Pismo iz „drugog“ Sarajeva

Ili ako već jesu, onda bi to uglavnom bio dolazak iz svijeta opsesije tim pojmom i vraćanje u istu opsesiju. Bez svijesti da na tom komadu Božje zemlje žive ljudi od krvi i mesa, kako Srbi, tako i Arbanasi, a ne izmaštani anđeli kojima se neprestano ponavlja Kosovski boj iz crno-bijelih maniheističkih, a ne pravoslavnih, projekcija stvarnosti. Možda baš zato što sam i sam rođen odrastao na jednom svojevrsnom „Kosovu“. Koje nije toliko utkano u narodne mitologije da bi bilo toliko sveto i liturgijski spominjano i evocirano i voljeno. To moje „Kosovo“ se zvalo i zove se Sarajevo.

Isto tako nisam volio i ne volim patetike o Sarajevu. O tome kako je ono evropski Jerusalem. Ili jadanja o njegovom izgubljenom srpstvu, koja isto tako, uglavnom, dolaze iz usta dušebrižnika koji u njemu jesu i nisu živjeli. Sarajevo raznih opsesija, a ne stvarni ljudski topos. U kojem je mit o bogumilskoj prošlosti kreirao maniheističku iluziju potpuno bezgrješnog uzor-čovjeka i koje davi sve što toj paklenoj, papirnatoj, iluziji bezgrješnosti i korektnosti izmiče. Ali kojem Sarajevu oni koji mu izmiču, isto tako, teško priznaju jednu tako redovitu i uobičajenu ljudskost kao što je glupost i ograničenost. Ja dolazim sa tog drugog „Kosova“.

Najvećeg srpskog i ne samo srpskog grada u bivšoj Jugoslaviji poslije Beograda. Koji nije za sebe imao vezano toliko epike i mitologije koliko Skadar na Bojani, ili toliko crkava koliko prijestolni Prizren, ili bio toliko mimo svih značajnih pravaca kao Priština. Ali je zato imao ljude vješte u trgovini i sticanju znanja. I ljude kontakta. Ne samo sa ostalim svjetovima i podsvjetovima Sarajeva, nego sa Bečom, Berlinom, Moskvom, pa i dalekom Amerikom. U Sarajevu je jedno vrijeme bilo toliko moći i uticaja da je u njemu 1720. mogao boraviti i sam patrijarh Mojsije Rajović i kojem je srpska opština mogla, bez ikakvog srama, pisati da je na ravnoj nozi „sa ostalim narodom i zemljama našega srbskoslavenskoga“. I vremenom postati centralna tačka pobunjeničkog duha kako Srba, tako i drugih južnih Slovena protiv stanja stvari u kojem drugi uvijek odlučuju o nama.

Bez obzira da li je na Kosovu 1389. stranog zavojevača zaista ubio jedan, a ne više ratnika, kako to vele najraniji istorijski izvještaji, nema sumnje da je pozitivni mit o junaku koji se suprotstavlja zavojevaču bio onaj koji je odlučio događaj na sarajevskom „Kosovu“ 1914. I isto tako nema sumnje da je srpska tragedija nedostojnih crkvenih prelata i crkvenih vođa kojima su usta puna „Kosova“ upravo bila najgnusnija u spremnosti da oba naša „Kosova“ zapravo najlakše otpišu. U ovom našem, ali i onom „pravom“ su nas najprije natjerali na užasnu grižnju savjesti zbog odraza srpske trobojke u lokvama krvi naših sugrađana, da bi nas onda osudili na odlazak i nestanak. Natjerali su nas da, kognitivno raspolućeni, bjesnimo na varvare koji olovom zasipaju naš dom i mrze ljude koje smo voljeli, a da nam onda, izvrijeđanima i poniženima, ubijanima i silovanima, preostane uteknemo onima koji su nas, unaprijed, prodali.

Predrag Palavestra je u jednom od najljepših eseja o istoriji Srba u Sarajevu poentirao da je opsada Vojske Republike Srpske nije izazvala, već „razbuktala i izoštrila prigušenu omrazu i otpor drugih prema Srbima“. I zaista, došla mi je ovih dana u sjećanje magično lijepa ratna pjesma Amre Dacce, koja u duhu, nikada postojećeg, a iskonstruisanog, bosanskog manihejstva poziva „sudbu da nam poda oko bez paučine, koje vidi bratsko“, a „po grijehu bogumilskih naših predaka“, dok „neznalice nek se biju“ i „traže svoju domovinu kad ne vide porod i njegova sjemena“. Sjećam se dobro da je izgovaranje ovih riječi bilo praćeno kartom Srbije i Crne Gore, ondašnje SR Jugoslavije.

Ima li zaista veće tragedije da smo za vođe zaista imali neznalice? Koje su činile sve da od kulture kontakta koja privlači i oslobađa postanemo zatvorena i samobitna, jadna autarhična i zilotska zajednica fanatika, kojoj lekcije drže imaginarni bogumili? I zaista, šta da pomisli jedan Sarajlija kao ja, kada shvati da je svoj dom, svoje Kosovo, zapravo, zauvijek izgubio kada je episkop Irinej Bulović izmanipulisao nebeski pobožnog i, kao dijete naivnog i bezazlenog, patrijarha Pavla da Slobodanu Miloševiću povjeri mandat da o mojoj sudbini pregovara onako kako hoće? I koji ga je dao, uz par viskija sa korekcijama oko statusa gradskog vodovoda, gdje je granicu odlučio prst Harisa Silajdžića na mapi? I time proizveo jedan od najtragičnijih egzodusa u modernoj istoriji srpskog naroda i iskorjenjivanje naroda koji je grad Sarajevo, u najispravnijem shvatanju tog pojma, načinio gradom. Ubijeni i nestali Srbi u bezvlašću paravojnih snaga i uličnih bandi, a uz prešutnu podršku sarajevskih vlasti još nisu dobili ni dostojan spomenik.

I Milošević i Bulović su u tome, očigledno, imali dobru, samo njima poznatu, računicu. I upravo zato nikada nisam volio patetike o Kosovu. O Sarajevu još manje. Jer, kao što su predali njega, predaće, Bulović i oni koji su zamijenili Miloševića, konačno i ovo „prvotno“ Kosovo. Uz čašicu ili dvije. Ili tri. Nebitno.

Autor je publicista iz Sarajeva