Kad je u buri nezadovoljstva zbog očigledno dugotrajnijih nevolja sa strujom i valjda elektrodistribucijom dotle uljudna „ženska stranka u šalterskoj sali“ jedne gradske institucije povikala „Kosovo je u Srbiji, a gde je Beograd?“, svi službenici su

pogledali u stranu. Provokacija? Ženu upornost, ali ni glas, nisu napustili u ličnom tumačenju stvari i poređenju situacija: „Tamo bar neko uključi struju na dva sata dnevno, a neko iz Euleksa, kako li se to zove, donese i agregat, a ovde?“ Nije, dakle, provokacija, već nevolja, izgleda, pomislili su službenici i čak se za slučaj zainteresovali, na razočarenje mnogobrojnih predšalterskih posmatrača.

Ova scena, slučajno viđena, mogla bi na izvestan način da bude i slikovita ilustracija onoga što su političari u subotu izgovorili opisujući jad i bedu većinskog stanovništva u Srbiji, i to baš u reklo bi se neprikladnom trenutku, onom kad sa svih strana stižu dobre vesti. Kad se otvaraju vrata Evropske unije, kad će se moći – kao nekad šezdesetih, pa sve do kraja osamdesetih – putovati bez viza po lepoj staroj Evropi, trgovati po dobrom Sporazumu i možda čak ispuniti pristupnica za članstvo u EU (zahvaljujući iznad svega uspešnoj spoljnoj politici sadašnjeg ministra). Uz to, ovog puta za tu sliku jada i bede o kojoj su govorili stvarno ne bi mogli da optuže ni medije, ni večite pesimiste, ni mrzitelje demokratije (ove, na srpski način), ni samoupravljače koji, uzgred rečeno, izumiru, jer se ovde kapitalizam već decenijama ustoličava.

Priznanje o postojanju bednih ljudi koji mogu i hoće da rade, ali bi (kakva nastranost) i da budu za to plaćeni, zatim o manjku narodnih kuhinja, a višku ljudi što od njih zavise, o porastu siromašnih i nezaposlenih u Srbiji na velikoj političkoj sceni su „potpisali“ pre svih (kao i uvek), predsednik Tadić (lično inače kao strog profesor dosad je samo pretio ministrima), pa Vuk Drašković i ostali značajni gosti na osnivačkoj skupštini nove stranke na čijem čelu će biti Rasim Ljajić. Govorili su, više ili manje nadahnuto, priznajući da se „neko“ (oni valjda nisu) u državi, država sama zapravo, prešla prilikom loših privatizacija i namerni su da to isprave. U šta se može sumnjati, iz više razloga. Jedan može da bude baš ono što je R. Ljajić rekao, a niko porekao – da je deset ljudi kupilo pola Srbije, pa iz dobre namere za razvoj domovine lako dreše kese za stranačke potrebe. Možda i zato što će se dići horski već poznata lica „tržišno orijentisanih“ ekonomista i komentatora koji kapitalizam i ulogu države u kapitalizmu stalno pokušavaju da približe zatucanom neradničkom narodu. Oni, kritikujući vlast u stvari povlađujući srpskoj varijanti privatizacije i kapitalizma, ali i Marksu i njegovim, mislilo se nesuvislim, tezama o eksploataciji. Oni su tako na istu stranu sa onom desetoricom i njihovima na vlasti ili u opoziciji, iako bi mogla da bude i istina da su ostvarene i neke, kapitalizmu imanentne, osobine: veliki deo kapitala je u rukama malog procenta građana, uključujući i one što uz velike plate uspešno „administrativno upravljaju“. Koliko su vredni i koliko su prilježno radili videlo se i iz onog izveštaja inspekcije o budžetu iz 2008, zbog čega se sada poslanici u Skupštini Srbije jako ljute. Valjda imajući u vidu sopstvenu skromnost i život pun odricanja.

Mada, možda bi u svemu tome moglo da se nađe i nešto dobro. U ime humanizma i hrišćanskog razumevanja u vreme velikog posta, u vreme slava, pred Novu godinu i Božić bogati deo nacije je ponudio siromašnijem delu stanovništva, građanstvu, svojim sunarodnicima s kojima saosećaju – odloženo plaćanje na čekove za punih 120 dana, bez kamate (čega u pravom kapitalizmu nema)! Kupite sada – platite na proleće! Izjednačili su se time i sa onima iz EU što su za pravoslavnog Svetog Nikolu, ali i njihov, katolički Božić ukinuli vize. I još više: na poček od 120 dana će čak moći da kupuju za Novu godinu (onu 31. decembra) i takvi što su bezobzirno Božić Batu zamenili Deda Mrazom, što ne slave slavu ili je uopšte i nemaju, ali su ipak cenjeni potrošači koji kupuju, kupuju i dugove otplaćuju. Ovo ne važi za one što štrajkuju, jer plata i čekova nemaju, a vlasnike koji su ih od države kupili i proizvodnju ukinuli ne poznaju.

I vest za kraj: U omrznutoj do grla kapitalističkoj Americi Obama predložio da se u Kongresu usvoji „Reforma Volstrita i zakon o zaštiti potrošača“. Možda će ga zbog moćnih volstritovaca to koštati drugog mandata, ali je „bar probo“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari