Kako je Kardelj postao Sveti Sava 1

„Rat ne treba posmatrati kao nešto slavno, herojsko, sveto, uzbuđujuće i pročišćavajuće. Rat je imoralan, odvratan, varvarski, uzaludan, idiotski, razoran i surov“ – Stiven Pinker, kanadsko-američki psiholog, profesor na Harvardu.

Kada su učenika jedne niške škole pitali kako se zvao Sveti Sava pre nego što se zamonašio, usledio je odgovor: „Znam! Edvard Kardelj!“ U stvari, škola koju je pohađalo to momče, Osnovna škola „Sveti Sava“, u vremenima obeleženim komunističkom ideologijom, zvala se Osnovna škola „Edvard Kardelj“. Kada se država Srbija devedesetih godina prošlog veka, naizgled otrgla komunističkom režimu i vratila u uzburkane vode demokratije, neko se u Nišu setio da školi kojoj je nadenuto režimsko ime, skine taj teret, ali time i da pomenutog učenika navede na dati odgovor.

Kako kaže Svetislav Basara u jednom svom eseju, „najdublja i istovremeno najmisterioznija želja svakog čoveka jeste želja da nikada ne dođe ni do kakve promene“. Iz podsvesne ili svesne želje da se održi status quo, ali i zbog nezainteresovanosti, nemara, lenjosti, mišljenja da u školama ima važnijih stvari koje treba menjati, i ko zna koliko još razloga, mnoge srpske škole i danas nose imena koje su im davana u komunizmu. Imena ratnika, bataljona i udarnih divizija. I kada bi neko, ko ne zna mnogo o Srbiji, o njoj sudio na osnovu imena obrazovno-vaspitnih ustanova i biografija ljudi čija imena, prezimena i partizanske nadimke, nose predškolske i školske ustanove, imao bi pogrešnu sliku o našoj zemlji, ali i o školskom sistemu u njoj.

Danas, kada u svakoj školi postoji tim koji se bavi nenasiljem, zaštitom od diskriminacije, kada se održavaju časovi i radionice posvećene dobroj komunikaciji, kada je istorija sa manje pristrasnosti iznela svačiji doprinos u stvaranju savremene Srbije, kada je to sve podržano zakonima koji su doneti u Skupštini, gotovo nikome ne smeta, ne čudi se, i ne vidi štetan uticaj na decu/učenike, što su imena ratnika iz Drugog svetskog rata ispisana na ulaznim vratima i fasadama zgrada u kojima deca uče. Rata koji je na ovim prostorima bio oslobodilački, ali i bratoubilački. Ako neko misli, a verujem da takvih ima, da je ovakav stav cepidlačenje, neka zamisli dve proslave dana škole koje su posvećene ljudima čija imena škole nose. U gradu u kome živimo, a slično je u celoj državi, otprilike pola osnovnih škola je nazvano imenima boraca i partizanskih jedinica iz poslednjeg svetskog rata. Dakle, neka svako zamisli, kakve sadržaje i poruke nose čas ili priredba na temu „Ličnost čije ime nosi moja škola“. Da li je moguće takvim časovima i priredbama, u školama označenim ratnicima i ratom, ili u bilo kakvom radu u ozračenju koje ime škole daje učenju i utiče na razvoj dece, ispoštovati ono što garantuju ciljevi i principi Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja? Da li kroz priču o ratniku čije ime nosi škola, dakle o nekome čijem delu time pripisujemo vrednost, u ovom trenutku možemo da realizujemo poštovanje ljudskih prava i prava svakog deteta, toleranciju, svest o kulturnoj i civilizacijskog povezanosti u svetu, moralne vrednosti, obrazovanje zasnovano na tekovinama i dostignućima savremene nauke, zaštitu od nasilja i diskriminacije svake vrste…? Sve nabrojane stavke su preuzete iz pomenutog Zakona.

U novembru 2001. godine, u zgradi Ujedinjenih nacija na Ist riveru, delegacija od šestoro srednjoškolaca iz Srbije, zajedno sa stotinak vršnjaka iz celog sveta, učestvovala je na Konferenciji „Iskorenjivanje mržnje i terora“. Organizator Konferencije je bila nevladina organizacija „Seeds of Peace“, saradnik naše NVO „Prijatelji dece Srbije“. Rad je bio organizovan po komitetima za medije, obrazovanje, religiju, ekonomske razlike, zaštitu i sigurnost, i svi komiteti su svoj rad pretočili u Povelju koja je na kraju Konferencije predata prvom saradniku tadašnjeg sekretara UN Kofija Anana. Deo Povelje koji je kreirao Komitet za obrazovanje, počinjao je citatom Martina Lutera Kinga Juniora: „Uloga obrazovanja… je da nauči pojedinca da misli intenzivno i kritički. Obrazovanje koje je samo sebi svrha može postati velika opasnost za društvo. Jer, ponekad, iza najvećih zločina stoje obrazovani, ali nemoralni ljudi.“ U daljem tekstu Komitet definiše obrazovanje kao „proces primanja, obrade i primene informacija: Kroz obrazovanje mi otkrivamo sebe i tako trasiramo put koji vodi ka uspehu.“ Povelja nastala na Konferenciji ističe da obrazovanje može da oblikuje i način mišljenja ljudi i onda, kada se, da bi dostigli neki cilj, odlučuju na nasilje. Takvo obrazovanje snažno promoviše mržnju ka drugoj strani na dva načina:

Negovanjem osećanja superiornosti u odnosu na druge narode, pa time opravdava i postupke nasilja nad njima i njihovu diskriminaciju;

Proglašavajući svoju etničku grupu žrtvom i objektom diskriminacije, grupa se podstiče na revanš, i time se opravdavaju postupci nasilja koje ta etnička grupa sprovodi.

Posebno značajno za temu u kojoj pokušavamo da obrazložimo potrebu za promenom imena onih ustanova koje nose imena ratnika je stav Komiteta za obrazovanje koji ukazuje na to, da obrazovanje učenicima uliva osećanja koja se vremenom pretvaraju u mržnju, na dva načina. Očigledan i prikriven. Očigledan je onaj gde nastavnici i udžbenici otvoreno propovedaju mržnju i demonizuju drugu stranu. Prikrivenih puteva je više, a navešćemo samo onaj koji je direktno vezan za nas i imena škola: rat i ratni heroji se glorifikuju i zauzimaju centralno mesto u nacionalnim istorijama, što može da znači da je rat jedino rešenje u sukobu sa drugim nacijama.

Prikriven način, utkan u biografije ratnika, proglašenim herojima od pobednika, smišljeno, i kroz imena škola, bez sumnje je uticao i na današnji trenutak, na sve izazove koji su i danas postavljeni pred Srbiju, i gde se, ponovo zvecka i oružjem i teškim nacionalno obojenim optužbama sa svih strana, i iz svih pravaca.

Ako bismo stali pred ogledalo, odnosno kada bi u procesu samovrednovanja i okvirima autonomije koju ima, učinila to svaka obrazovno – vaspitna ustanova, kritički preispitala poreklo i mesto sopstvenog imena u sadašnjem obrazovnom, vaspitnom, istorijskom i kulturološkom trenutku, postigla bi sledeće. Preimenovanjem naziva vrtića i škola koji na bilo koji način asociraju na rat, na relativno lak i brz način bismo, bar donekle promenili paradigmu u kojoj se vekovima nalazi „ratnička“ Srbija. Porukom te vrste uticali bismo na buduće generacije dece i učenika, ali i na sadašnji odnos sveta, i nas samih, prema nama samima. Snažnije i uverljivije bismo promovisali one životne vrednosti, kojima stremi, i za koje se bori svako ljudsko biće na svetu koje teži da bude obrazovano i civilizovano. Pred sobom, kao ponudu za nova imena naših škola, naših predškolskih ustanova, imamo toliko značajnih srpskih i svetskih naučnika i umetnika, čija imena simbolizuju napredak, mirnu budućnost i zajedništvo.

Autor je učitelj iz Kragujevca

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari