Od buke do bruke 1Foto: Aleksandar Letić

Svako doticanje teme Jasenovca – bila riječ o umjetnosti, politici ili novinskom osvrtu na film – moralo bi uzeti u obzir da je riječ o simbolu genocida, mjestu gdje je ekstremni hrvatski nacionalizam uništio oko 100 tisuća ljudi, od čega približno 60 posto Srba.

Potom, da je komunistička vlast s brojkom od 700 hiljada ili više mrtvih teško pogriješila, što srpski nacionalisti do danas koriste da bi „dokazali“ genocidnu prirodu Hrvata, manipulirali narodom i opravdavali vlastite zločine.

Zatim, da se u suvremenoj Hrvatskoj tolerira, pa i državno potiče negiranje jasenovačkog zločina.

Treba razumjeti i burne osjećaje koje tema izaziva kod svih sunarodnjaka pobijenih, zato što se nepoželjne u Jasenovcu klalo samo zato što su bili Srbi, Romi ili Židovi, i zato što današnja Hrvatska izbjegava suočavanje sa zločinačkom prirodom NDH, što se shvaća kao nastavak zločina.

Ukratko, pošten prilaz Jasenovcu prvo podrazumijeva imperativ vjernosti činjenicama.

Ako je riječ o umjetničkom djelu, važnost teme traži i stanoviti nivo estetske kvalitete: u umjetnosti je to presudno, bez obzira na vjerodostojnost ili emocionalnost publike, a jeftini se postupci čak daju tumačiti kao omalovažavanje žrtava. Treće, bez obzira na sam sadržaj djela, autori bi trebali po svaku cijenu izbjeći da budu iskorišteni u propagandne svrhe ili da u njoj svjesno sudjeluju.

„Dara iz Jasenovca“, nažalost, dobrim dijelom ispunjava tek prvi kriterij.

Antonijevićev film uglavnom je zasnovan na povijesnim faktima. Izuzetak je početni natpis da je Jasenovac bio jedini evropski logor istrebljenja koji nisu vodili Nijemci – u dijelu Ukrajine koji je okupirala Rumunjska Antonescuova soldateska ustanovila je logore i samostalno pobila stotine tisuća Židova i Roma.

To je čudna greška za film koji se kao savjetnikom diči Michaelom Berenbaumom, bivšim direktorom američkog Muzeja holokausta.

U „Dari“ važnu ulogu igraju časne sestre, premda ih u stvarnom Jasenovcu nije bilo, kao što su u osvrtima na film već primijetili povjesničari Hrvoje Klasić i Rory Yeomans.

Međutim, redovnica je bilo u drugim ustaškim logorima, a njihov filmski „premještaj“ legitiman je čin umjetničke slobode. Sve drugo uglavnom je, uz dopustive preinake, zasnovano na faktima: i orgije smrti, masovno ubijanje čekićima i „srbosjekom“ – čitavo poglavlje kapitalne studije Ive Goldsteina o Jasenovcu zove se „Malj i kama“ – i uzbuđenost krvlju, i romski orkestri čiji su članovi, naravno, poklani, i usmrćivanje djece plinom – jedan od sporednih likova filma, ustaški bojnik Ante Vrban (igra ga Igor Đorđević) poslije rata je priznao da je u Staroj Gradiški, dijelu jasenovačkog kompleksa, ciklonom pobio 63 kozaračke djece.

Istinito je i proizvoljno ubijanje iz ćeifa: ustaše su to zvali „ubiti onako“.

U logoru su zaista važni koljači bili Ljubo Miloš (Bogdan Bogdanović) i fratar Miroslav Filipović (Vuk Kostić), poznat i kao „fra Sotona“, bilo je ustašica poput Nade Šakić (Alisa Radaković) koje su klale, strijeljale i spolno općile s ustašama.

Realno je prikazan prisilan rad logoraša i logorašica na farmama, ali i na ukapanju tisuća leševa. Ako nešto upada u oči, to je da film prikazuje tek manji dio jasenovačkog kataloga strave.

Najgore nije prikazano, poput kanibalizma izgladnjelih zatočenika – uključujući i djecu, nabadanja beba na bodeže, silovanja, odsijecanja glava, ušiju i genitalija…

Ukoliko je odluka da se pornografija nasilja izbjegne bila promišljena, razumljiva je, no ostaje dojam da je film ispod razine jasenovačkog užasa.

Optužbe kritičara uglednog časopisa Variety da je film „antihrvatski“ i „antikatolički“ uglavnom ne stoje.

Ne posve poštena tendencioznost jest primjetna u Luburićevom (Marko Janketić) filmskom govoru, u kojem on govori o „doktrini“ koja vrijedi jednako „danas“ kao i „godine 2000.“

Tako se povlači paralela između NDH i današnje Hrvatske, iako originalni Luburićev govor potječe iz 1968., a krvnik pod spomenutom „doktrinom“ ne misli decidirano na ustaštvo.

Međutim, „Dara iz Jasenovca“ povlači jasnu razliku između Hrvata i ustaša.

A autor Los Angeles Timesa, koji tvrdi da Antonijevićev film laže kako su glavne žrtve logora bile Srbi, piše o temi koju elementarno ne poznaje.

Po pitanju formalne obrade materijala film uvelike podbacuje.

Gotovo svi likovi su drastično plošni, crno-bijeli i lišeni ikakvog karaktera: zapravo su funkcije, a ne likovi.

I to iako Goldstein piše da većina koljača nisu bili „jednodimenzionalna čudovišta“ nego ljudska bića, dok ih je zatočenik Ilija Jakovljević, štoviše, opisao kao „sasvim prosječne osobe“.

Posljedica nerazvijanja likova jest da i upečatljive ličnosti poput Majstorovića, Miloša ili Nade Šakić izvan područja bivše Jugoslavije temeljem ovog filma neće zapamtiti nitko.

Ne doznajemo ništa o njima ili o njihovim motivima.

Gotovo sve ženske logorašice također su međusobno zamjenjive zato što nisu pravi likovi, a kliše je i lik fatalističkog Židova-dežurnog filozofa. Donekle odskaču tek nadzornici i nadzornice među logorašima – nisu crno-bijeli, nego ih muči unutrašnji konflikt.

Dijalozi su nerijetko isprazni i puni floskula.

Radnje jedva da ima, pa nakon prve četvrtine dvosatni film postaje statičan i u osnovi dosadan.

Za usporedbu, Goldsteinova monumentalna historiografska studija ne samo što se čita kao najnapetiji roman, nego i sadrži dovoljno materijala za stotine tragedija: tu su zatvorenici koji pišu ljubavna pisma logorašicama koje nikad nisu vidjeli – ali riskiraju živote da ih dostave, ustaša koji se zaljubi u Srpkinju, novi čuvar koji se od dobrodušnog momka transformira u zločinca, napori logorske organizacije KPJ…

Redatelja i scenaristicu, međutim, sav taj arhipelag jasenovačkih drama uglavnom uopće nije zanimao.

Umjesto storytellinga niz puta se ponavljaju gotovo iste banalne replike i prizori, koji su više pokušaj ilustracije nego što imaju funkciju unutar priče, sadržane u tome da desetogodišnja Dara Ilić (Biljana Čekić), kozaračko dijete kojem u logoru ubiju majku i brata, pokušava preživjeti i spasiti svog dvogodišnjeg brata Budu.

Što se vizualnog aspekta tiče, film se umjesto primjerenije realistične „prljavosti“ temelji na stilizaciji, „napucanoj“ fotografiji i osvjetljenju.

Nekoliko scena ubijanja, rađanja i dječjih igara jest donekle uspjelo, a film jest mučan, na momente i potresan.

Ipak, u njemu nema gotovo nijednog inovativnog rješenja.

U kombinaciji s forsirano potresnom muzikom i povremenim usporenim kadrovima, sve skupa uglavnom ne rezultira umjetnošću, nego plitkim patosom i kičem.

Da je sve ostalo na tome, „Dara iz Jasenovca“ bila bi upamćena kao uglavnom banalno ostvarenje, ali realizirano s poštenim namjerama, ostvarenje koje pritom na dokumentarnoj razini daje solidan prikaz uvjeta u Jasenovcu.

Međutim, Antonijević, pa i scenaristica Nataša Drakulić i glumci povukli su problematične, a sam režiser i odiozne poteze, čime su film – koji je, istaknula je krajem 2019. ravnateljica Filmskog centra Srbije Jelena Trivan, „od početka do kraja bio državni projekt“ i koji je država poduprla s 2,3 milijuna eura – uvelike diskreditirali. Kontroverze su se pojačale krajem 2020, kada je „Dara“ izabrana za kandidata Srbije za Oscara.

Tri ugledne filmske strukovne udruge izjavile su da je procedura izbora bila neregularna i da su grubo prekršena pravila samog FCS-a.

U konkurenciji su bili i filmovi koji su neizmjerno više obilježili filmsku godinu u Srbiji, poput „Oca“ Srdana Golubovića ili „Mog jutarnjeg smeha“ Marka Đorđevića, a sama „Dara“ uopće nije distribuirana u Srbiji, što je uvjet za kandidaturu, nego je organizirano prikazivanje u Gračanici, srpskoj enklavi na Kosovu.

Ugledni pisac i urednik u kući Fabrika knjiga Dejan Ilić – i ne samo on – nagađao je da je „Dara“ navrat-nanos kandidirana kao odgovor na film Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida?“ s temom genocida u Srebrenici.

Temelj za takve spekulacije našao je u izjavama same Jelene Trivan, koja je rekla da „posle stotine filmova u kojima su Srbi prikazani kao zločinci i koljači imamo film o stradanju Srba koji menja holivudske stereotipe“.

Ovog 15. veljače, povodom Dana državnosti Srbije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je Antonijevića i scenaristicu Drakulić odlikovao Karađorđevom zvezdom, dok je srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik nedavno ugostio glumce iz filma.

I Dodikova i Vučićeva vlast financiraju i odlikuju „istraživače“, poput Gideona Greifa, koji promoviraju nacionalističke i potpaljivačke teze o 800 tisuća srpskih žrtava Jasenovca, a slične brojke spominje i sam Dodik.

Iako film pametno izbjegava zamke i brojke uopće ne spominje, primajući ta odlikovanja autori „Dare“ vlastiti su film u određenom smislu izjednačili sa „zaslugama“ Greifa i njemu sličnih.

Dok uključeni u projekt „Dare iz Jasenovca“, dijelom s pravom, viču da nije došlo do istinskog suočavanja s jasenovačkim genocidom, objeručke primaju medalje od spomenutih negatora genocida u Srebrenici. Antonijević i Nataša Drakulić time su sebe, ako ne i svoj film, srozali do uloge kotačića u propagandnoj mašineriji.

Moralno dno Antonijević je dosegnuo ovotjednim gostovanjem na Happy TV-u.

Tom prilikom je notorni voditelj Milomir Marić povodom „Aide“ rekao da su srpski logori u Bosni devedesetih bili „otvorenog tipa“, skloništa koja su zarobljenici mogli napuštati po volji, dok je slika Srba kao zločinaca bila rezultat globalne propagande.

„To je bio onaj s tuberkulozom, što je kao bio mršav“, odvratio je, odobravajući rečeno, Antonijević, aludirajući na poznatu fotografiju Fikreta Alića iz logora Omarska.

Marić replicira da su „oni mršavog kasnije nahranili i prikazivali po cirkusu po Evropi“.

Režiser „Dare“ tako se od borca za istinu, priznanje tuđih masovnih zločina i vlastitih žrtava, prometnuo u odioznog lažova, negatora masovnih zločina vlastitog naroda i tuđih žrtava.

Istupio je kao otrcani šovinist.

Da ironija bude veća, o „bolestima“ kao jednom od „pravih uzroka“ umiranja u logoru govore proustaški revizionisti, misleći na Jasenovac. A da bude dvostruka, i Alić je Kozarac, baš poput fiktivne djevojčice Dare.

Antonijević se, također, stavio i u poziciju dvorskog umjetnika.

„Neki nisu smeli, drugi nisu mogli, a Aleksandar Vučić je i smeo i mogao“, odgovorio je na pitanje zašto do sada nije bilo filma o Jasenovcu.

Ta je teza inače laž – u Jugoslaviji ih je snimljeno više, neizmjerno superiornijih njegovom filmu.

Predsjednik Srbije u karakterističnoj je megalomaniji prije par dana uzvratio da se snimanje „Dare“ dogodilo „na njegovu (Vučićevu) inicijativu“ i da on odgovara za film.

Otužna priča oko samog Antonijevićevog filma odaje da on, možda, nije ni ciljao na umjetničke dosege ili „pokazivanje istine svetu“, nego da je zamišljen kao opijumsko sredstvo za Vučićeve unutarpolitičke nacionalističke manipulacije.

Režiser i njegovo okruženje ispali su nedostojni jasenovačkih žrtava, a na dobro ne slute ni najave da će se „Dara“ nastaviti, i to pričom o Oluji, jer zločinima iz 1995. unatoč, NDH i Oluju ipak nije moguće izjednačavati.

Hrvatska nema nikakvog razloga za, ponegdje primjetno, uživanje što je „Dara iz Jasenovca“ neslavno završila.

Jedan neuspio film ne mijenja odgovornost Hrvatske pred genocidom počinjenim u njeno ime, a prema kojem se ona nije decidirano odredila. Štoviše, čak je i takav film dobrodošao jer donekle tjera na suočavanje s traumom Jasenovca, onom hrvatskom.

Osim toga, u sjeni buke oko „Dare“ prešućena je vijest da je ovdašnje Ministarstvo znanosti i obrazovanja odobrilo i preporučilo srednjim školama u Hrvatskoj korištenje u nastavi filma Višnje Starešine „Stepinac – Kardinal i njegova savjest“.

Riječ je o skandaloznom djelu, koje pokolje Srba u NDH ne spominje i od kojeg je „Dara iz Jasenovca“ idejno i činjenično beskrajno pošteniji i moralniji film.

Zaključno, bilo kakvo filmsko suočavanje s prošlošću vrijedno tog imena doći će kada o Srebrenici poštene filmove bude snimala Srbija, a o Jasenovcu Hrvatska.

Odnosno, kada svatko odgovorno priđe vlastitoj sramoti.

(tekst prenosimo uz neznatna skraćenja)

close
Od buke do bruke 2

Prijavite se za
NJUZLETER

Svake subote u formi mejla biće Vam dostupan pregled nedelje koji za Vas biraju i komentarišu kolumnisti Danasa.

Vaša email adresa biće korišćena isključivo za potrebe slanja njuzletera u skladu sa Politikom privatnosti.

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.