Nataša B. Odalović „Godinama sam zastupao albansku stranu. Ali, ovo što se danas radi srpskoj manjini postaje nepodnošljivo…“ Slavoj Žižek
Citat je fragment iz intervjua koji je slovenački filozof Slavoj Žižek dao italijanskoj „La Republica“.
Lako je Žižeku slavuju da kaže normalnu i istinitu misao, on ne živi u Srbiji među papagajima! Gorka šala je moj komentar nakon čitanja ovog i njemu sličnih intervjua, a i nakon reakcija koje već stižu od strane srpskih papagaja – večitih europejskih stipendista i stipendistkinja, što zapušenih noseva gledaju sebe u ogledalu, u obrnutom odrazu a u liku novokomponovanih sojki što kradu najke po poharanom Beogradu.

Nataša B. Odalović „Godinama sam zastupao albansku stranu. Ali, ovo što se danas radi srpskoj manjini postaje nepodnošljivo…“ Slavoj Žižek
Citat je fragment iz intervjua koji je slovenački filozof Slavoj Žižek dao italijanskoj „La Republica“.
Lako je Žižeku slavuju da kaže normalnu i istinitu misao, on ne živi u Srbiji među papagajima! Gorka šala je moj komentar nakon čitanja ovog i njemu sličnih intervjua, a i nakon reakcija koje već stižu od strane srpskih papagaja – večitih europejskih stipendista i stipendistkinja, što zapušenih noseva gledaju sebe u ogledalu, u obrnutom odrazu a u liku novokomponovanih sojki što kradu najke po poharanom Beogradu. Razlika između ove dve vrste sojki je samo u brendu koje preferiraju. Europljanke srbijanskog porekla vole da se slikuju u Iv Sen Loranovim, Pradinim, Gučijevim i ostalim skupocenim andromoljama, koje ne, nikako, nisu „ukrale“, nego poštenim radom zaradile, a ove na pink-kulturi odnegovane blajhovane srpkinjice ovdašnje, kradu „najke“. E sad se te dve simbolične srpske „snajke“: proevropska snajka-Prada oličena u „produhovljenoj“ pin-ap trendseterki oštrog jezika i neduboke pameti, i snajka-najka, oličena u silikonskoj blondini bez budućnosti, oštrog jezika i neduboke pameti, ističu kao simboli i metafore dve Srbije. Da nije čemerno, bilo bi smešno. Ovako, plači Srbijo, šta god birala čeka te jedna od dve snajke, ili političke ili kulturne degenerativne opcije. Šta vredi napisati u Srbiji: Godinama, devedesetih, bila sam na svaki način na strani žrtava drugih naroda stradalih u ratu na prostorima bivše Jugoslavije. Ali, kada sam posle 1999. pisala stop albanskom teroru nad kosovskim Srbima, kada sam zahtevala da se pronađu i kazne počinioci masakra nad četrnaestoro meštana sela Staro Gracko kod Lipljana, moji nekadašnji saborci u borbi za istinu i pravdu nisu se nijednom oglasili. Da li je to normalno? Može li se ćutati o tome? Danas kada se sa tugom prisećamo nedužnih žrtava u Štrpcima, a u junu nas čeka godišnjica masakra u Starom Grackom. Stidim se i jednih i drugih ćutologa i pilatovaca, i nadam se da će istorija suditi svima koji žrtve razvrstavaju isključivo po tome u čijem interesu obavljaju svoje poslove. U tom smislu, ne bi me začudilo da Žižeka za dva dana srpski „elitisti“ i snajke koje ne nose „najke“ nego „pradu“, nazovu posprdno nekim novim Danijelom Šiferom, ako se taj tako zvao, kao što su imenom tog anonimnog filozofa častili sve od Čomskog do Handkea, sada i holivudske glumce protivnike Bušove politike na Balkanu i šire. Ne bi me čudilo ni da snajke-najke po zadatku krenu da nose transparente sa Žižekovim likom, i mada ga ne poznaju, ali podmetnuće im već ko zna kako da u Srbiji sruši i uruši autoritet svakog slobodnog i pravomislećeg intelektualca koji još veruje da ima svrhe boriti se umom protiv terora, istinom protiv novog planetarnog „aparthejda“.
Beda srpske „intelektualne elite“, beda srpske neumrle i mada im stalno pišu čitulje i „levice“ i „desnice“, danas se očitava jasnije nego ikada. Dovoljno je uzeti obične dnevne novine, na primer italijansku „La Republica“, pa pročitati šta tamo pišu o Kosovu danas i sutra oni evropski intelektualci, tipa Žižeka – koji su kosovsko „juče“ apsolvirali kada je trebalo i na način na koji je trebalo, kao moralni ljudi, a onda kao ljudi koji su alergični na glupost i tupave ništarije ma sa koje strane dolazili, i kao ljudi odgovorni samo svojoj savesti i pameti i nikom drugom, najnormalnije nastavili da govore i pišu o Kosovu danas, ili Kosovu nakon 1999., ili Iraku, recimo, why not?, danas – a šta pišu srpski intelektualni polutani (poluintelektualci nabudženi tvorci ničega ali preko potrebni tako tranzitno-misleći jednoumnom viđenju crno-bele slike danas Srbije, Kosova, sutra kategorija: slobode, ljudskih prava, evropskih vrednosti, svega što se od njih zatraži), pa da vam pripadne muka. Pa to je onaj isti svet kojima su muslimani i njihova ljudska prava važni svega nekoliko godina i samo na jednoj geografskoj širini, a koji gromoglasno prećutkuju i aminuju uništenje iračkog naroda, desetina hiljada ubijene dece, i onoliko stare kulture, koji disciplinovano (bez)kičmeno urlaju zbog vandalizma nad zgradom američke ambasade – vandalizma kojeg se, podvlačim, svi mi stidimo i izvinjavamo državi USA, jer se atak na njihovu imovinu desio u našem gradu – ali ne oglasiše se nijednim slovom niti kada je Beograd bombardovan od milosrdnog anđela, niti kada je recimo Bagdad prestonica islamske ali i svetske kulture i umetnosti sravljen sa zemljom. Nažalost reč je o ljudima koje boli guza za činjenicu da njima pod nosem srpska deca na Kosovu od 1999. žive u logorima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari