Pritajeno zlo koje se vraća: Lični stav Nikole Krstića 1Foto: BETAPHOTO/AMIR HAMZAGIĆ

Već godinama unazad, primećuje onaj koji ume, tiho se umiva nacionalizam u Srbiji.

Sve se nešto smatrači i analitičari u slobodnim i neovisnim medijima meškolje da nazovu stvari pravim imenom, pa se češkaju uz to da to nije više onaj iz devedesetih, jelte, pa nije ni onaj od pre 100 godina, pa to je nekakav radikalski, seljački, narodski, Vučićev novopečeni, i još koješta od baljezgarija možemo da čujemo i pročitamo.

S druge strane, u intelektualnim i, molim vas, jako ozbiljnim krugovima Srbije na Tviteru i Fejsbuku priča se o tome kako, eto, nije više srbijanski nacionalizam toliko opasan koliko je, primera radi, opasan ovaj Kurtijev, zar ne? A tek bošnjački?

O crnogorskom i hrvatskom ne smemo ni da pričamo. Velika Albanija nam visi nad glavom. U pojedinim levičarskim krugovima, nacionalizam nam se predstavlja i kao slobodarski, ustanički, talas koji je, primera radi, pokrenuo promene u Crnoj Gori.

I to sve dolazi od ljudi koji navodno predstavljaju Veliki Um ove zemlje.

Bilo kako bilo, lupetanjima nikada kraja, budući da je pravo na slobodu izražavanja zagarantovano, ali ono što jeste opasno u svemu – to je da se velikosrpski nacionalizam relativizuje, umanjuje mu se značaj, te se čak i abolira.

Iako se svet promenio otkako su završeni ratovi na prostorima bivše Jugoslavije, te više ni politička scena nije crno-bela, karte su promešane, ima važnijih stvari, non-stop se nešto novo dešava, sve je to istina, ali neke stvari nikada ne bi trebalo da se zaborave.

Zluradi jezici će odmah skočiti i reći o tome da ovi koji pričaju i pišu o ratnozločinačkoj prošlosti počinju polako da gube posao, pošto Miloševića, ratova i stvari od pre „1.000 godina“ više nema.

Međutim, ono što tu nekako ne želi da se vidi jeste da tisućugodišnji san o velikosrpstvu valjao čitav XX vek, te je eksplodirao tokom devedesetih i prikazao svoje pravo lice.

Neki će reći da je on poražen, da ga više nema, to jeste delimično tačno, samo što je on i dalje živ, samo je utihnuo, neguju ga, mutira u svojoj ljušturi, i čeka novi trenutak.

Pritajeno zlo koje se vraća: Lični stav Nikole Krstića 2
Nikola Krstić Foto: privatna arhiva

Takođe, postavlja se pitanje o kakvoj mi – antisrpski izdajnici, ako tako beše, koji toliko dosađujemo o tome – prošlosti pričamo kada ovde u Srbiji većina mladih nema blage veze da je jedno Sarajevo – u koje danas idu da ždernjaju ćevape i srču kafu – bilo pod opsadom 1.423 dana?

Naravno da ne možemo njih da krivimo što to ne znaju, ali zašto se krije takva činjenica? Zašto se krije broj mrtvih tokom tromesečnog NATO bombardovanja? Jedino je Fond za humanitarno pravo do sada pobrojao broj pobijenih, a to je 756, od čega je polovina albanskog porekla. Šta je to toliko strašno priznati da je počinjen genocid u Srebrenici?

Velikorsrpski mistici trabunjaju da će to staviti čitavom narodu „genocidni žig“. Odmah da se razumemo, ne postoje „genocidne nacije“, to je kukavička podmetačina svih dosadašnjih režima u Srbiji.

Nažalost, istoričarka Dubravka Stojanović i sama kaže u intervjuu za Slobodnu Bosnu da ljudi ovde ni tada – kada se genocid odvijao – nisu želeli da znaju za tako nešto, a mogli su.

Hoće li se već jednom tviteraška akademija nauka, koja redovno i svuda smatra o svemu, izvući iz svog mehura postojanja i shvatiti da je cela Srbijatrija i dalje zaražena pećinskim idejama o nekakvoj zemlji koja će se dići poput feniksa iz pepela?

Da samim time što prozivaju druge nacionalizme i dalje ne umanjuju žestinu ovog našeg domaćeg, izuzetno modifikovanog, nacionalizma?

Pa, sami desničari ne smeju sebe da nazovu pravim imenom, pa izmišljaju nove reči, dok se njihovom u samom koru krije iskonska i beskompromisna ideja o Krvi & Tlu.

Neće doći – odmah da sprečim dokone ćoškare – do prosvetljenja, ako se ljudima u pola osam uveče na Javnom servisu prikaže snimak kako Škorpioni ubijaju muslimanske civile kod Trnova.

Ali kroz serijale dokumentarnih filmova, emisija, razgovora, godine rada i učenja, doći će neke nove generacije koje će shvatiti da su se njihovi preci – iz samo njima znanih razloga – odali mračnim idejama nacizma.

Da su zbog krvoločne osvete otvarali koncentracione logore širom Bosne i Hercegovine i Srbije za nesrpsko stanovništvo.

Da su po Foči silovali žene, devojke i devojčice, te ih prodavali u belo roblje. Da su u Prijedoru terali one koji nisu srpskog porekla da nose bele marame. I da su u Višegradu od ljudi pravili „žive lomače“.

Možda zbog svega toga, ako ništa drugo, valjalo bi da se stvari nazivaju pravim imenom. Nije samo nacionalizam to što su pijani četnici nosili slike Draže Mihailovića po novčanicima, niti je to Šešeljevo laprdanje o Karlovcu, Virovitici i Ogulinu.

Pričati o velikosrpskom nacionalizmu jeste govoriti o stotinama hiljada raseljenih, ubijenih i nestalih. O svima onima koji i dan-danas ne mogu da žive normalno, jer ih oko nogu stežu bukagije prošlosti.

Taj nacionalizam nije prolazna faza jednog dela naše istorije, već pritajeno zlo, koje se vraćalo i očigledno će se ponovo vratiti.

Autor je slobodni novinar

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari