
Vredi li ovaj tekst nasloviti citiranjem čuvene rečenice Broja Jedan, fiktivnog junaka iz legendarnog stripa Alan Ford, a sve u originalnom („jugoslavensko-hrvatskom“) prevodu neprevaziđenog Briksija?
Ako pođemo od činjenice da živimo u zemlji izvitoperenijoj u svakom smislu od većine epizoda Alana Forda, onda to nesumnjivo ima smisla. Budući da sama rečenica doslovno opisuje apsurdnost našeg svakodnevnog bitisanja u vidu borbe protiv jeftinog politikanstva opskurnih likova sa naše političke scene, nama jedino preostaje da pobedimo, iliti da ne izgubimo.
Ne valja da ostavimo protivnika da se sruši sam od sebe (što, usput, i ne zvuči tako loše) jer to može da potraje, a vremena za traćenje više nemamo. Treba državu nanovo izgraditi iz temelja, jer se postojeća popraviti ne može.
A kada su nas „zajašili“ (neakademski – ali jedino ispravno rečeno) svi ovi pripadnici polusveta i probisveta i kako smo im to dopustili? Odgovori nisu jednostavni. Da li se to desilo kada smo ih prvo pustili da preuzmu vlast, pa im time omogućili da miniraju ionako slabašne institucije zarad ekonomskog procvata kojeg, poput Beketovog Godoa, još uvek nestrpljivo očekujemo?
Da li možda onda kada smo nemo posmatrali kako se lokalne kabadahije ustoličavaju na svojim opštinskim prestolima, te brutalno počinju da urušavaju naša sela i gradove vređajući nas javno i potajno na kafanskim skupovima jagnjećih brigada čije cehove, dakako, mi obilato i danas plaćamo? Da li su to tragedije u „Ribnikaru“, Duboni i Malom Orašju? Ili je to, pak, trenutak kad nam se novosadska nadstrešnica survala svima na glavu, pa smo se nekako trgli iz kakvog-takvog mira sopstvenih sitnih zadovoljština u vidu redovne kafe, obroka s mesom, ponekog letovanja i zimovanja? Nije li trebalo da se trgnemo pre nego što su se sve pomenute i nepomenute tragedije dogodile?
Da li smo se ikad zapitali kada se desio trenutak u kome više nismo mogli razdvojiti laž od istine ili više nismo imali volje da bilo šta razdvajamo? Kada smo pustili da nepravda zavlada na gotovo svakom pedlju ove zemlje i kako smo tako kukavički posrnuli? Ćutali smo.
Ćutao sam. Sada mi se nekako čini da je sve to bio proces temeljnog osedlavanja nas nemih i pasivnih posmatrača od strane svojevrsnih varvara, uz sve češća i češća jahanja velikog Simulatora i njegovih podanika.
To jahanje obilato propagiraju podanički mediji kao nešto zdravo i poželjno, jer se nakon tog nadasve berićetnog jahanja očekuju bolja vremena u kojima ćemo umesto sadašnjeg glodanja suve koske sisati šećernu kocku. La dolce vita, razume se. Nejasan je i trenutak kada kolektivno prelazimo u službu ovog pervertiranog sistema radeći u vitalnim institucijama ove države, i počinjemo da udovoljavamo besprizornim hirovima vladajuće strukture, urušavajući same sebe u provaliju u kojoj svetlo ne dopire ni tokom najdužih letnjih dana.
Kako smo se to zarad sigurnosti primanja nevelikih plata i ličnog pseudokomfora odrekli tako nečeg fundamentalnog kao što su institucije države koje su i stvorene da nas štite od samovolje i prostakluka nedostojnih i neukih snobovskih glava? Generacijski smo poklekli i to nije sada lako izgovoriti.
Ipak, poput feniksa, jedan zrak se iznenada pojavio i osvetlio pomenutu provaliju. Potpuno nezasluženo, dobili smo pruženu ruku od onih koji su pomalo neočekivano videli bolje koliko duboko smo propali. Taj zrak svetlosti danas putuje, i peške i biciklom, kroz sva naša sela, varošice i gradove, osvetljava obične ljude koje niko nikad ništa nije pitao od kada su se rodili – niti šta žele, niti u kakvom društvu i državi bi voleli da žive.
Do njih je do sada dopirala samo besramna manipulativna mašinerija koruptivne i nezajažljive grupice kojoj su trebali glasovi zarad opstanka na vlasti. Sloboda koju sada većina jasno vidi jeste stanje svesti, a ne nekakva materijalna kategorija. Buđenje te svesti je već daleko odmaklo, a pomenuti zrak svetlosti iz temelja urušava vlast zasnovanu na svakodnevnim lažima i prevarama, te mentalnim i fizičkim iživljavanjima nad sopstvenim stanovništvom.
Ta svetlost se evidentno ne zaustavlja samo na našim granicama – ona putuje širom Evrope osvešćujući i one za koje smo mislili da su već odavno bili svesni šta su to sloboda i ljudsko dostojanstvo. Zato će ta svetlost i oni koji je oličavaju nesumnjivo pobediti.
Prilikom obraćanja upravo njima – studentima koji šire tu svetlost, u jednom od prethodnih tekstova objavljenih na ovom istom mestu („Prometeji, verujte samo sebi“, „Danas“, 11. februar 2025) zapisao sam i sledeće rečenice: „Pred vama su velike odluke koje će odrediti budućnost ove zemlje“ i „Pratite vatru slobode koju nosite u svojim rukama“.
Sada mi ove reči neprekidno odzvanjaju u ušima. Jednu od takvih odluka (neki bi je nazvali političkom, a ja samo životnom) vi ste već doneli iznevši zahteve za raspuštanje republičkog parlamenta, raspisivanje pravednih izbora, te formiranje sopstvene liste kandidata koja bi se u našem slučaju pre mogla nazvati egzistencijalnom nego političkom artikulacijom studentske borbe.
Duboko verujem da je sve pomenuto ispravno i da je to put ka konačnom ispunjenju svih studentskih, ali i zahteva većine stanovnika ove izmučene zemlje, oslobođenju državnih institucija uzurpiranih i nasilno privatizovanih od strane velikog Simulatora i njegovih podanika.
Dakle, studenti „kane pobijediti“ i to će i učiniti, ali ta pobeda ovog puta mora biti temeljna. Kada god se desila, ta pobeda ne sme da pokaže milost prema onima koji istu nisu zaslužili i koji su se poput neke neizlečive bolesti ponovo našli u poziciji da kroje naše živote.
Zarad njih i nas, trebaju nam jake nezavisne institucije jer samo u tom slučaju takvi kao oni završavaju, nakon sramnog višegodišnjeg uživanja u ponižavanju sopstvenog naroda, isključivo u jednoj instituciji – zatvoru. Ovog puta, „šesti oktobar“ se jedino računa kao pobeda jer smo čvrsto odlučili da „ne smijemo izgubiti“.
Autor je redovni profesor Katedre za engleski jezik
Fakulteta za pravne i poslovne studije „Dr Lazar Vrkatić“, Novi Sad
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.