Pravda za Vlada G

NJegove pjesme su Jedina, Iskreno, Zbogom ljubavi, Anđele i Nisam ljubomoran. Na Vladovim koncertima ljudi ne nose ni šajkače sa kokardom, ne nose ni crne kape sa slovom u. NJegovi koncerti vrve od žena, ali i muškaraca, i svi pjevaju u glas, i mnogi plaču uz njegove stihove i pjesme. Vlado je jedan od najvećih pjevača-muzičara iz Crne Gore, uz Sergeja Ćetkovića rijetko kulturan predstavnik na regionalnoj sceni. Velika zvijezda.

Ali veliko je pitanje ko je taj aparatčik zaslužan za otkazivanje Vladovog koncerta u Nikšiću, ko je taj ko je htio da dokaže svoju odanost režimu tako što će uskratiti priliku Vladu da pjeva i publici da pjeva zajedno sa njim. Evo što je Taj postigao, lansirao je taj tihi cenzor (možda je to i neka Žena bez imena) pjesmu Tamo daleko na youtube, video koji će vjerovatno da pogledaju milioni ljudi. Cenzoru idu zasluge.

Ali Ministarstvo (ne)kulture umjesto da se pokriju ušima, da im to bude jedina ideja za krizni PR, da čekaju da sve prođe i slegne, oni se jogune i misle da će prijetnjom, tužbom i saopštenjima postići nešto, a postigli su samo autogol, po ko zna koji put. Baš kao i kad je zabranjen ulazak u Crnu Goru Matiji Bećkoviću, pa je Matija još pod stare dane ovjenčan titulom „zabranjenog pjesnika“, što je ideal svih pjesnika, i to baš da mu uruče oni koji su protiv njega, to je prava definicija autogola.

Vlado je prije svega čovjek sakoa i košulje, ali takođe zna da pokaže da posjeduje los cojones, pa je tako zauzeo stav i suprotstavio se vlastima u Beogradu ali i u Crnoj Gori, i to sve izveo šmekerski. To ne treba gubiti iz vida. Vjerovatno je Vlado platio cijenu, ali naravno da neće da kuka i to dokazuje. Ali takođe treba imati na umu da Vlado ni gore ni dolje nije prvi počeo. Radio je svoj posao i nije se eksponirao dok ga nisu nagazili.

Pjevao je u nedavno Herceg Novom pjesmu Tamo daleko, da, i pjevao je reverziju „tamo daleko / daleko kraj mora“, onako mangupski, jer on i jeste mangup, primorac, barba, zajebant. Oni koji mu spočitavaju preveliko srbovanje, treba da imaju u vidu da je Vlado iskazujući prkos, stav, tim što provocira i uvijek je svoj, iskazao više crnogorskih osobina nego što su Crnogorci ta vajna ekipa iz Ministarstva (ne)kulture koja bi da ga tužbom dovede u njihov red.

Siguran sam da bi on bez problema u sred punog Sava centra u Beogradu otpjevao „Još ne sviće rujna zora“ i „Oj svijetla majska zoro“, i da bi dobio aplauz, jer to je Vlado. Treba se sjetiti i poštovati i pjesme „Ne brže od života“, čak i i „Tropski bar“, jer Vlado je iz Crne Gore, i on je brend, samo to Ministarstvo (ne)kulture nikako da ukapira, već se igraju mjeračem crnogorstva i zabijaju autogolove umjesto da paze na brendove.

Poznato je da široke narodne mase mogu pokrenuti samo dva efekta: ljubav ili mržnja. Vlado je uspio sa ovim prvim, a dobro bi bilo da ostali ne pokušavaju sa ovim drugim, jer to se nikad na duge staze ne završi dobro.

Autor je crnogorski književnik iz Beograda