Jedna od, u medijima, najcitiranijih rečenica o Evropi poslednjih dana ovde bila je ona koju je izgovorio i napisao Joška Fišer, bivši nemački ministar spoljnih poslova: „da je EU kao avion bez pilota, koji pada sve dublje“. Povod je pedesetogodišnjica Evropske unije, ali možda i sklonost novinara da poštuju jedno od fundamentalnih pravila – da je dobra vest samo ona loša ili bar lošija, pošto se u vreme jubileja obično potraži i nešto što je malo bolje.

Jedna od, u medijima, najcitiranijih rečenica o Evropi poslednjih dana ovde bila je ona koju je izgovorio i napisao Joška Fišer, bivši nemački ministar spoljnih poslova: „da je EU kao avion bez pilota, koji pada sve dublje“. Povod je pedesetogodišnjica Evropske unije, ali možda i sklonost novinara da poštuju jedno od fundamentalnih pravila – da je dobra vest samo ona loša ili bar lošija, pošto se u vreme jubileja obično potraži i nešto što je malo bolje.
Ovde je to „malo bolje“ bila već i sama okolnost da se o spoljnom svetu, izvan SAD, pisalo više, opširnije, s mnogo činjenica, komentara i analiza što je uglavnom neuobičajeno. Bila je zato to i dobra prilika da čitaoci i slušaoci saznaju nešto i o drugima, o načinu života i naročito o tome da tamo ima nekih socijalnih država sa univerzalnim zdravstvenim osiguranjem i da nezaposleni imaju nadoknadu dok ne nađu posao iako su to sve tipične kapitalističke zemlje sa tržištem, privatnom svojinom i da se u to čak uklapaju novopristigle članice. Ipak, čak i Evropi najskloniji mediji – a to znači oni koji imaju svoje izveštače na licu mesta, koji poznaju svet i prilike u njemu – nikako nisu odoleli da zaključe da je Evropa nesložna, bar politički, da nije u stanju da donese ni ustav i da baš ne može da funkcioniše institucionalno tako velika, kako i Joška Fišer potvrđuje od kako nije više na vlasti. Nije, doduše, moglo da izostane priznanje o ekonomskom razvoju i da bude zaobiđena činjenica da EU pomaže siromašne i nerazvijene zemlje sveta neuporedivo većim sumama od onih koje daju SAD gde se o velikodušnosti ove najbogatije zemlje sveta stalno govori i ističe, posebno kad se raspravlja o budžetu kao što je to slučaj upravo i ovih dana.
U svemu tome ima i nečeg pomalo, reklo bi se, zavidljivog, kritičarskog, možda i nadmenog, preteranog. Najviše kad se piše o socijalnoj politici u času kad bi ovde – da nije rata u Iraku – za pobedu na sledećim predsedničkim izborima svakako na prvom mestu bila baš socijalna politika. Pre svega zdravstveno osiguranje i šta učiniti da se povrati sjaj američke srednje klase ubijene, kako tvrde mnogi, poreskom politikom i politikom specijalnih interesa koju zastupa i sprovodi sadašnja „administracija velike vlade“, suprotno osnovnim principima ovdašnjeg republikanizma koji su obogatili bogate i osiromašila sve ostale.
Ni na strani takozvanih desno orijentisanih medija nije moglo, a da se ne oda priznanje demokratskom predsedničkom kandidatu Džonu Edvardsu koji je – posle mnogo putovanja po evropskim zemljama – kako sam kaže, izašao s izuzetno preciznim programom univerzalnog zdravstvenog osiguranja i izvorima za finansiranje: svi koji imaju poreske olakšice koje su dobili od sadašnjeg predsednika Buša, a zarađuju više od 200 hiljada dolara godišnje, ostaće bez te privilegije. Edvards, dakle, „obećava“ povećanje poreza za one koji su trenutno među najuticajnijim slojevima društva što prihvataju i mnogi republikanski krugovi.
Od toga se osiguravajućim kompanijama i farmaceutskoj industriji, inače, diže kosa na glavi, pa je njihovim lobistima kao dobar dodatni adut stiglo saznanje iz Evrope da su 50-godišnjicu čak i nekad jake „socijalne države“, kao Nemačka ili Švedska, dočekale prilično oslabljene
Druga „evropska tema“ bila je „sklonost mirovnim misijama, rešavanju problema diplomatskim putem, a ne vojnom silom“, čak i prema Iranu i drugim zemljama „osovine zla“ po američkim merilima. Ističe se, pri tom, da je taj luksuz Evropljanima u stvari omogućila Amerika koja je uvek imala snažnu odbranu i bila i ostala pravi branitelj Evrope. Sadašnji antiamerikanizam s te strane, mada jeste izazvan i pojačan napadom na Irak, smatra se ipak nezasluženim. U tom sklopu češće se kao primer „nedelotvornosti EU“ navodi slučaj „velikog evropskog, balkanskog rata s ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji, zemlja se raspadala, a Evropa je to nemoćno gledala“.
Zanimljivo je da se ovom temom bave ugledni novinarski veterani koji su mogli da se sretnu 90-tih baš „na tom terenu zemlje koja se raspadala“, ali i oni što su bili u Beogradu s tadašnjim ministrom spoljnih poslova SAD Džejmsom Bejkerom. Došao je u trenutku kad su u Sloveniji počeli da zadržavaju novac od „federalne carine“ da bi u zgradi SIV u Beogradu novinarima rekao „ovako nešto još nisam video“, a zatim u Vašingtonu digao ruke od svega izjavom „nemamo mi kuče u tom dvorištu, to je zapravo – evropsko pitanje“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari