Foto: Medija centar

S time u vezi želim upozoriti na sljedeće:

a) u povodu uvodne (ničime utemeljene) apologije „nepovodljivim“ (itd.) intelektualcima, mogu tek ponoviti svoje javne stavove u posljednjih četrdesetak godina da „univerzalni prostor ljudskih vrednosti“ ne postoji ni za koga tko ozbiljno misli, a da su „neslomljivi intelektualci“ puka propagandistička izmišljotina polupismenih – ovdje preuzeta valjda u naivnoj nakani da se naglasi (i) moja nedoraslost rečenome (zbrkanom) idealu;

b) već i površno čitanje teksta (u dijelu za koji nisam odgovoran) pokazuje da se o žrtvama „Oluje“ uvodno jasno govori, a formulacija „za koje je netko drugi odgovoran“ pojavljuje se u drugome odlomku, kao upozorenje na jednostranost jedne političke odluke, o kojoj su me i bili pitali. Pa, doista, nije bilo logično očekivati da se u odgovoru uvede u raspravu čitav povijesni i ini kontekst – u petnaestak redaka. Uz put, optuživati me za previđanje srpskih žrtva nakon „Oluje“ može samo nevježa ili (srpski) šovinist, koji vjeruje da su, zapravo, svi Hrvati ustaše (npr., prvi sam uopće javno upozorio na te žrtve 7. kolovoza 1995, uredio knjigu o tomu, stotinjak puta javno govorio i pisao o temi, svjedočio na haaškome sudištu…);

c) jadna JZ ustreptala u nakani dokazivanja da su i „nezavisni intelektualci“ (kao i čitav svijet, valjda) mrzitelji Srbije ne uspijeva pročitati ni posve jednostavan stav koji glasi: paradoksalno je da Srbija „interpretira sopstvenu naciju istovremeno kao žrtvu i kao pobednika“. Ključna je riječ „nacija“ – a to je zajednica, cjelina koja pojedinc(k)e doživljava tek kao svoje udove (zato na brojnim grobovima diljem svijeta piše: „dali svoj život za domovinu“). Nacija, dakle, ne može biti žrtvom i pobjednikom; milijuni ljudi su pak svagda žrtve nacionalne težnje za pobjedom (i kada uspije i kada doživi neuspjeh) – o tomu se radi. Kakve to veze može imati s „nadmenošću“ ili čak „rasizmom“ doista zdravome razumu nije moguće razumjeti;

d) JZ bi da se prestanemo „vrteti oko teme vlasti“, a to je tek polupismeno ponavljanje popularne mantre: „fuj politika!“. Deseci su dobrih knjiga napisani da bi se pokazalo kako takav stav samo podržava danu političku klasu – ma koja bila (ovdje pak, očito, onu koja je (su)odgovorna za rat);

konačno, pitanje „gdje sam ja pogrešio“ kao „suština suočavanja“ (s prošlošću, jer o tomu je u članku bilo riječi) ima smisla samo pod radikalno narcističkim pretpostavkama, ili pak uz uvjet da se povijesne zgodne nastoji interpretirati kao puki skup osobnih biografija („svi smo podjednako odgovorni“). A tada se, nužno, gubi iz vida (bitni) aspekt političke zajednice – bez kojega nema ni rata, pa ni odgovornosti za nj.

Autor je profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu