Garantovana „teritorijalna ljudska prava“

U središtu mojeg izlaganja na Šipanu bili su Proces suradnje u JIE (SEECP) i Vijeće za regionalnu suradnju (RCC) kao instrument te suradnje. Ali, prvo je bilo potrebno podsjetiti šipanske „multiplikatore“ i na PSP-strategiju, s punim imenom Proces stabilizacije i pridruživanja za JIE, i na dosege i ograničenja Stabilizacijskog pakta za JIE. To su, naime, bili prvi osmišljeniji odgovori EU i svijeta na raspad Jugoslavije i potonju balkansku i europsku krizu.

Pozitivne vibracije na jugoistoku Evrope

O PSP-strategiji EU već sam pisao u tekstu U susret Solunu 2 u Sarajevu, pa ću se u ovom detaljnije pozabaviti Stabilizacijskim paktom za JIE, koji je usvojen na međunarodnoj konferenciji u Kelnu, 10. juna 1999. Sudionici te konferencije bili su ministri vanjskih poslova tadašnjih 15 zemalja EU, kao i osam zemalja JIE (Albanija, BiH, Bugarska, Hrvatska, Makedonija, Mađarska, Rumunjska i Slovenija), Turske, Rusije i SAD. Paktu su se naknadno priključile Srbija i Crna Gora, jer su u momentu njegova nastanka EU i NATO bili u ratu protivu Miloševićeve SeReJe. Osim predstavnika navedenih 26 zemalja skupu u Kelnu nazočili su i predstavnici Komisije EU, OESS i Vijeća Europe. Osim pobrojanih, sudjelovale su i Kanada i Japan, u svojstvu onih zemalja koje bi trebale pomoći lakšu provedbu Pakta, te 16 međunarodnih organizacija i institucija, među kojima i UN, UNHCR, NATO, OECD, MMF, Svjetske banke, Europske investicijske banke i Europske banke za obnovu i razvoj.

Sam dokument o osnivanju Pakta za JIE nije zaključen u formi međunarodnog ugovora, pa nije imao ni obvezujuću međunarodno-pravnu snagu, nego je zamišljen kao program pomoći u procesu rekonstrukcije jugoistočne Europe. Dakle, kao neka vrsta zakašnjeloga Marshallovog plana za JIE.

Upalimo svetlo, što pre

Usvajanju PSP i Stabilizacijskog pakta za JIE prethodile su brojne kontroverzne rasprave o „projektu JIE“. Ilustracije radi, dotaknut ću ovdje samo inicijativu uglednoga mađarskog književnika Đerđa Konrada, prilikom primanja Karlove nagrade u Ahenu 2001, jer je vrlo smisleno progovorio o potrebi formiranja „krovnog saveza“ pod imenom „Jugoistočna Europa“, u kojem bi se građanima garantirala „teritorijalna ljudska prava“ tako da svatko može živjeti tamo gdje želi ili već jeste, bez obzira na podrijetlo. Balkanske države moraju, pojasnio je potom Konrad i za Spiegel Online, uspostaviti miroljubivu suradnju, tako da ne moraju više strahovati jedne od drugih, a takva suradnja pripada općem europskom interesu. U konačnici, i ne samo po njegovom mišljenju, balkanskim zemljama i narodima bi se moralo pomoći, da se otrgnu iz lanca borbe za nezavisnost sve manjih i manjih grupa i regija, te da pronađu „krovni savez sa garantiranim temeljnim pravima, a taj savez se ne mora zvati niti Jugoslavija niti Balkan“.

Već je tomu, dakle, deset godina očito, kako je Europljanima postalo jasno da moraju u zemljama JIE ili zapadnog Balkana (ZB) okrenuti list i pokušati posredstvom regionalnog pristupa pokrenuti stvari s mrtve točke. Ta nova strategija podrazumijevala je podršku funkcioniranju novonastalim državama na temeljima principa slobodnog tržišta i vladavine prava, te zaustavljanje procesa daljnje fragmentacije balkanskog prostora.

Rješenja su se nadavala u robusnoj kombinaciji mjera regionalnih i europskih integracija, pri čemu je posebno otežavajući moment bio što se u zemljama JIE ili ZB teško moglo shvatiti i prihvatiti da niti glorifikacija principa nacionalnog suvereniteta niti, pak, uzdanje u svemoć državnog suvereniteta ne mogu ponuditi vlastitu i regionalnu stabilnost, koja je bila tada, a i danas je, pretpostavka za europske integracije.

I naši znanstvenici i uglednije NVO odmah su shvatili o čemu je riječ, ali je trebalo proteći skoro deset godina kako bi pouke i poruke PSP i Pakta za JIE bile koliko-toliko ozbiljno shvaćene i u vladinom sektoru. Sve do proljeća 2010. malo je toga bilo urađeno iz uvjerenja u nužnost reformi, u „europeizaciju“, a skoro sve pod prinudom, dakle „EUizacijom“, o čemu sam pisao u prošlom broju. Ono, pak, što sam u jednom drugom kontekstu nazvao „Josipovićevom grudvom“ kotrlja se, srećom, konačno i nezaustavljivo prostorima JIE ili ZB. Tko je mogao zamisliti, usput kazano, da bi tako brzo moglo doći do potpisivanja između Hrvatske i Srbije i takvih ugovora kakvi su oni o vojnoj ili pravosudnoj suradnji?

Regionalna suradnja ostaje, dakako, podjednako važna i ubuduće, jer upravo od volje za međusobnom suradnjom i integracijama među susjedima, u svim oblastima gdje je to moguće, ovisit će regionalna stabilnost, koja je ključna pretpostavka za bilo kakve napretke u pravcu euroatlantskih integracija. Zemlje EU su u međuvremenu posebno podržale one mjere pojedinih država koje su usmjerene na gospodarsku suradnju i regionalnu trgovinu, što i nije značilo drugo do uspostavljanje režima slobodne trgovine, odnosno harmonizacija rada nadležnih službi u pojedinim balkanskim državama ili njihovim entitetima. Regionalna suradnja, kao pretpostavka bržeg pridruživanja zemalja JIE ili ZB Uniji, ne isključuje individualni kriterij vrednovanja napora svake pojedine zemlje na njezinom putu ka EU. O tomu svjedoči uvjerljivo pozitivan primjer Republike Hrvatske koja je već koliko sutra u EU, te negativan primjer BiH, čije su se elite svojski potrudile da BiH ostane na repu europske regate u regiji JIE.

Kao usputan efekat dobrih vibracija, anno domini 2010, u regiji JIE ili ZB rađa se – i mimo volje glavnih političkih aktera – lagano ali sigurno „kultura mira“, termin kojeg posuđujem od kolege sa sarajevskog FPN Nerzuka Ćurka. Pojam „kultura mira“ mora se tek teorijski domisliti, dakako, pa potom i sprovesti u praksu života regije JIE. „Pred zagovornicima regionalne ideologije, koja nije ništa drugo do permanentna proizvodnja kulture mira u društvenoj praksi balkanskih zemalja, je golem teorijski zadatak, da nacionalistička zastranjenja koja se pod krinkom lažne brige za nacionalni suverenitet suprotstavljaju post-jugoslovenskom ili, bolje kazano, nejugoslovenskom identitetu JIE, bez ikakvog strahopoštovanja, otpreme u svlačionicu povijesti“, piše dr Ćurak u inspirativnom eseju Može li regija biti domovina? . „Ako se ZB, taj mali Balkan velikih nacionalizama, na dugi rok isključi iz evropskog postmodernog raja, region će logiku mira zamijeniti logikom nasilja. Vratit ćemo se u tamu iracionalnog nacionalizma kao onespokojavajućeg oblika negativnog determinizma“, uslijedilo je Ćurkovo razložno upozorenje. Moguće rješenje je polagana gradnja regije JIE „u kojoj će nacionalizmom rascijepljene, jedna od druge otuđene nekadašnje družice ponovno moći živjeti zajedno u jednom manje opterećenom povijesnom kontekstu, da bi kasnije postale dijelom jedne velike ujedinjene Evrope“. I to, kao samostalne države regije JIE, zaključuje dr Ćurak, ali ne kao autarkične, sebi dovoljne države, već kao države koje posjeduju istinsku unutrašnju volju za svekolikom regionalnom suradnjom i ne nužno institucionaliziranom prekograničnom, regionalnom sintezom.

BiH i Srbija glavni kočničari evroatlantskih integracija JIE

Takav bi razvoj bio dobar, uvjeren je kolega Ćurak, i u interesu svih građana JIE. Otuda i njegova ključna poruka: „Za nas koji vjerujemo u mogućnost regije kao nepodržavljenog prostora ljudske slobode. Za nas koji hoćemo da državne granice spajaju a ne razdvajaju. Za nas koji tamu balkanske krčme želimo zamijeniti škrtim svjetlom (ali ipak svjetlom) ujedinjene Evrope. U kojoj suvereno i ponosno stanuju i zemlje naše regije. Obasjane svjetlom. Upalimo svjetlo“.

Procesi prilagodbe i pripreme za prijem u EU u svim zemljama JIE, pa i u BiH, trebali bi biti, dakle, u dosluhu sa svim onim što se zbilo u polustoljetnoj povijesti ili se zbiva u EU danas. To se u regiji JIE skoro posvuda shvatilo samo nije i u BiH. Kako drugačije, uostalom, protumačiti prijetnje iz Brisela da bi moglo doći, čak, do suzpenzije SSP, to jest Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između EU i BiH, ukoliko se u BiH nastavi s opstruiranjem implementacije preuzetih obveza? Uzalud su, dakle, i moje i kritike drugih znanstvenika i publicista, ukoliko se u redovima BiH političkih elita opstruiraju stručni glasovi razuma i racionalnosti, pa BiH ostaje zakopana u etničke, entitetske i županijsko-kantonalne neracionalne podjele koje je čine jednom od najskupljih i najneefikasnijih zemalja svijeta.

Uzalud je, ilustracije radi, profesor FPN Univerziteta u Sarajevu, dr Mirko Pejanović, svojedobno upozoravao da bi neizbježne ustavne promjene i daljnji politički razvitak u BiH trebali imati dvojaki strategijski cilj – unutarnju integraciju i integraciju u EU. Po Pejanovićevim komparativnim analizama, sve zemlje zapadne Europe izvele su u drugoj polovici XX stoljeća potpuniju reformu lokalne i regionalne samouprave, i to na temelju Europske povelje o lokalnoj samoupravi, pa tako zemlje EU imaju, u pravilu, lokalnu, regionalnu i centralnu državnu strukturu vlasti. Regije su, pak, zaokružene geografske, historijske, kulturne i privredne cjeline, veli dr. Pejanović, unutar kojih se vrše javni poslovi ili dio javnih poslova. Skupština regije, kao najviši samoupravni organ, bira se voljom građana na slobodnim izborima. Regije su postale nositelji socijalnog i ekonomskog razvoja svog područja, kao i nositelji prekogranične međuregionalne saradnje posredstvom transdržavnih regija, koje se formiraju u međugraničnim prostorima više država. Zbog toga je EU i uspostavila skupštinu regija kao i strukturne fondove za podsticanje manje razvijenih regija unutar europskih država, a posebno onih regija sa zastarjelom industrijom i poljoprivrednih regija, poantirao je dr Pejanović.

Dugo je i predugo BiH bila talac antieuropskih stremljenja u njezinim prvim susjedstvima, ali se, srećom, u okruženju sve stubokom promijenilo. Nije, nažalost i u samoj BiH, pa bi se moglo dogoditi da BiH – uz Srbiju – bude glavni kočničar na putu cijele regije JIE u euroatlantske integracije. Izuzimajući Hrvatsku, ponovno se, naime, u Europi šuška o „regionalnom“ a ne individualnom pristupu.

Nastavlja se