Staklena kutija, dizajnirana tokom tridesetih godina 19. veka kao pametan izum koji održava biljke u životu tokom dugotrajnih putovanja, unela je revoluciju u još štošta osim botanike.

Zamislite sledeću scenu: na jugoistoku Kine, početkom četrdesetih godina 19. veka, botaničar i sakupljač biljaka Robert Forčen „jako se iznervirao“ zbog bedne kolekcije biljaka koje je sakupio njegov kineski sluga. Umesto da se penje po brdima kao što mu je naređeno, sluga jedva da je odmakao od obale.

Forčen je zaključio da je lenj, ali sluga je tvrdio da je upozoren na to da su ljudi koji žive u brdima opasni. „Gluposti“, rekao je Forčen i odlučio da sam ide u brda. Odbio je ponudu kapetana svog broda da pošalje članove posade sa njim radi zaštite.

U početku, sve je teklo glatko. Stranci su redak prizor i oko Forčena se skupljala masa ljudi, ali bili su „uglavnom uljudni“.

Robert Fortune

Getty Images
Robert Forčen

Pišući kasnije o tome, napisao je da je popunio nemali broj kutija dragocenim primercima, dok ih je „300 ili 400 Kineza, oba pola i svih uzrasta, posmatralo u čudu“.

Nedugo potom, Forčen je vešto odžeparen, a njegov sluga, „bled od straha“, bio je okružen lopovima koji su mahali noževima.

„Moje jadne biljke, koje sam sakupio sa toliko pažnje i brige, letele su na sve strane“, dodao je.

Ipak, deluje da taj incident nije uticao na samopouzdanje ovog mladog Škotlanđanina.

U daljem toku putovanja su ga upozorili da u oblasti do koje je hteo da otplovi sve vrvi od gusara.

„Gluposti“, ponovo je kazao. „Gusari nas sigurno neće napasti.“ Verovatno možete da pogodite šta se dogodilo.

Uprkos tome, Forčen je ipak imao sreće i naposletku je uspeo da se vrati u Šangaj, odakle je „otpremio osam staklenih sanduka živih biljaka za Englesku“.

Potom je napisao memoar od 400 strana, koji je nazvao „Tri godine lutanja po severnim kineskim provincijama“. Na kraju memoara je sa zadovoljstvom zaključio da je Anemone japonica koju je transportovao preko cele kugle zemaljske „u punom cvatu u bašti Društva u Čizviku“.

Forčen je bio zaposlen u tom društvu iz Čizvika – Londonskom društvu za hortikulturu, koje se danas zove Kraljevsko društvo za hortikulturu. Stakleni sanduci koji su preživeli njegove kineske avanture učinili su sakupljanje biljaka značajno lakšim.

Takozvane „vordovske sanduke“ izumeo je Natanijel Begšo Vord, lekar iz Ist Enda u Londonu, tokom prethodne decenije, tj. u toku tridesetih godina 19. veka.

Interesovala ga je paprat ali nije uspevao da je gaji na zagađenom gradskom vazduhu.

Vordov pronalazak bio je jednostavan, a iz današnje perspektive i očigledan.

Staklo, drvna građa, git i boja – zapravo je to bila zaptivena minijaturna staklena bašta. Svetlo je moglo da uđe u nju, dok čađ i dim nisu. Takođe, vlaga se zadržavala u njoj, pa zalivanje biljaka nije bilo neophodno.

Nije se radilo o tehnološkom podvigu, već o proizvodu znatiželjnog uma. Uobičajena je bila pretpostavka da je biljkama potrebno da budu na otvorenom. Vord se pitao da li je to možda netačno.

Njegova paprat odlično je uspevala. Vord je ubrzo shvatio da je našao moguće rešenje problema koji je odavno mučio sakupljače biljaka – kako da održe biljke u životu tokom dugotrajnih pomorskih putovanja.

Ako bi se držale u potpalublju, nedostajalo im je svetlo. S druge trane, na palubi im je smetalo prskanje slane morske vode.

Vord je napravio eksperiment i organizovao pošiljku dva sanduka sa biljkama u Australiju.

Nekoliko meseci kasnije, primio je pismo od kapetana broda u kom mu je „usrdno čestitao“.

Paprat je uglavnom bila „živa i bujna“, dok je trava „pokušavala da odgurne poklopac na kutiji“.

Kada se brod vratio, Vordovi sanduci bili su puni australijskih biljaka, koje su takođe bile savršeno zdrave.

Vord je objavio knjigu o svom izumu, pod nazivom „O rastu biljaka u zaptivenim staklenim sanducima“. Bio je ubeđen da će knjiga imati dalekosežne efekte i bio je u pravu, iako ne na način koji je očekivao.

Smatrao je da bi ljudima, kao i paprati, dobro činilo da se sklone sa zagađenog londonskog vazduha. Zamišljao je velike zaptivene staklene bašte u kojima bi ljudi mogli da se oporavljaju od boginja ili jektike.

Možda je trebalo to da predvidi, jer cilj sakupljanja biljaka nikada nisu ni bili samo višegodišnji zasadi.

Nije predvideo da će njegovi sanduci na globalnom planu doneti velike promene u poljoprivredi, politici i trgovini.

botanička bašta

Getty Images
Botanička bašta Kju gardens u Londonu

Ser Džozef Benks, „otac sakupljanja biljaka u moderno doba“, bio je veoma svestan ekonomskog potencijala prenošenja useva iz jedne kolonijalne ispostave u drugu.

Krajem 18. veka, pretvorio je botaničku baštu Kju gardens u Londonu u jednu vrstu imperijalnog distributivnog centra za floru.

Upravo je Benks zaslužan za odlazak kapetana Vilijama Blaja na zlosrećno putovanje brodom kraljevske mornarice „Baunti“, koje se okončalo ozloglašenom pobunom.

Blaj je trebalo da prenese primerke hlebnog drveta na Zapadnoindijska ostrva, jer se Benks nadao da će njima moći na jeftin način da se hrane robovi.

Zahvaljujući vordovskim sanducima, prenošenje biljaka dobilo je vetar u jedra.

Kako tvrdi jedan uvoznik biljaka u komercijalne svrhe, ranije se očekivalo da 19 od 20 biljaka uvene u toku pomorskog putovanja.

U Vordovim sanducima, 19 od 20 biljaka bi preživelo.

Primera radi, sorta banane „kevendiš“ proširila se širom sveta zahvaljujući vordovskim sanducima. To je sorta banane koja se danas prodaje u prodavnicama. Vilijam Kevendiš bio je predsednik Društva za hortikulturu.

Osim toga, vordovski sanduci uništili su industriju gume u Brazilu.

Usled visokih cena, Ministarstvo spoljnih poslova Velike Britanije poslalo je preduzimljivog botaničara amatera u Amazoniju da prokrijumčari malu količinu semenki kaučukovca. Proklijale su u bašti Kju gardens i mladice su poslate u istočnu Aziju. To je rezultiralo kolonijalnim plantažama sa kojima Brazil nije mogao da se takmiči.

Vordovski sanduci su takođe doprineli zaustavljanju dominacije Kine na tržištu čaja.

plantaža čaja u Kini

Getty Images
Legenda kaže da je kineski car Šen Nung otkrio čaj 2732. godine pre nove ere, tako što je list čaja leteo na vetru i upao u lonac sa ključalom vodom

Vord je objavio knjigu 1847. godine, nekoliko godina nakon što je Velika Britanija pobedila u Prvom opijumskom ratu. Kada su Kinezi odlučili da više ne prihvataju opijum gajen u Indiji u zamenu za svoj čaj, Britanci su poslali bojne brodove, kako bi ih naterali da se predomisle. Jasno je zbog čega – porezi na čaj činili su skoro desetinu prihoda britanske vlade u to vreme.

Tada je Istočnoindijska kompanija, koja je praktično vladala potkontinentom u ime Velike Britanije, odlučila da je potreban rezervni plan, odnosno gajenje više čaja u Indiji.

To je značilo da treba prokrijumčariti biljke čaja iz Kine, a samo jedan čovek bio je na visini tog zadatka.

Robert Forčen je tokom svoje prve ekspedicije uvideo da ako obrije glavu, nosi periku i kinesku odeću, može da prođe maltene nezapaženo. Adekvatno prerušen je postepeno transportovao skoro 20.000 biljki čaja svojim novim poslodavcima.

Ipak, najznačajniji efekat vordovskih sanduka nije se ogledao u donošenju biljaka u Evropu iz veoma udaljenih mesta, već u omogućavanju ljudima iz Evrope da idu u veoma udaljena mesta.

Zahvaljujući vordovskim sanducima, drvo kininovca transportovano je iz Južne Amerike u Indiju i Šri Lanku. Od njegove kore se pravi kinin, lek protiv malarije.

Usled otkrića kinina, Evropljani su se manje plašili da putuju u tropske predele. Neki istoričari smatraju da Afrika ne bi ni bila kolonizovana da se to nije desilo.

Na kraju krajeva, nisu svi putnici toliko veselo otporni na opasnost, niti voljni da prkose smrti, kao Robert Forčen.

Autor ovog teksta piše kolumnu „Ekonomista na tajnom zadatku“ za Fajnenšel Tajms.


Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari