik Erdogan koji je u međuvremenu postao i porodični kum Izetbegovićima.

Na posljednjim Općim izborima 2022. Bakir Izetbegović je ubjedljivo poražen u trci za Predsjedništvo BiH. To što za njega nisu glasali na tradicionalni birači SDA, nedavno je objasnio njihovom brigom za BiH koja ih je motivirala da – kako je posvjedočio – glava porodice zaokruži njega, a hanuma lidera DF-a. U spektru opravdanja poraza ne preže ni od poetskog „10 na jednoga“. Njegovo vođstvo SDA je neupitno kao i politička karijera njegove supruge Sebije Izetbegović, udarne pesnice u Sarajevskom kantonu, direktorice Kliničkog centra u Sarajevu, koja je nedavno ostala bez magistarskog zvanja i profesure na Medicinskom fakultetu, odlukom Senata Univerziteta u Sarajevu. Najpoznatiji ovdašnji supružnici imovinu svake vrste ravnopravno dijele.

Hrvatska: Menjaju se, ali ima onih koji ostaju 

Vladimir Šeks i Milorad Pupovac najdulje sudjeluju u donošenju važnih odluka u Hrvatskoj

Na ovim prostorima imamo dosta brzu izmjenu sastava političkih elita, kaže politički analitičar Žarko Puhovski, analizirajući trajanje mandata predsjednika i premijera.

Franjo Tuđman vodio je Hrvatsku od svibnja 1990. do smrti 1999. Prvo je 30. svibnja 1990. u Saboru izabran za predsjednika Predsjedništva SRH, a nakon donošenja Ustava pobijedio je na izravnim predsjedničkim izborima u kolovozu 1992. i u lipnju 1997. godine. Stjepan Mesić bio je predsjednik od veljače 2000. do veljače 2010. godine, u dva mandata. Ivo Josipović odradio je jedan petogodišnji mandat od 2010. do 2015, kao i Kolinda Grabar Kitarović od 2015. do 2020, kad ju je pobijedio Zoran Milanović.

Kad je riječ o predsjednicima vlada, Andrej Plenković premijer je od listopada 2016, kao šef 14. i 15. sastava HDZ-ove vlade. Ivo Sanader (HDZ) je u Banskim dvorima stolovao od 2003. do srpnja 2009, a Milanović (SDP) od prosinca 2011. do siječnja 2016.

„Imamo ljude koji su u punom smislu riječi u prvom planu 20 i više godina, a imamo ljude koji su bili političari prve klase, pa nakon toga vrlo značajni kao ‘sive eminencije’. Najbolji primjeri takvih političara su Milan Kučan u Sloveniji i Vladimir Šeks u Hrvatskoj. Kučan je i dalje jedan od najvažnijih ljudi u Sloveniji, iako 15 godina nema funkciju. Treća varijanta su političari koji su imali neke funkcije, pa su ispali iz igre i vratili se natrag. U Hrvatskoj je objektivno najdugovječniji Milorad Pupovac. Manjinski je političar, najčešće marginalno važan, ali je 25 godina na najvišoj razini političkog odlučivanja i sudionik bitnih političkih događanja u Hrvatskoj. Ne odlučuje, niti je odlučivao, ali je sudjelovao u odlučivanju, a katkada se bez njega nije ni moglo donositi odluke. Prisutan je u kontinuitetu, za razliku od Mesića, koji je bio u igri, pa se vratio i onda opet ispao“, kaže Žarko Puhovski.

Pravnik Vladimir Šeks, jedan od glavnih autora Ustava i brojnih zakona, među utemeljiteljima je HDZ-a. Od 1990. biran je za zastupnika u svim sazivima Hrvatskog sabora u kojem je u nekoliko navrata bio potpredsjednik, a od 2003. do 2007. i predsjednik Sabora. Početkom 90-ih bio je potpredsjednik Vlade za unutarnju politiku. Iako ne obnaša funkcije, slovi i dalje kao važan „igrač iz sjene“, a mediji ga u posljednje vrijeme spominju u kontekstu izbornog zakona u čijem će krojenju navodno ponovno odigrati bitnu ulogu.

Sveučilišni profesor Milorad Pupovac bio je osnivač i predsjednik Srpskog demokratskog foruma, zastupnik u Zastupničkom domu Hrvatskog sabora i u Hrvatskom saboru. Nikad nije bio na izvršnoj funkciji u Vladi. Od župana najdugovječniji je SDP-ov Zlatko Komadina koji odrađuje šest mandat na čelu Primorsko-goranske županije.

„Na nacionalnoj razini Komadina je bio dva mjeseca ministar, ali se brzo vratio kući jer mu je bilo prenaporno. On nije nacionalni političar“, ističe Puhovski.