RTS, to smo svi mi 1Foto: Medija centar

Parola iz naslova nije namenjena podsećanju da svi mi, bar donekle, finansiramo rad nacionalnog javnog medijskog servisa.

U trenutku kada je iznova otvoreno pitanje legitimnosti i ispravnosti poslovanja RTS-a, parola da smo svi mi RTS, neko manje, neko više, služi da nas podseti kako smo postepeno i neprimetno uvučeni u klijentelizam i očuvanje Vučićeve stabilokratije.

Da bih ovo obrazložio poći ću od nekoliko premisa vezanih za ulogu RTS-a u našem političkom životu koje su dokazane ili dokazive.

1. RTS svojim informativnim programom podržava Vučićevu ličnu vlast i reprodukciju SNS-ove klijentelističke aždaje.

Bez obzira na pažljivo podešavanje vremena koje je posvećeno vladajućem režimu i predstavnicima opozicije i građanskog društva, ili njihovo povremeno pripuštanje u političke emisije, sva relevantna istraživanja, uključujući i ono koje radi, inače pristrasni, REM, pokazuju da se u informativnom programu, a posebno u centralnoj informativnoj emisiji vrši otvorena propaganda SNS-a i Vučića.

Ovo daje neizmeran doprinos jačanju autoritarne političke kulture i politici koja Srbiju vodi u pravcu latinoameričkih kompradorskih režima.

2. Aktuelno rukovodstvo RTS-a predvođeno direktorom Bujoševićem posluje netransparentno i na ivici zakonitosti.

Ne može biti slučajnost da u poslednjih nekoliko godina već dva predsednika Upravnog odbora, kakvi god bili njihovi lični motivi, iznose činjenice koje pokazuju da su neki tokovi novca u poslovanju rukovodstva neuhvatljivi.

Da se razumemo u vezi jedne stvari: možda će istraga, koja je već u toku, pokazati (ponovo, kao što rukovodstvo RTS-a ističe u svojoj nedavnoj objavi) da ništa u poslovanju nije nezakonito. To ne menja na činjenici da je netransparentno i možda štetno po sam RTS, a time automatski po sve građane Srbije.

U krajnjoj liniji, i takva šteta je kažnjiva po Krivičnom zakoniku (nesavestan rad u službi), ali ostavimo to istražnim organima da utvrde. A da je moralno i pravedno, nije.

3. U RTS-u ne postoji podsticajna formalna organizacija radnog procesa, stvaranja koja bi u tom visoko kreativnom poslu motivisala zaposlene da obnavljaju ugled i postignuća najvažnije i najstarije TV kuće u Srbiji.

Neki zaposleni u RTS-u imaju neproporcionalno veću ličnu korist od klijentelističkog načina poslovanja nego ostali zaposleni.

Ovo je potvrdilo i rukovodstvo RTS-a u svom saopštenju priznajući istinitost podataka o dodatnim primanjima nekih zaposlenih novinara time što je optužila neodređena lica da u javnost iznose poverljive podatke.

Da se i ovde razumemo jednu stvar: nije problem ako odlični novinar Memedović zarađuje veliki novac od produkcija koje se emituju na RTS-u, ako iz objektivnih razloga to ne može da se organizuje u kući (!) i ako je to spoljni saradnik, poslovni partner Memedović.

Ali, ako je to RTS-ov zaposleni Memedović, onda govorimo o direktnom konfliktu interesa. To je poslovanje na ivici zakonitosti koje sam pominjao. I od kojeg štetu ima RTS kao organizacija i sistem od vitalnog značaja za kulturu u Srbiji.

Ishod prethodno opisanog načina poslovanja RTS-a je diskretno jednoumlje u njegovim programima i urušavanje demokratije na državnom nivou. Na ovaj način je RTS, kao i sve javne ustanove (čitaj: naše ustanove) stavljen u službu korumpirane klijentelističke strukture čiju organizacionu formu čini SNS-SPS koalicija.

Da se vratim na naslov. Zašto „svi mi“?, zapitaće se neko. Evo lepe ilustracije. Na društvenim mrežama čitam juče kratak komentar poznatog novinara, dopisnika strane TV kuće.

Ne pominjem ime jer nisam siguran koliko mogu da verujem profilima, poluistinama i postistinama na društvenim mrežama, ali argument koji je tu iznet svejedno se koristi u javnosti. Kaže: „Ima TV lica (Memedović je top 3 u Srbiji) koja vrede suvog zlata. Pošto RTS ne može da im da platu recimo pet ili deset soma evra mesečno, a neki vrede i više, on mućka u skladu sa propisima – plaća ih preko produkcija. Meni je to ok, u slučaju onih koji stvarno vrede.“

To je, inače, novinar koji se zdušno zalaže za vladavinu prava i demokratizaciju Srbije. Pitam se, koliko se ovo što je opisao razlikuje od čuvenog „kraduckanja“ Velje Ilića?

U ovom argumentu se nameću najmanje tri pitanja. (1) Zašto RTS ne može da im da platu „pet ili deset soma evra“? (2) Šta znači „mućka u skladu sa propisima“? (3) Da li je moguće da je „mućkanje u skladu sa propisima“ OK?

Citirani post pokazuje koliko je lako skliznuti u (indirektnu) podršku Vučićevoj stabilokratiji čak i kada verujete da ste šampion demokratskih i legalističkih vrednosti.

Vučić i njegovi najbliži saradnici su vrlo inteligentno i krajnje pokvareno razvili sistem u kojem je veliki broj građana (među zaposlenima u javnom sektoru skoro svi) uvučen u klijentelistički odnos.

Mnogo ljudi dobija bar malo iz njegove korupcionaške mreže (makar besplatan izlet sa sendvičom), a malo ljudi dobija priliku za enormno bogaćenje (fiktivni tenderi su jedan od glavnih mehanizama), a za uzvrat isporučuju usluge od nošenja transparenta na mitingu do finansiranja stranačkih aktivnosti ili propagande SNS/SPS politike na javnom nacionalnom mediju.

Ako ovo imate na umu, onda shvatate da je nazvati RTS „kičmom normalne i pristojne Srbije“, bizarno i apsurdno. Na stranu što se rukovodstvo RTS-a (nenamerno?) koristi glavnom Vučićevom parolom za osnivanje novog političkog pokreta. Glavni problem je da, ako nam je kičma ovakva, Srbija je zgurena i u bolovima.

I još jedna napomena za kraj: kada režimski tabloidi krenu ovako zdušno da razvlače direktora i neke urednike i novinare RTS-a po naslovnim stranama, moguće je da se spremaju novi izbori i da u SNS-u postoji strepnja (možda i poneki jasan signal?) da ova rukovodeća garnitura u RTS-u neće odigrati predviđenu ulogu u predstojećoj SNS propagandi.

U trenutnom političkom kontekstu samo to može biti razlog da istražni organi ovog puta stvarno pronađu nešto sporno u poslovanju RTS-a. Za svu demokratsku građansku javnost postavlja se pitanje: da li treba braniti rukovodstvo RTS od nasrtaja vlasti?

Mislim da je od tog starije pitanje: da li treba braniti vladavinu prava i profesionalnu etiku?

Meni je jasno da ću se zalagati za to, ali što se tiče većine građana u Srbiji, bojim se da nismo mnogo odmakli od svojevremne Đinđićeve izjave da „ljudi moraju da shvate da se bez njihovog stalnog i svakodnevnog učešća promene ne mogu desiti. Naše društvo bolesno je na mnogo ozbiljniji način i to se ne može promeniti prostom promenom vlasti“.

Autor je profesor Univerziteta u Beogradu i potpredsednik pokreta Srce

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari