Neuropsihijatrica o "danu u kome se smejalo i plakalo" 1foto FoNet/Studenti Pravni fakultet

U filmu „Ekskalibur“, engleskog reditelja Džona Burmana (John Boorman) zemlju ogrezlu u nemoral, bedu i beznađe spašava kralj Artur, personifikacija plemenitosti, dobrote i ljubavi. Dok prolazi kroz tamu i mrtvilo za njim cveta novi život. Ovu asocijaciju probudili su studenti Beogradskog univerziteta dok su marširali ka svojim kolegama u Novom Sadu. Kud god su prošli dočekao ih je smeh, razdraganost i oduševljenje.

Mnogi su plakali, doživljavajući plimu novih osećanja, davno zaboravljenih ili nikad otkrivenih. Bilo je mnogo zagrljaja, toplih reči i prijateljskog stiska ruku.

Događalo se nešto veliko i neobično. Mladi, lepi, pametni i u sebe sigurni ljudi prenosili su velike poruke i nesebično darovali nadu, veru, ideale mladosti, nepokolebljivost i odlučnost da dosegnu sopstvene ciljeve.

A njihovi ciljevi su jednostavni, lako razumljivi, univerzalni i ljudski. Koračali su odvažno, znalački i sigurno.

Neuropsihijatrica o "danu u kome se smejalo i plakalo" 2
Dragica Stanojlović Foto: Privatna arhiva

Nenametljivo su nam svojim „znanjem i lepim vaspitanjem“ pokazali solidarnost, zajedništvo, organizovanost i stav slobodnih ljudi. Nisu držali vatrene govore, ni pretili, niti se podsmevali našim greškama i zabludama. Oni traže odgovornost od svakog koji ju je preuzeo, pravo na pravdu i da u društvu vladaju zakoni a ne umišljeni bogovi. NJihove poruke su stigle gotovo do svakog naseljenog mesta u Srbiji, ali su odjeknule i širom planete.

Ljudi su ih razumeli i odlučili da se pokrenu iz apatije, učmalosti, beznađa i mentalne inertnosti. Gledajući u mladost i lepotu probudili su odvažnost i želju za slobodom. Decenijama smo tapkali u mestu verujući različitim vođama, koji su nas vodili iz jednog bespuća u drugo. Pristajali smo da sopstveni suverenitet i dignitet stavimo na raspolaganje kojekakvim umišljenim moćnicima i bivali izdani, pokradeni, zavedeni i iskorišćeni.

Naša mladost nas uči da nam ne trebaju vođe već društveni sistem zasnovan na pravilima i zakonima. Oni funkcionišu bez vođe, dogovaraju se na plenumima i ravnopravno sprovode zaključke. Pokazali su nam koliko smo grešili baveći se huljama, lopovima i ništarijama, koje smo prethodno izabrali da nas predstavljaju, umesto da smo se okrenuli jedni drugima i podržali svakog na koga su nasrnuli i koga su ojadili.

Zaboravili smo da budemo solidarni i da patnju svakog od nas doživimo kao sopstvenu. Naša mladost nas upozorava da nemamo pravo da se povlačimo pred nepravdom i bahatim tiranima jer na taj način gubimo identitet, dostojanstvo i sigurnost. Na njih su nasrtali režimski plaćenici i mentalno defektna izdresirana bića, povređivali ih i život im ugrožavali. Oni su branili jedni druge ne odustajući od postavljenih zahteva.

Diskretno nas opominju da nije dovoljno da se ogradimo imaginarnim granicama u nekom svom malom svetu, iz koga nećemo izlaziti i sa gadostima se nećemo sretati. Svoje mladalačke snove o bezbrižnom životu na nekim sigurnim mestima zamenili su za teški i mukotrpni put stvaranja novih društvenih odnosa.

NJihovi ideali, primereni godinama i mentalnoj snazi, nisu usmereni na sticanje materijalnih vrednosti, već na buđenje i usmeravanje psihičke energije ka kulturološki relevantnim vrednostima utkanim u civilizacijski kod savremenog čoveka. Odrasli su i formirali se u društvenom haosu u kome su relativizovane i skrajnute vrednosti kao što su znanje, čast, poštenje, razumevanje drugog, pravo na različitost i ljudsko dostojanstvo.

Patološke socijalne relacije većinu nisu uvukle u svoju morbidnu mrežu, jer su oni digitalna generacija. Nisu tražili odgovore samo od svojih, često, zbunjenih i životnim teškoćama opterećenih roditelja i učitelja, već su se oslonili na dostupno znanje pohranjeno na mnogim mestima u svetu. Naučili su da kreativno misle, lako izvlače zaključke i naučeno primenjuju.

Oni su sad naši učitelji i obaveza nam je da ih prihvatimo i pokažemo im da još uvek želimo da se oslobodimo zabluda, neverice, nesigurnosti i sumnjičavosti. Valjda smo to shvatili i doživeli otrežnjenje i oslobađanje od strahova, oportunizma i konformizma. Suze i smeh su znak da su nevidljivi okovi spali, i da može da koračamo uspravno i odgovorno ka slobodi, ne pitajući kad ćemo stići.

Autorka je neuropsihijarica iz Vršca

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari