Papa Franjo: U nemilosti hrvatskih biskupa

Dotle u Crkvi traje revolucija. U hrvatskoj – reakcionarna, nacionalistička, u svjetskoj – modernistička, ekumenska…

Uvodničar „Koncila“, glavni urednik Ivan Miklenić, upozorava na novu veliku ugrozu što prijeti pobožnom hrvatskom puku. „Na marginama društva čuju se“, kaže, „zasad slabašni glasovi da Božić više ne bi trebao biti državni praznik!“

Hvalevrijedna inicijativa sekularizacije za koju, doduše, još nitko nije čuo do ovoga prvog glasa katoličkog senzacionalista kojemu nedostaje prava inspiracija da se preobrazi u agramerskog Savonarolu. Nepostojeću inicijativu izmislio je, naravno, on sam nastojeći još malo potaći kontroverzu na kojoj je klerikalno političko krilo ostvarilo prvi ozbiljan skor u historiji moderne hrvatske države. Pokušaj vladine većine da liberalizira zakon o braku omogućio je, naime, široku mobilizaciju protiv institucije „istospolne zajednice“, odnosno protiv legislativnog izjednačavanja LGBT populacije pred organima države. Stvar uglavnom simbolična, ali od velike važnosti za katoličku „moralnu većinu“, kao i za sve liberale i „transrodne aktiviste“, čiji stavovi pretežu u modernom zapadnom društvu.

Osim crkvenog politikantstva ovog plaćenika Nadbiskupskog duhovnog stola, fanatizam inertnih moralista odnedavna pobuđuje i jedna importna skupina agitatora, koji više nalikuju anglosaksonskim „televangelistima“ nego europskim političkim pokretima „katoličke akcije“, preko kojih je u posljednjih pola stoljeća Crkva u Zapadnoj Europi ostvarivala utjecaj na politički proces i velike, konzervativne parlamentarne stranke. Po srijedi je sasvim drukčija taktika političkog djelovanja. Katolička akcija istupa kao sveobuhvatna, no labava organizacija što okuplja velik broj birača na temelju općih, svjetonazornih pitanja, a ovakvi pokreti, koji najjači utjecaj ostvaruju na fundamentalističkom američkom Jugu, politiziraju se kampanjama oko akutnih problema – primjerice oko abortusa ako Vrhovni sud tu stvar iz lokalne nadležnosti savezne države nekom liberalnom odlukom pokuša pretvoriti u ljudsko pravo pod zaštitom federalnog pravosuđa.

Hrvatska je crkva u apostazi, radikalnoj negaciji, odreknuću: pape u „Koncilu“ nema na naslovnici, a ni na prvim stranicama koje su ispunili biskupi svojim rutinskim božićnim homilijama. Generali miču usnicama, a Vrhovnog komandanta nitko ne spominje! Njih četrnaestorica drve sve jedno te isto i na podjednakom prostoru, dok ga nadbiskup kardinal Bozanić dobiva nešto više za površnu razradu vatikanske dnevne zapovjedi, odnosno Franjine programatske enciklike „Evangelii Gaudium“ (2013). U tom složenom dokumentu koji već po naslovu (Radost navještanja) upućuje na novi smjer Crkve, središnji je pojam – kerygma, Isusovo propovjedanje u hramu, gdje se „s radosnom viješću“ obratio siromašnima, zaslijepljenim, obespravljenima… Proleterima, zaluđenim fanaticima, imigrantima. Kod Franje nema pijevskog cezaropapizma koji je dominirao dvadesetim stoljećem, političke agitacije, idejnog trijumfalizma. Južnoamerički papa uzeo je ime redovnika Franje Asiškoga, osnivača prosječkog reda „male braće“, iako je sam odgojen u lojolinskom jezuitskom redu elitističkih intelektualaca koji su historijski ujedno bili vatikanska mornarička pješadija. Time je najjasnije pokazao što mu je najvažnije i što samim tim postaje glavna misija Rimokatoličke crkve, za koju ova hrvatska uopće nije spremna – utoliko gore po nju…

Rođen u getu Buenos Airesa, Jorge Mario Bergoglio, radio je u mladosti radio kao podvornik i izbacivač u kafani. Izabran kao 266. papa, dopušta da ga tituliraju jedino kao rimskog biskupa, a ne kao „nasljednika sv. Petra“, „pastira sveopće Crkve“ i „Kristovog vikara na zemlji“. Ne živi u raskošnim odajama Pontifexa Maximusa, nego u skromnom rimskom gostinjcu, ne nosi crvene safijanske cipele koje tradicionalno izrađuje „Prada“, tvrtka dizajnerice Miuccie Prade, koja je sav život bila članice Komunističke partije Italije, nego obične, crne – a vrag neka nosi Pradu… Vozi stari „Renault 4“ koji je dopremio iz Argentine, da mu posluži umjesto „mercedesova“ papamobila, no sva ta „stilska obilježja“ njegova pontifikata samo su image, poruka sukladna čvrstoj generalnoj liniji koja se manifestirala u nedavnim čistkama kompromitiranih visokih dužnosnika Crkve.

Što te najviše kompromitira u očima Njegove Svetosti? Što izaziva neumitnu reakciju Kurije, koja djeluje brzo i nesmiljeno poput Izvršnog komiteta Politbiroa kineske Partije, skidajući ti glavu bez ceremonijalnog prenemaganja i prepucavanja po odborima kao u demokratski ustrojenim parlamentarnim režimima?

Prvo, uskogruda politizacija oko temeljnih ljudskih razlika koje danas sve više ulaze u sferu ljudskih prava. To se vidjelo kad je provedena čistka Kongregacije za biskupe, ključne kurijalne institucije što vodi „kadrovsku politiku“ te nominira katoličke biskupe. U pravnom (knonskom) mislu Katolička Crkva i jest kongregacija (kongres) biskupa, koji se okuplja jedino na svjetskim sinodima (koncilima), kako se talijanski lijepo kaže: „ogni morte di papa…“, od pape do pape, ali, zapravo još i puno rijeđe, pošto je posljednji, Drugi vatikanski koncil, održavan od 1962. do 1965, a prethodni, onaj na kojemu se istakao Strossmayer predvodeći reformiste u oprvagavanju doktrinu o papinoj nepogrešivosti – 1868. godine… Kongregacija za biskupe prezentira papi ternos, tri kandidata, ali, u većini slučajeva, u prijedlogu je već osiguran izbor koji reflektira „idejnu orijentaciju“ papinske administracije, pri čemu ključnu ulogu ima vatikanska diplomacija, papski nunciji „na terenu“.

Papa Franjo otkazao je angažman četrnaestorici kardinala prethodnog saziva te Kongregacije i imenovao dvanaest novih. Bila je to kataklizma. Dva glavna američka prelata koji su imali strahovit utjecaj, a bili su povezani s pokretima antiaborcionista, uklonjeni su. Jedan od njih bio je netolerantan prema gej-populaciji, i sad je postao dio eklezijastičke historije.

Istodobno, uslijedila je smjena dvojice vodećih slovenskih biskupa – ljubljanskog i mariborskog, zbog financijskih malverzacija koji su slovensku crkvu doveli u bankrot. Odobrili su špekulacije što su stvorile dug od 70 milijuna eura, uključujući investiciju u novu zadarsku luku. Slovenska crkva je bankrotirala.

Božićni „Glas koncila“ ne piše ništa o najavljenim smjenama u vrhu hrvatske Katoličke crkve – bilo bi to neprimjereno, kao da nekadašnji vojni list „Front“ spekulira o kadrovskim kombinacijama u Generalštabu JNA. Ali, normalne novine najavljuju veliku uskrsnu čistku: zakotrljat će se mitre gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića, šibenskoga Ante Ivasa, krčkog Valtera Župana i vojnog ordinarija Juraja Jezerinca.

Jezerinac je ordinarni šuškovac, kadar uvezen iz Kanade, skupa s tamošnjim suradnicima Josipa Perkovića, šefa hrvatske Udbe, koji su odigrali ključnu ulogu u stvaranju Tuđmanova režima. Među samim desničarima, nosiocima ljubičastog pojasa u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, Jezerinac je verbalno najekstremniji, osim Bogovića, koji je za vrijeme rata bio u srpskom zarobljeništvu, pa se u njegovim pastirskim poslanicima često nazire teški rasistički resentiman. Papa Bergolio je pak šampion vjerske snošljivosti – na njegovu investituru u Rim doputovao je sam patrijarh carigradski, priznati prvak pravoslavlja od 5. stoljeća, njegova presvetost Bartolomej. U „Evangelii Gaudium“ Franjo je pak napisao da „judaizam ne smatra tuđom religijom“. Židovima, dakle, nije potrebno obraćanje! Pri zajedničkoj molitvi s rabinima, proglasio ih je „starijom braćom“.

Najslikovitiji među hrvatskim prelatima koji će uskoro biti odstranjeni šibenski je biskup Ivas, koji na jedinstven način spaja sve što papa Franja organski ne podnosi. Ante se bavi pisanjem pjesama i već se više puta pojavio kao osebujna predgrupa na nastupima Mrka Perkovića Thompsona. Cijeli grad u kojem stoluje ozvučio je zvučnicima koji kao u kasarni po cijeli dan emitiraju (nabožnu) zabavnu muziku (tzv. sakro-ritam) i njegove propovjedi koje prekidaju samo reklamni blokovi s oglasima lokalnih ugostitelja i ostalih malih privrednika što ih prikupi Ivasov epp-đakonat. Publika kafića u gradskom centru sad s nestrpljenjem iščekuje progonstvo neumornog vokalnog interpretatora u neku mirnu svećeničku zajednicu s posebno strogim zavjetom šutnje.

Smjena Valtera Župana posebno je ponižavajuća za zagrebačkog nadbiskupa Bozanića, koji je i sam potekao iz te dioceze. Valter mu je bio prvi doglavnik, generalni vikar. No, iz iste je crkvene administrativne oblasti i velečasni Zlatko Sudac, bivši strojarski tehničar koji je eksperimentirao s psihogenim supstancijama te poslije studija teologije postao stigmat koji hoda po vodi, obdaren istodobno darom bilokacije – čudesnom sposobnošću da u istom času boravi na dva mjesta. Heroj tabloidne štampe, ispovjednik generala Gotovine i karizmatski propovjednik koji je postigao veliki uspjeh na turnejama po Americi i Italiji, pa pokretao web-portal, katoličku televiziju i „međunarodni interdisciplinarni duhovni pastoralni centar“ (nešto kao katolički hram Shaolin, poznat iz filma „Kill Bill“ Quentina Tarrantina), pomalo je istisnut na marginu, a njegov nadređeni odlazi u pravodobnu mirovinu.

Kakva je nova vatikanska linija prema svim prononsiranim manifestacijama praznovjerja vidjelo se i po izjavi pape Franje što se izravno odnosila na Međugorje. Rekao je: „Gospa nije poštarica, koja bi raznosila nekakve poruke!“ S najvišeg je mjesta, dakle, obnarodovano kako su svih deset tisuća poruka koje je posredstvom vidjelaca primila franjevačka župska kustodija u Međugorju, prosti falsifikat i blasfemija zbog koje će odgovorni veoma dugo gorjeti u čistilištu, ako ono postoji, kako je prethodni papa Benedikt bio sklon vjerovati u svojoj njemačkoj, doktrinarno nepopustljivoj pobožnosti.

Ako, dakle, Gospa nije poštarica, Međugorje nije nego vašar praznovjerja, a svi su hrvatski biskupi koji su se žestoko angažirali u nacionalnoj i suvremenoj hrvatskoj nacionalističkoj politici nepodobni, što će biti sa samom hrvatskom katoličkom crkvom? Kako se ona opremila za križarski rat radnosnog svjedočenja Isusa među siromašnima i poniženima? Na padinama Medvednice izgradila je veličanstvenu utvrdu, administrativno sjedište s fasadom od poludragog kamena oniksa – za koju je jedan bosanski kardinal prilikom posjeta kolegama rekao da ga podsjeća na neko istočnonjemačko ministarstvo… Svećenstvo se pak naoružalo „mercedisima“, dok je dvor nove biskupije u osiromašenom Sisku opremljen s tri luksuzne kupaonice s jacuzzijem. Dobro, nije to baš bajkovita biskupija limburškog biskupa Tebartz van Elsta, kojega je papa ekspresno umirovio čim je stigao račun od 31 milijun eura za njeno uređenje, ali razlika u životnom standardu između stada i pastira u ovoj njemačko-belgijskoj, odnosno stoke i kauboja u ovoj našoj hrvatsko-srpskoj pokrajini, otprilike je podudarna.

