Nisu problem borkinje nego borci i borkinje 1Foto: Wikipedia

Stručnu i širu javnost u Srbiji uzburkale su jezičke odredbe novog Zakona o rodnoj ravnopravnosti, koji je upravo stupio na snagu, izazivajući veliku medijsku pažnju uz podrške i osporavanja sa raznih strana.

Predstavnici Odbora za standardizaciju srpskog jezika, koji nije prethodno konsultovan, još i pre usvajanja Zakona ocenili su da državna vlast, propisivanjem obavezne službene upotrebe novih, u vukovskoj tradiciji nepoznatih reči kao borkinja, pilotkinja, centarhalfkinja, vodičica, nosilica i sličnih, pod uticajem Brisela svesno radi na urušavanju strukture srpskog jezika, a time i srpskog nacionalnog identiteta.

Što se tiče konkretne jezičke materije dalje nisu išli, kao ni skoro svi drugi kritičari.

Međutim, kako ćemo videti, isključivo fokusiranje na gramatičke nastavke ženskog roda odvelo je raspru na pogrešan kolosek, pošto su takve tvorenice samo jedan, medijski najatraktivniji ali ne nužno i najvažniji, aspekt rodno osetljivog jezika, dok su glavni problemi ostali u mraku.

Tek je ovih dana Matica srpska, u pismu (nažalost zakasnelom, takođe usled odsustva konsultacija) pod naslovom „Rodno osetljivi jezik, femininativi i ravnopravnost polova“, upućenom državnom vrhu sa potpisima pedeset stručnjaka i podrškom srbističkih katedri na svim univerzitetima u Srbiji, ukazala na suštinsku lingvističku slabost celog projekta – neizbežnu a nedopustivu repetitivnost.

Potpisnici daju samo jedan primer, ali veoma ubedljiv, citirajući sledeći pasus iz udžbenika geografije za sedmi razred: „Starosedeoci Amerike su Indijanci i Eskimi (Inuiti). Oni pripadaju žutoj rasi.

Preci Indijanaca doselili su se iz Azije. Indijanci su se proširili i naselili američki kontinent sve do Ognjene zemlje na jugu“.

Usklađen sa novim zakonom, ističe se u pismu, ovaj tekst bi morao da glasi: „Starosedeoci/starosedelice Amerike su Indijanci/Indijanke i Eskimi/Eskimke (Inuiti/Inuićanke). Oni/one pripadaju žutoj rasi.

Preci/pretkinje Indijanaca/Indijanki doselili/doselile su se iz Azije. Indijanci/Indijanke su se proširili/proširile i naselili/naselile američki kontinent sve do Ognjene zemlje na jugu“.

Nekome ovo može da izgleda kao zlobna parodija, ali ostaje pitanje za pisce strogo formulisanog Zakona kako bi drukčije navedeni pasus trebalo sročiti a da ne bude s njim u koliziji.

Dogmatsko insistiranje na ponavljanju nije od juče, ali se postepeno pojačava. Potpisnik ovih redova je na negativne efekte ove pojave višekratno upozoravao počev od 2005. godine, kada je u svojoj knjizi Jezik i kultura (Biblioteka XX vek) citirao i komentarisao pismo koje su u Danasu od 25.3.2004. potpisali „Aktivistkinje i aktivisti Centra za nenasilnu akciju Beograd“.

Tu se umesto Srba i Albanaca na Kosovu pominju „Srbin/Srpkinja i Albanac/Albanka“, uz isticanje da svi moramo da budemo „svesne i svesni“ nekih stvari… A sada se čak i u pozivima na pojedine stručne skupove pozdravljaju „učesnici i učesnice“, „koji/koje“ se mole da pošalju priloge, i slično.

Još je gore kad se počne „ekonomisati“ nakaznim skraćivanjem, tipa članovi/ce, studenti/kinje, doktori/ke, kakvo se takođe često može naći (ne samo u formularima), a od koga se pismenom čoveku diže kosa na glavi.

Osim toga, napadno može da deluje i nizanje tipa akademikinja profesorka doktorka Ivana Ivanović, direktorka Instituta i rektorka Univerziteta, gde se čak šest puta ističe da je to osoba ženskog pola (kao da joj je ta biološka činjenica glavna profesionalna kvalifikacija).

Osnovni problem ovde jeste zanemarivanje razlike između jezičkih jedinica u izolaciji (kao u rečniku) i u vezanom tekstu (kao u rečenici), karakteristično za statičko i nelingvističko zamišljanje jezika kao u suštini puke zbirke reči.

Konkretnije, ženi koja se deklariše kao ministarka ili guvernerka ne može se odreći to pravo, ali isto tako ni onoj koja želi da bude ministar ili guverner. Analogno, mora se poštovati odluka nekih žena da se nazivaju borkinjama za ženska prava, koliko god ovaj termin smetao nenaviklim ušima, i tu nema nikakvih problema.

Ali teškoće nastaju kad se rame uz rame nađu, i obavezno tako upareni ostanu pri svakom pomenu, borci i borkinje, studenti i studentkinje, članovi i članice, da i ne govorimo o pomenutim „skraćenicama“.

Drugim rečima, glavni problemi zapravo nisu morfološke nego sintaksičko-stilističke prirode – a ova činjenica ostala je potpuno zamagljena u mahom jalovim okršajima dveju ekstremistički nastrojenih struja, feminističke i tradicionalističke, oko valjanosti pojedinih leksičkih jedinica uzetih u izolaciji.

Borkinja, pilotkinja, ekspertkinja i slično građene tvorenice možda će u sledećim generacijama govornika i pisaca srpskog jezika biti prihvaćene kao sasvim normalne; ali ponavljanja kakva smo ilustrovali zauvek će ostati drastičan primer ne samo proste nepismenosti nego i ideološki indukovanog nasilja nad jezikom.

Nove zakonske odredbe već su stupile na snagu. Iako nedovoljno promišljene, one su nedvosmisleno naredbodavne, propisujući čega su sve ljudi dužni da se pridržavaju u veoma široko shvaćenoj službenoj upotrebi jezika, koja uključuje školstvo i medije, umesto da budu savetodavne (što bi bilo prirodnije i lakše ostvarivo).

Kako se naglašava u Matičinom pismu, istinski ravnopravno i demokratsko generalno rešenje bilo bi da se svakome dozvoli mogućnost izbora između muškog i ženskog gramatičkog roda za označavanje osoba ženskog pola.

Međutim, trebalo bi se pozabaviti i problemom leksičkog ponavljanja i gramatičke kongruencije kad je reč o osobama oba pola zajedno, kao u gore navedenim primerima.

Zaključujemo da bi u novonastaloj situaciji trebalo dopuniti Zakon pratećim komentarima, sa gramatičkim i stilističkim uputstvima za njegovu primenu.

Tu bi se moralo pokazati, na konkretnim primerima iz jezičke prakse umesto političkih proklamacija o važnosti rodno osetljivog jezika, kako je zamišljeno ostvarivanje postavljenih ciljeva, te šta će se smatrati dozvoljenim a šta će podleći sankcijama – imajući u vidu, uz druge moguće rezerve, i one iznete u ovom malom prilogu naknadnoj javnoj raspravi.

Bez toga će ovaj deo Zakona ostati mrtvo slovo na papiru, ili će, u slučaju ozbiljnog pritiska države, izazvati opštu pometnju u javnoj komunikaciji, a bez vidljive koristi.

Autor je lingvista, redovni profesor Filološkog fakulteta

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari