Moj stid zbog prestonice kulture 1Foto: Medija centar

Poštovani,

Odgovaram na neistinite tvrdnje koje je dnevni list Danas objavio 15. 3. 2018. pod naslovom „Kultura je istina, a ne uvreda i obmana“, govoreći o mom radu na projektu Novi Sad 2021 – Evropska prestonica kulture.

Rukovodio sam tim projektom skoro tri godine, nakon čega sam smenjen a pristup u javnost mi je praktično zabranjen. Od tada, moje ime nijednom nije pomenuto u vezi sa Evropskom prestonicom kulture a moje aktivnosti bile su retroaktivno brisane sa internetskih naloga projekta „Novi Sad 2021“ i Kulturnog centra Novog Sada.

Navedeni tekst je po prvi put prekinuo praksu brisanja, ali samo da bi na mestu autentičnih podataka počeo da ispisuje netačne. Tako je proglasio da su aktivnosti na dobijanju titule od 2011-2016 bile „neuspešne“, „i to tima koji je vodio kontraverzni Andrej Fajgelj, pod čijim vođstvom je kandidatura Novog Sada zamrla“. Zatim sam pomenut još jednom, nasuprot Nemanji Milenkoviću, koji je „preuzeo proces kandidature u oktobru 2015“ i uspeo da „kandidaturu vrati iz mrtvih“.

Činjenice su drugačije. Kao predsednik Organizacionog odbora, vodio sam sve aktivnosti Grada Novog Sada na prijavi za Evropsku prestonicu kulture tokom dve godine i devet meseci, od decembra 2012. do septembra 2015. godine. Glavni zadatak Odbora bila je priprema prijave na osnovu koje je Evropska komisija odlučivala da li će grad poneti titulu ili ne. Složeni proces pripreme prijave po pravilu je iziskivao više godina.

Kada sam izabran na mesto predsednika Odbora, koji je osnovan u junu 2011, prijava nije bila započeta. Novi saziv Odbora krenuo je ispočetka, i nakon dve godine, bio sam u mogućnosti da najavim slanje pobedničke prijave u roku (vidi članak „Pretvaranje napuštenih objekata u kulturne stanice“ u listu Dnevnik od 27. 12. 2014).

Obećanje je održano. Doduše, u samoj završnici, projekat jeste bio ugrožen nekooperativnošću vladajuće partije SNS. Između ostalog, Gradska kuća je četiri meseca obustavljala isplate timu za pisanje prijave. Zato sam savetovao Odboru da me smeni, pravilno ocenivši da će naš rad jedino tako moći da se privede kraju bez daljih ometanja.

Smenjen sam 28. septembra 2015, a zamenio me je Nemanja Milenković, saradnik Odbora od juna 2013. godine. Pobednička prijava, na čijoj pripremi smo radili skoro tri godine, poslata je nepunih mesec dana kasnije, 22. oktobra 2015. Ona je već u decembru uvela Novi Sad u najuži izbor, a sledećeg oktobra, nakon izmena i dopuna, donela je i prestižnu titulu Evropske prestonice kulture.

Ne verujem da bi Milenković za naše zajedničke višegodišnje aktivnosti napisao da su bile neuspešne, ni da je njima kandidatura „praktično ugašena“ i „zamrla“, niti da je u nepunih mesec dana „imao vremena da kandidaturu vrati iz mrtvih“. Čak i da je hteo da obezvredi napore svog tima, u šta sumnjam, barem ne bi pokazao tako elementarno nepoznavanje aktivnosti Odbora i samog procesa kandidature. Štaviše, uveren sam da Milenković nije ni konsultovan pri objavljivanju.

On međutim jeste ćutke prešao preko besmislica koje je neko nepotpisan objavio u njegovo ime, kao zvanično saopštenje Fondacije „Novi Sad 2021 – evropska prestonica kulture“, kojom Milenković upravlja. Za takvo zaobilaženje hijerarhije nalazim samo jedno objašnjenje: stvarni upravnik Fondacije nije direktor Milenković, već taj nepotpisani.

Zato je moj glavni zahtev da se autor teksta potpiše. Doduše, sam tekst ostavlja malo mesta za sumnju o kome se radi. U njemu glavnu reč vodi Egzit, koji se otvoreno hvali da je „za Novi Sad izborio titulu“ i na čelo doveo Milenkovića. U ime Egzita obično govori njegov direktor, Dušan Kovačević, za koga je Milenković i ranije radio.

Apsurdno, tekst je napisan da bi opovrgao sumnje da je Egzit privatizovao Fondaciju i Evropsku prestonicu kulture, a na ovom primeru je pokazao upravo suprotno.

Uostalom, preduzeće Egzit je poznato po preuzimanju javnog dobra za privatnu dobit. Iz tog razloga Novosađani upravo potpisuju „Peticiju za izmeštanje Egzita sa Petrovaradinske tvrđave“. Kao što je preuzeo Tvrđavu i Evropsku prestonicu kulture – bahato i bezobzirno – tako Egzit preuzima i tuđe zasluge. Dok sam ja vodio projekat, Egzit je bio jedan od mnogih učesnika i nije se posebno isticao.

Što se mene tiče, uvek sam naglašavao da su moji saradnici zaslužniji za projekat od mene. Negde sam podrazumevao da su i oni svesni da niko ne bi mogao da se pohvali titulom da nije bilo mog vođstva. Ako bilo ko od saradnika misli drugačije, voleo bih to da čujem, samo molim da se potpišu i navedu argumente.

Ono što smatram presudnim u našem uspehu bio je metod vođstva. NJega treba sačuvati da ne bude izbrisan, jer će nam uspeha opet zatrebati.

Prvo, insistirao sam na radu i rezultatima. Ponekad sam bio i grub, ali uvek smisleno: „Radimo lep posao za lepe pare, na račun građana koji često nemaju ni jedno ni drugo. Rezultate im dugujemo. Ko ne želi da da sve od sebe, tamo su mu vrata.“ Ironijom sudbine, danas se naš pobednički rad proglašava za nerad.

Drugo, istrajavao sam u viziji da Novi Sad zaista može da postane EPK i širio je oko sebe i kada sam bio sasvim usamljen u tome. Mnogi to ne bi priznali, ali bili su krajnje nepoverljivi. Ironijom sudbine, jednako sam usamljen i danas kad se slavi i čestita.

Treće, insistirao sam da je EPK opšte dobro i da svi treba da učestvuju. Neumorno sam okupljao grupe i pojedince koji su gledali samo svoje probleme, i ponavljao da ih možemo rešiti samo ako se udružimo. U javnoj komunikaciji uvek sam se trudio da odam priznanje svima. Ironijom sudbine, meni priznanje ne odaje niko.

Četvrto, uspostavio sam takvu organizaciju da ni moja smena nije mogla da je ugrozi. Pri tome ključ uspeha nisu bili strani konsultanti i eksperti, već domaći, ponekad i neafirmisani kadrovi, kojima smo davali šansu, ne gledajući na partije i veze, već na želju i sposobnosti za rad. Tu su naročito spadali pripravnici zaposleni na konkursu, ali i Nemanja Milenković, koji je angažovan na moj predlog. Ironijom sudbine, vidimo kako se odužio.

Ako sam i nateran da govorim o svojim zaslugama, to ne radim da bih se hvalio. Naprotiv, bojim se da ću se jednog dana stideti što sam doveo Evropsku prestonicu kulture. Okupio sam građane na projekat od opšteg interesa, a onda, kada smo taj veliki posao odradili zajedno, preuzeo ga je nepotpisani egzitaš sa sasvim suprotnim metodama i ciljevima: prigrabiti ogromna javna sredstva u džepove nekolicine.

Autor je profesor iz Novog Sada

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari