To zapravo nikada nije ni bio pravi kafić, dućan ili neka prodavnica, ali u neko doba godine, kada bi to procenio gazda Rade, odjednom se njegov „prostor“ do ulice pretvarao u prodajno mesto. Iako je ta radnja bila zatvorena mesecima odjednom bi se vratile sve mušterije.


Kako je ugostiteljski zanat učio u Hamburgu, gazda je znao šta i kako treba. Nabavio je sve one sitne potrepštine koje trebaju svaki dan, od hleba, mleka, novina, šibica, kisele vode, čokolada, slatkiša i raznog pića. Kada je neko hteo da kupi nešto veće za kuću, išao je u Rumu, ali inače za sve se išlo kod gazda Radeta.

A on bi se preko noći preporodio. Još pre petnaest godina vratio se iz Nemačke, ali kao da nikako nije mogao da nadoknadi sve ono što je propustio dok je radio u tuđini. Odjednom su se među mušterijama našli svi Radetovi drugovi sa kojima je išao u školu, na igranke i vašare koji su Sremu svima tako mili. Tako je, spontano, najpre gazda Rade zaigrao poneku partiju šaha ili tablića sa nekom mušterijom tek toliko da imaju neku zanimaciju, a onda kao da je ta igra postala nešto više. Kockalo se.

Bilo je to najteže moguće kockanje za prestiž u selu, a gubitnik je, da ne bi sve ostalo na moralnoj isplati, imao obavezu da pripremi jagnje ili prase, već po izboru pobednika i da osigura tri gajbe piva za čitavo društvo. Ali do nagrade se nije dolazilo lako jer su se najzagriženiji igrači već organizovali u parove pa se napravio čitav turnirski sistem, sa tablicom i rezultatima koji su bili okačeni na zidu. Igralo se po principu svak za svakim.

Ništa od toga nisam znao te prve zime kada je gazda Rade to organizovao, te kada sam se jedne večeri tu sklonio da predahnem na putu do kuće, unutra zatekoh atmosferu kao u delti Misisipija, u kajunskim kafanama u kojima se peva, igra i puši. S tom razlikom što su se ovde igrale karte. Sve razrađeno i po bod sistemu.

– Što čuvaš popu, ta sneg te zatrpo luda, pa jel vidiš da on nema, ta kako to… – čuju se odlomci žestokih komentara

– Ej, dosta, ajde da se pomogne, ljudi su ostali u smetu prema Špicu – nahrupi sa vrata među kartaše krupni Dušan, u ovčijom kožom postavljenoj nepromočivoj kabanici.

– Ajd’ po lopate, donesi i meni da sad ne idem kući, daleko je – odmah oblače jakne i organizuju se učesnici.

Na izlazu iz sela prema Rumi na jednom mestu vetar je naneo metar i po snega i kako god ljudi brzo čistili sneg se, nošen vetrom, vraćao. Napravila se kolona automobila, a promrzli ljudi bez lopata pokušavaju da raščiste teren, ali su sporiji od severca. Kada je u pomoć došlo desetak ljudi sa lopatama, stvari su izgledale drugačije. Za dvadesetak minuta automobili su pošli dalje.

– Nema druge nego moraju doći putari da ovde raščiste grtalicom i pospu so – čuje se Dušan.

– Da, ajde, evo ja zovem – ču se gazda Rade i pozva ih sve da se vrate na kartaški turnir.

U radnji je ostao samo Radetov unuk. Dok ga je mačak gurkao glavom on je u izlogu od snega i inja lagano crtao figure karata.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari