Tridesetak prvaka iz Bujanovca nije selo u školske klupe, pošto njihovi roditelji protestuju što su im deca raspoređena u odeljenja sa velikim brojem đaka romske nacionalnosti.
U beogradskoj OŠ „Jovan Jovanović Zmaj“ takođe bunt roditelja, jer se jednom odeljenju trećaka po treći put menja učitelj. Uzaludna su bila objašnjenja direktorke da po zakonu mora da uposli tehnološke viškove i da prednost pri zapošljavanju ne mogu da imaju radnici na određeno vreme. Roditelji prete da će decu prebaciti u susedne škole, u kojima ih takođe čekaju – novi učitelji.
Nisu ovo usamljeni slučajevi u kojima roditelji dižu glas braneći deci da pohađaju nastavu. Protestovalo se zbog odlaska učitelja i nastavnika u penziju, uključivanja migranata u naše škole, dece sa smetnjama u razvoju… Nikad međutim nije zabeležen primer da su se roditelji pobunili zbog loše nastave, neodržavanja dodatnih ili dopunskih časova, popravljanja ocena ili bilo kog drugog pitanja koji se tiče kvaliteta obrazovanja.
Zakon je dao izvesna prava roditeljima, ali ih oni uglavnom ne koriste. U savetima roditelja mahom sede pojedinci koji hoće da se dodvore direktorima, a članovi školskog odbora iz reda roditelja po pravilu su oni koji aminuju odluke uprave škole. Prosečan roditelj niti zna ko mu je predstavnik u savetu, niti šta se dešava na sednicama tog tela. A da ne govorimo o školskom odboru čije su aktivnosti misterija i za članove saveta, koji delegiraju svoje predstavnike u ogran upravljanja.
Tačno je da je savet roditelja savetodavno telo čije mišljenje ne obavezuje, ali takvoj praksi vetar u leđa daju u velikoj meri i sami roditelji koji ne žele da se mešaju u rad škole. Mnogi smatraju da će svom detetu najviše pomoći tako što neće ići u školu, jer bi u suprotnom mogli da izazovu bes nastavnika. A takvo ponašanje ide naruku onim nastavnicima koji tvrde da se roditelji u školi pojavljuju samo kad treba opravdati izostanke i iskamčiti bolju ocenu.
U Srbiji sigurno ima roditelja koji su zainteresovani za učešće u svakodnevnom školskom životu, ali ne znaju na koji način to da ostvare. I sigurno je da njihova dobra volja neće lako probiti barijere koje su decenijama postavljale škole. Ali bi prvi korak mogao da bude stvaranje kritične mase u svakom odeljenju, koja bi postavila pitanja od opšteg interesa za kvalitet obrazovanja, ne gledajući samo partikularne interese. Deluje idealistički, ali od roditelja zavisi da li je i moguće.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.