A što je sisački biskup Košić izjavio na polnoćnoj misi i potom objavio u božićnom „Glasu Koncila“? Uvjeren je da je „s Kristom moguće pobijediti svako zlo“. Nije pritom pružio neke nove uvide, njegov „evangelii gaudum“ ne sadrži poruku nade bijednima, zaslijepljenima i obespravljenima, nego više podsjeća na televizijsku vremensku prognozu, kao da je misna domaća zadaća skinuta iPadom s nekog sajta za prigodne popovske govorancije te pročitana s blesimetra na propovjedaonici. Gdje je tu zanos, gdje osobna gesta koje će imponirati ljudima zahvaćenim najdubljom moralnom krizom, strahom za egzistenciju i gubitkom nade? U hrvatskoj javnosti javljaju samo klerikalni propagandisti koji politiziraju, a posljednji koji je preko televizije nešto rekao o Isusu, bio je protestant, osječki i američki evangelik dr. Petar Kuzmič. Ako se već ne bave Marijom, popularnom ikonom slavenskog mnogoboštva, katolički teolozi filozofiraju o razapetom Kristu, a ne o Isusu, što je razlika kao između Marxa i Che Guevare. Prvo je doktrina, a drugo revolucija…

U „Koncilu“, riječi pape Franje pojavljuje se sakrivene u člančiću na jedanaestoj stranici, u komentaru njegove enciklike, koja precizno instruira da se „vrata sakramenta ne bi trebala zatvarati zbog bilo kakvog razloga“. Možda papa nije nepogrešiv, ali ima bespogovorni autoritet. Ovo će stoga jako neugodno odjeknuti među hrvatskim svećenstvom koje je uvelo praksu da, primjerice, kod crkvene ženidbe postavlja uvjete tko može biti kum, a tko ne može, zatim kakve sve pripreme moraju proći mladenci i slično… To sad sve otpada ukoliko se nadležni svećenik ne želi suprotstaviti volji svog vrhovnog hijerarha. „Crkva nije carina“, objašnjava Franjo. I dodaje uputu za pastirsku službu: „Kome treba davati prednost? Vrlo jasna smjernica nalazi se u Evanđelju – ne toliko prijateljima i bogatim susjedima, nego nadasve siromasima i nemoćnima…“

Za takvu su religijsku praksu, požrtvovnost i skromnost možda spremni južnoamerički jezuiti, ali nisu hrvatski svećenici koji u crkvenoj službi nalaze dobru građansku karijeru, u kojoj svake treće godine promijeniš „mercedes“. Još se baviš politikom, najvažnijom folklornom aktivnošću, popularnijom od nogometa, glavni si u selu, policija ti salutira, a nitko te ne ograničava u ostvarenju bilo kakve žudnje, od koje se dovoljno ograditi s propovjedaonice…

Papa Franjo upozorio je da je „hipokrizija posljedica klerikalizma, a klerikalizam jedno od najgorih zala“. Znači, on nije pozvao Crkvu da svjedoči o tuđim promašajima i nedostacima, nego o vlastitim. S ovakvim papom, hrvatska crkva neće daleko. Ona je stoga u Franji odmah prepoznala prijetnju i – njegova malena slika nalazi se tek na dvanaestoj stranici božićnog broja „Glasa Koncila“. Tu je reproducirana naslovna stranica časopisa „Time“ koji ga je proglasio osobom godine. Tako, dakle, misli „Time“, a ne Miklenićev i Bozanićev list. Kao „Osebnost leta“ Franjo je dospio i na naslovnicu slovenske „Mladine“, ali u zagrebačkom glasilu Nadbiskupskog duhovnog stola on dobiva točno dvadeset kvadratnih centimetara fotografskog „citata“. A na naslovnicu „Koncila“ radije su puknuli betlehemsku scenografiju, nego portret toga opasnog vjerskog fanatika koji bi im mogao poremetiti sve poslove poput onog revolucionarno raspoloženog stolara koji se udružio s otpuštenim carinicima, ribarima i ostalom galilejskom klateži, pa ozbiljno poljuljao autoritet Sanhedrina.

Tvornički list koji u jubilarnom izdanju praktički nema slike generalnog direktora? U bivšem režimu padale bi za to glave. Padat će i u ovom vatikanskom, možeš se okladiti.