Marina i Radoslav

Poslije rata, on je radio u MUP-u, ona je bila farmaceutski tehničar u bolnici Jezero.

Imali su dvije kćerke: Slobodanku i Davorku.

Odlaskom u penziju, Radoslav je volontirao u Crvenom križu. Za svoj nesebični rad u toj organizaciji, predsjednik Tito ga je dva puta odlikovao.

Marina je u poznim godinama, zbog lomljenja kuka, operisana.

Noga joj je bila kraća 8 cm, pa je nosila ortopedski dodatak. Pred početak rata protiv Bosne i Hercegovine, sa Grbavice su se preselili na Bistrik, u Ulicu Dragice Pravice 7/II.

U blizini njihovog stana, tokom opsade grada, nalazilo se sjedište 10. brdske brigade Armije RBiH.

Jednog dana je pala granata i ubila šestoro djece. Komandant brigade Mušan Topalović Caco je, radi odmazde, naredio privođenje bračnog para Komljenac.

Dvadeset šestog juna 1993. godine u večernjim satima, Marina i Radoslav su odvedeni iz svoga stana. Odveli su ih Armin Hodžić i Samir Bejtić.

Najprije su ih odvezli u komandu, a onda automobilom na Trebević pred jamu Kazani. Predati su uz naredbu da ih se vojnici riješe. Već je bilo jutro dvadeset sedmog juna. Svojim žrtvama poslužili su po šolju kakaa.

Dali su im ćebe da se ogrnu.

Mevludin Selak je nožem ubio Radoslava u momentu kada se iza njega kretao prema ivici Kazana.

Uhvatio ga je iza leđa rukom preko usta. Oborio ga je na zemlju, a zatim mu nožem više puta prešao preko vrata. Zaklao ga je. Refik Čolak je nožem ubio Marinu, dok se kretala u pravcu ivice Kazana.

Uhvatio je rukom iza leđa, zatvorio joj usta i oborio na zemlju. Kleknuo je na koljena pored nje i držeći joj ruku na ustima presjekao vrat sa prednje strane. Nakon toga, bacili su ih u bezdan.

Radoslav je imao sedamdeset dvije, a Marina šezdeset sedam godina.

Koliko je na Kazanima ljudi ubijeno, ne zna se ni danas. Nakon Cacinog smaknuća, Slobodanka je obaviještena da je na mjestu egzekucije njenih roditelja, pronađena štaka njene majke. Odbila ju je preuzeti.

Tražila je kosti svojih roditelja.

Žrtve sa Kazana su ekshumirane u novembru 1993. godine.

Uz samu ogradu teniskog igrališta na Koševu, izvan kruga sarajevskog groblja Sveti Josip, iskopana je tranšeja u koju su položeni posmrtni ostaci žrtava Kazana.

Sahranjeni su u vrećama sa pločicama na kojima je bio ispisan broj predmeta po kojima su se vodili u dokumentima. Na to su mjesto dolazile porodice ubijenih Sarajlija. Palili su svijeće. Molili se za duše svojih najmilijih.

Nad čijim su se tijelima molili, ni sami nisu bili sigurni.

Godine 1998., reekshumirani su posmrtni ostaci ubijenih. Marina je identifikovana 2004. godine na osnovu jedne pronađene kosti, ali je i ona uništena prilikom DNK analize. Od Radoslava ni to nije nađeno.

Porodica nikada nije ukopala posmrtne ostatke svojih članova.

Niko od navedenih ubica nije procesuiran za ratni zločin. Osuđeni su za monstruozna ubistva.

Sada se nalaze na slobodi. O Marini i Radoslavu, ali i drugim žrtvama Kazana, zna se samo iz priča. Dostojnog spomenika još uvijek nema.

Autor je koordinator Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije